Potom se ozlijedio DC. Lako-teška kategorija ponekad više podsjeća na ukletu kuću iz filma Poltergeist. Samo što je kuća zapravo American Kickboxing Academy, čiji su borci češće na operacijama nego na fokuserima. Bar je postalo politički zanimljivo. UFC je gotovo odmah uzeo featherweight pojas Conoru McGregoru i proglasio Josea Alda undisputed prvakom. Ljudi su opravdano pomislili kako undisputed titula zvuči ironično s obzirom da postoji taj dispute da je pravi prvak ovog novog nokautirao u manje od 120 sekundi prije manje od 12 mjeseci.

Neki nisu skužili u čemu je zapravo veza između DC-jeve ozljede i krunidbe Josea Alda. Istog je dana izmišljen interim pojas u ovoj kategoriji za koji će se boriti Anthony Pettis i Max Holloway, koji su se ionako trebali boriti u Torontu.

Kako biste shvatili koliko je to uistinu izvitoperen koncept pokušat ću sumirati problem u jednoj rečenici. Pettis kao peti rangirani featherweight i Holloway kao treći bore se za interim pojas, koji po definiciji postoji samo kada prvak nije u stanju braniti pravi pojas, kako bi se pobjednik meča borio protiv novog šampiona Josea Alda koji u stvarnosti nije šampion, dok je Frankie Edgar još uvijek rangiran kao drugi. Ova rečenica, nakaradna kao i politički potez koji su povukli u UFC-u postoji samo da bi main event u Torontu bio za nekakav, ikakav pojas.

A onda je Pettis na zadnje vaganje došao kilu pretežak. To znači da u gornju rečenicu treba dodati još i da ako pobijedi nema pravo na interim titulu, ali Holloway ima ako on pobijedi. Jesmo li ponovo u ‘96.?! Hoće li se Gary Goodridge pojaviti od nekud u crnom kimonu i izazvati Demetriusa Johnsona na kyokushin karate meč?! Ionako je bio u publici, valjda da blagoslovi ovu lakrdiju od bukinga.

Zvučim ozlojeđeno, ali zapravo sam se nadao jednoj od najboljih predstava u UFC-u ove godine. Izuzmemo li političke finese nedostojne sjednice općinskog vijeća u Jagodini, mečevi su u fajterskom smislu dogovoreni izuzetno pametno. U main cardu borilo se šest boraca s nokaut statistikom malo slabijom od one filmske Jean-Claudea Van Dammea. Pogledao sam najavu i pomislio – You had me at Cub Swanson.

Kolege novinari i analitičari često su u prognozama poput provincijskih gatara ili dnevnog horoskopa. Nabroji se nekoliko neodređenih generalija – ukoliko borba ode u parter, prednost će imati taj i taj, ali nemojmo zaboraviti da je ovaj i ovaj najpodcjenjeniji plavi pojas u svom gymu – i njihova je stručnost osigurana. Uvijek sam smatrao da se na moje neznanje može staviti cijena, pa sam odlučio umjesto stručne prognoze staviti svoje novce na pobjednike svih borbi na main eventu i po završetku analizirati što se dogodilo i zašto sam izgubio novce. A izgubit ću ih uvijek, jer takva je igra. Nemojte se kladiti.

Lako je reći, ali zamalo sam dobio! Srest ćemo se, Time Kennedyju, kad-tad! I sretneš li me u autu – trčat ćeš sprinteve uzbrdo!

JORDAN MEIN vs EMIL MEEK

Zbog čega je Miša Cirkunov bio na prelimsima, a Jordan Mein i Emil Meek na main cardu lako je pogoditi – jedan je Kanađanin koji se vraća, drugi je Norvežanin koji dolazi. Valhalla Meek kroz svoje se borbe po poljskim, švedskim i talijanskim dvoranama, probio uglavnom nokautima – uz bradu koju su mu morali skratiti za borbu, modernu frizuru i skandal sa nedozvoljenim supstancama – sasvim dovoljno za main card UFC-ovog eventa u problemima. Ah da, znao je dolaziti i sa sjekirom u ring, no ti su dani, nažalost (?), u prošlosti UFC-a. Ovaj meč nije bio u ponudi kladionice pa sam se kladio na Cirkunova, koji je bio headliner prelimsa. Nisam htio da moja ideja padne na birokratskoj pogrešci – main event čini 5 parova, ukoliko nekog od njih nema u ponudi, mogu izabrati nešto povoljno iz ranih borbi. Cirkunova sam upoznao, ogroman lako-teškaš.

