Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

U slavu seksi bekenda

Nestaje li jednoručna verzija udarca, istovremeno poetična i surova?

Zadnja izmjena: 14. svibnja 2020.

Svaki iole ‘zdravi’ teniski fanatik, onaj kojeg još služe emocije, pa i smisao za oku ugodno i estetski lijepo, posljednjih godina živi u strahu od primisli da bi jednoručni bekend mogao otići u ropotarnicu povijesti. Da bi mogao izumrijeti. Neka se ne uvrijede oni koji naginju pragmatizmu, oni koji spoznaju važnost pobjeđivanja na bilo koji, pa i ‘ružan’ način, ali nestanak jednoručnog bekenda uistinu bi ukrao djelić teniske duše, ubio bi onaj djelić ljepote koji u modernoj varijanti igre uopće može obitavati.

Nije prije bilo puno ljepše ili uopće ljepše, da se odmah razumijemo. Jednostavno, struktura igre na vrhunskoj je razini prilično ‘tvrda’, igrači se ne mogu, ili se ne bi smjeli opustiti kao da su na egzibiciji ili treningu — naravno da ima iznimaka — i u takvom je kontekstu jednoručni bekend uvjerljivo najuzbudljiviji ili, ako hoćete, najseksipilniji teniski udarac. Čista poezija od udarca, poezija pokreta.

Naravno, dovoljno je pogledati jednoručni Rogera Federera; za neke možda još i više onaj Richarda Gasqueta, igrača koji kao da su tehniku vlastitog bekenda iz nekog razlog uparivali sa satovima baleta. Igrača koji su ogledalo elegancije i gracioznosti.

Osim toga što nam se jednoručni bekend topi u očima, on ima i svoju surovu stranu, onu koja koketira s pragmatizmom. To je ona dobro poznata činjenica da može generirati iznimno veliku brzinu ili snagu.

Godine 1999. je u top 100 bilo 43 igrača s jednoručnim bekendom; 10 godina kasnije bilo ih je 28, dok ih je danas svega 13

Naravno, koliko razoran i porozan po suparnika može biti, kada gotovo da – upotrijebimo li hiperbolu – graniči s forhendom, demonstrirao je s vremena na vrijeme Stan Wawrinka. To je ono kada voljeni Wawrinka uđe u zonu, pa je suparniku možda najbolje jednostavno pokupiti se s terena — njegov jednoručni bekend iz poezije prerasta u čistu perverziju od udarca, perverziju koja svoj vrhunac doseže najčešće u obliku bekend winnera po paraleli, kada suparnik postaje sasvim mali i nebitan. Kada postaje ogoljen te se čini plah i slabašan kao nikad prije.

Unatoč toj emotivnoj, a samim time i iracionalnoj vezanosti za ovaj predivni udarac, baš kao što smo ovlaš već istaknuli, poezija pokreta — ili, ako hoćete, seksi tenis — nije nešto od čega se živi u ovom sportu. Nije to primarno niti spomenuta razorna snaga ili brzina udarca, barem kada pričamo o bekendu u današnjoj varijanti igre; iz sasvim opravdanih, pa i logičnih razloga, jednoručni bekend je dobrim dijelom udarac prošlosti. Udarac koji priča priču o tome kako se mijenjao tenis, a oni koji ga danas upotrebljavaju mogli bi se u jednu ruku smatrati fosilima, romanticima, buntovnicima, čudacima…

Udarac “bez mišića”

Jednoručni bekend je sve do 1970-ih upotrebljavalo gotovo 99 posto igrača, najčešće u slice varijanti, a tek su se rjeđe, u 1960-ima, počeli koristiti ravniji udarci. Svojevrsnu revoluciju i popularizaciju dvoručnog bekenda pokrenuli su Björn Borg i Jimmy Connors, upravo u 1970-ima. Obojica su tražili veću stabilnost na bekendu i bolji odgovor na strategiju servis-voleja; doduše, Borg je imao stvarno specifičnu tehniku, nekakav miks dvoručnog i jednoručnog, te je lopticu počeo udarati s top spinom, postajući dobrim dijelom preteča današnjeg konzervativnijeg tenisa u kojem je na cijeni konzistentnost u udarcima s osnovne linije.