Čemu sam se nadao od Meina i Meeka? Od Meina 20 single leg rušenja i pobjedu na bodove, od Meeka nokautu. Gledao sam svega dvije njegove borbe – drži se osnovnih tehnika, 1-2-izlazak, ako ostane u poludistanci voljan je bacati divlje krošee. Ono najbitnije, činilo se da ima odličan ground and pound i zna se iskoprcati iz nepovoljnih pozicija u parteru.

Meek je otvorio meč zadnjim low kickovima, Mein je primio jedan i sljedeći put išao na prednju nogu. Sjajan single leg nakon kojeg se Norvežanin jednostavno ustao.

Ne uspije li zadržati Meeka na podu, Meinove šanse bile su tanke. Viking bez sjekire je pogađao dugačke prednje i zadnje direkte kad je poželio, a Mein je pokušavao dosta riskantno na ogradi pogoditi koljenom Meekovo rebro za koje se u nekom trenutku činilo da je ozlijeđeno. Mein se i brzo umorio pa je Norvežanin preuzeo bodove za rušenja te u stojci bio precizniji. Radi se o profilu borca koji bi mogao biti privlačan UFC-u – ne bježi od borbe, a njegov se imidž čini lako unovčivim. Nisam bio impresioniran ground and pound tehnikom, jer se činilo da je imao nekoliko prilika završiti meč. Mein je izgledao nemotivirano tijekom meča, nerazočarano nakon poraza. Jedna od slabijih borbi večeri, uključujući i prelimse.

TIM KENNEDY vs KELVIN GASTELUM

Ovo je jedini meč koji sam pogrešno prognozirao. Kelvin Gastelum trebao se boriti protiv Cowboy Cerronea na UFC-u 205, ali je na ranim vaganjima bio službeno “dramatično pretežak”. Pobjednik The Ultimate Fightera u srednjoj kategoriji, nakon šoua se spustio u welter diviziju gdje u sedam borbi tri puta nije uspio skinuti kile za meč. Nakon debakla na 205 ponuđena mu je borba protiv veterana Tima Kennedyja u srednjoj kategoriji koju je, pretpostavljamo na neki način morao prihvatiti. Teško mi je bilo prognozirati, jer se Kennedy nije borio dvije godine. Ali mogao sam se kladiti (i jesam) da će Gastelum u meč doći buckast, a Kennedy koji je i MMA i ratni veteran biti u sjajnoj formi. I bio je. Izgledao je kao tijelo s -1 % masti. I krepao je nakon svog prvog napada. Debeli je izdržao!

Znate osjećaj kad legnete umorni spavati i alarm kao da zazvoni u trenu u kojem ste sklopili oči? Hod koji imate na putu do kupaonice tog jutra bio je Kennedyjev footwork u ovom meču. Nema se puno toga za reći o ovome – u drugoj i trećoj rundi Kennedy se nije bio u stanju braniti. Teško je bilo reći pokušava li raditi usporeni bob and weave ili je u procesu padanja na pod od umora. Gastelum je opušteno čekao da zvijer potpuno klone i rutinski joj skratio muke. Najljepši trenuci borbe bili su Gastelumovi aperkati – “podla” boksačka i MMA fora kada se udara s palcem prema gore te je zbog toga površina šake koja se treba provući kroz gard uža. Nije da je Kennedy držao gard, ali svejedno lijepo. Lijep je bio i završetak inače izvjesne borbe, prednji aperkat > zadnji direkt > desni kroše uz prikorak pa aperkat drugom rukom iz kontragarda. Kako je Kennedyjeva glava krenula u Gastelumovu desnu stranu namjestio ju je desnim krošeom za powershot lijevom rukom u bradu. Sjajan niz.

Kennedy se čini kao odličan tip, ali možda je došao trenutak da tuče borce svojim likom u UFC 2 igrici. Gastelum je nakon meča rekao kako se ipak želi vratiti u welterweight jer njegov “body type” tamo izgleda najbolje. I ja uvijek mislim da sam mršaviji nego što jesam Kelvine!