Connors je, pak, imao znatno ravnije udarce, hranio se suparnikovom brzinom, a postao je jedan od najboljih reternera na Touru. Također, Connors je prvi posegnuo za novim reketima sa žicama koje su omogućavale bolju kontrolu nad lopticom, što će ujedno dati zamaha još bržim i jačim servisima, kao i mogućnost da se udarcima da više top spina.

Odgovor na tu novu razinu bio je upravo dvoručni bekend, koji je bolje krotio servise i bolje kontrolirao udarce s puno top spina koji su znali završavati prilično visoko i nezgodno za jednoručne bekende. Ne manje važno, dvoručni je bekend, u kombinaciji sa spomenutim žicama i sve boljim reternom te sporijim podlogama i lopticama, pokopao strategiju servis-voleja. Igrači danas imaju veću mogućnost kontrolirati udarce s osnovne linije i u tom kontekstu koji njeguje konzistentnost, agresivniji jednoručni bekend predstavlja veći rizik.

Naravno, postoji još jedan vrlo jednostavan razlog zašto je jednoručni sve rjeđe u upotrebi; kada su Federera upitali koji bi bekend preporučio svojoj djeci, on je bez ikakvog ustezanja rekao dvoručni: “Lakši je. Toliko je jednostavno”. Upravo zbog toga već dugi niz godina treneri djecu uče dvoručni, ali i zato jer nisu fizički dovoljno razvijena za jednoručni, te imaju problema s visokim lopticama.

“Biomehanička struktura udarca je puno kompleksnija kod jednoručnog bekenda”, priča mi Nick Horvat, bivši trener Donne Vekić. “Više detalja je uključeno. Dvoručni je lakši prvenstveno zbog druge ruke koja daje sigurnost u trenucima ne baš idealnog tajminga, koji se u tenisu događa jako često. Jednoručni zahtijeva gotovo idealni tajming kod svakog udarca jer se lopta udara ‘bez mišića’ — odnosno sve se bazira na prijenosu težine tijela na loptu u pravom trenutku.”

Taj prijenos težine tijela odvija se kroz tzv. closed stance prilikom udarca, tj. kroz zatvoreni stav, onaj korak prema naprijed koji se čini prije udarca, a čime posljedično za jednoručni treba više vremena u pripremi. Doduše, to što se koristi tijelo za posljedicu ima to da jednoručni može biti snažniji. Također, zbog toga što je igra postala toliko fizički dominantna, on je postao inferioran te je već gotovo izumro na WTA sceni, na kojoj je u tom pogledu najveći trag ostavila poezija Justine Henin.

“Kod dvoručnog je ta druga ruka u poziciji otvorenog dlana i ona daje snagu, ali i puno veću kontrolu. Možete to usporediti s golfom — kad je loptica blizu rupe ključna je ova ruka čiji je dlan otvoren prema loptici”, kaže Horvat.

Velika varijacija

Koliko top spin i ta loptica u visini ramena ili poviše može naštetiti jednoručnom bekendu najbolje pokazuju međusobni omjeri Rafaela Nadala i Federera. Godinama je Nadal dominirao nad Federerom, čak i na hardu, zbog vrlo jednostavne strategije — stjerati ga u kut cross-court forhendima, natjerati ga da se brani i da puno slajsa te time osvajati golemi komad terena. Federer je, međutim, u drugoj polovici 2016., dok je uzeo podulju pauzu da potpuno zaliječi koljeno, poradio na bekendu s Ivanom Ljubičićem. Prije svega, učinio ga je znatno agresivnijim, kupio je lopticu u penjanju i time znatno riskirao, ali i profitirao. Od onog finala Australian Opena 2017. do danas, u pet međusobnih susreta na hardu, pa i u onom Wimbledonu lani (prethodni je bio onaj mitski iz 2008., koji je izgubio), pobijedio je u svih šest susreta.

U širem kontekstu, dijelom je to i pobjeda jednoručnog bekenda nad forhendom, ili makar neutralizacija forhenda izvanserijskog ljevaka, a što je iznimno bitno za budućnost jednoručnog bekenda.

Godine 1999. je u top 100 bilo 43 igrača s jednoručnim bekendom; 10 godina kasnije bilo ih je 28, dok ih je danas svega 13. Od tih je čak devet starije od 28 godina. Pozitivna je stvar što su njih trojica članovi top 10, a šest ih je u top 20. Osim Federera i Wawrinke, tu su Grigor Dimitrov i Dominic Thiem te, još važnije, dva NextGena, Stefanos Tsitsipas i Denis Shapovalov. Također, jedna je stvar primjetna pogledate li sva ta imena: radi se o izrazito talentiranim igračima, igračima s mekanim rukama, ali i igračima koji teže napadačkom i riskantnom tenisu. Na neki način, radi se o kockarima i umjetnicima koji pariraju ziherašima i zanatlijama.

Naravno, vrlo važan alat u toj agresivnosti, pa i finesi koju posjeduju, jest jednoručni bekend. Već smo istaknuli da može generirati veliku snagu, ali njegova je ljepota u tome što pruža veću varijaciju u odnosu na dvoručni. Pruža mogućnost udaranja s više top spina, time i traženje nezgodnijih kutova te više otvara teren; slice je nerijetko jako mekan, savršeno odrezan i vrlo nezgodan, a i u voleju nerijetko ima više osjećaja.

Koliko je ta varijacija bogata dobro ocrtava i jednoručni bekend iz skoka koji zna prakticirati Shapovalov. Ne radi se tu o umjetničkom dojmu, iako je on neprijeporan, već o tome što Shapovalov skokom ne dopušta da mu loptica dođe u predio ramena te je usto ranije udara i time oduzima vrijeme suparniku.

Hibrid za budućnost

I upravo se u tome krije razlog zašto jednoručni još kako-tako preživljava; umjetnički dojam za nas je samo bonus jer svaki jednoručni bekend nastoji biti pragmatičan.

Kažemo nastoji, jer nerijetko zbog veće varijacije i potencijala igrač ima veći problem suzdržati se od seksi tenisa ili od low percentage shota, kakav je, primjerice, bekend paralela. Oni koji uspijevaju obuzdati tu divlju narav, ako su već uspjeli savladati komplicirane tehničke elemente jednoručnog bekenda, uspijevaju s njime biti i u vrhu.

Jest, on ima svoje mane; jedna je takva već spomenuti retern, što se ogleda u brojkama s ATP-ja koje na velikom uzorku mečeva kazuju da igrači s jednoručnim na bekend strani osvajaju nešto manje poena na reternu. Međutim, radi se o malim razlikama, onima koje izvanserijski igrači mogu na druge načine kompenzirati. Uostalom, da nije još uvijek svrsishodan, da ‘ne radi’, već bi bio izumro, a ne manje je važno da naprosto nitko ne može garantirati kako bi spomenuti bili bolji igrači s dvoručnim.

“Nisam za to da se djecu uči samo dvoručni”, kaže Nick. “Tenis treba raznovrsnost, a i koordinacijski je vrlo zahtjevan, tako da nije dobro limitirati djecu, već im treba dati da prirodno odaberu. Bez obzira na sva pravila, neki će više izvuči iz jednoručnog nego iz dvoručnog.”

Hoće li tako uistinu biti i u budućnosti? Neki, poput Brada Gilberta, teniskog maga i bivšeg trenera Andrea Agassija i Andyja Murraya, sugriraju da bi promjena mogla otići u smjeru da igrači reterniraju dvoručnim, a potom se ‘šaltaju’ na jednoručni. Možda je i pomalo čudno to što se takav hibrid već nije pojavio.

Bez obzira na to, jedna je stvar za svakog iole zdravog teniskog fanatika, onog koji se prepuštama emocijama i može spoznati ljepotu, prilično izvjesna — s nestankom jednoručnog bekenda tenis bi izgubio djelić svoje duše. Djelić onoga što ga u ovoj ‘savršenoj’ eri čini prirodnim. Onakvim kakav je zapravo i oduvijek bio — nesavršen i ranjiv, a opet predivan.

Ne propusti top članke