CUB SWANSON vs DOO HO CHOI

Cub Swanson je bog. Zapravo nije, nešto je bolje – borac koji je stvoren da se bori i bude obožavan. Dvije istetovirane palme iz gaća i tisuću krošea. Jedan od neprimjetnih stupova kompanije i sporta koje personificira. Poput Frankieja Edgara koji mu je nekoć neck crankom 4 sekunde prije kraja meča od pet rundi okončao put ka pojasu. Swanson nije običan udarač, da želi mogao bi biti hladni, precizni tehničar s dovoljno znanja u svim pozicijama MMA borbe, ali često ne želi. On je jedan od tih ljudi koji je došao tući se pred ljudima, a ne boriti na pay-per-viewu. Smatram ga MMA pandanom Artura Gattija. Kad sam već spomenuo Gattija – ono što se noćas dogodilo u Torontu u razini je s prvim njegovim mečem protiv Mickyja Warda. Ovo je ono što želim, uzmite taj izmišljeni interim pojas i dajte ga ovoj dvojici!

Pogledajte samo posljednju Swansonovu sekvencu poteza u meču u kojoj su superman punch, cartwheel kick i spinning elbow. Možda i nisam pretjerao kada sam rekao da je bog.

Glupo je praviti se analitičarem i onda reći da ste se kladili na borca jer je naprosto čvršći od protivnika. Choi je čudan, njegova tehnika je čudna. Snaga njegovih udaraca dolazi iz nekakvog metafizičkog procesa, van zakona uobičajene udaračke mehanike. Direkti su mu nerealno brzi, precizni i dugog dometa. Ne izgledaju kao da je prenio masu tijela u njih, iako stoji svom težinom na prednjoj nozi, kao da je na njihovom kraju nevidljiva oštrica koja onesposobi protivnika. Sjajan je i u klinču na pametan, hrvački način – zna sjajno razbiti hvat i odmah biti u poziciji za napad. Izvrsne je tehničke udarače u MMA-u međutim relativno lako uvući u brawl. To je tako zbog varljivog osjećaja da su još uvijek u segmentu borbe koji im odgovara, jer naoko je sve isto – stoje i razmjenjuju udarce. Ne razumiju da su u nekom trenutku pristali na uvjete tuđeg stila koji im ne odgovara. S druge strane pokušate li ih oboriti na pod, instinktivno će se aktivirati alarm da idu negdje gdje nisu u prednosti. Trik je polako mijenjati okolnosti razmjene udaraca dok vaš stil ne postane stil meča. Ono što me iznenadilo, a vjerujem i Swansona, jest da je Choi tako loše reagirao na pritisak.

Ovo zvuči kao da je Swanson imao neki super razrađen plan što može, a i ne mora biti točno. Iz kuta su mu uglavnom dobacivali da drži pritisak, a Swansonu ne treba dvaput reći da se unese nekome u facu. Meč je obavio nekakav magijski osjećaj da u njemu neće vrijediti konvencionalna pravila borbe, nego će naprosto pobijediti jači. Nakon polovine druge runde nisam više vjerovao u mogućnost da Swanson padne. Primio je sve Choijeve strijele i vraćao suludim kombinacijama. Swanson je pred početak treće runde izgledao kao borac, Choi je izgledao prebijeno. Nadimak Korean Zombie protraćen je na pogrešnog čovjeka, činilo se. Swanson je dobio jednoglasnom odlukom sudaca.

Planiram napisati više o ovoj borbi – jednoj od najboljih u posljednjih desetak godina. Postoje određeni tehnički i taktički aspekti koji su se odvijali, ali gotovo u potpunosti na podsvjesnoj, instinktivnoj razini. To potvrđuje i Swansonova izjava s presice.

“It was so chaotic. I don’t really remember the fight. Everybody was saying just how great of a fight that was and I was, like whoa, I guess it was if you keep saying it.”

Gledajući borbu ponovo našao sam trenutak u kojem ga je Choi pogodio koljenom, vidio grč na licu i pokušao ga završiti još jednim koljenom i sjajnim zadnjim direktom u tijelo. Swanson je izdvojio ovo kao jedini trenutak u meču u kojem je mislio da bi mogao biti gotov.

Mišljenja sam da su u ovom meču oba borca bacila sve udarce i iskoristila sve tehnike koje smatraju svojima i da je na koncu pobjedio čvršći, jači, veći divljak. Sve pametne taktičke kombinacije koje ova dvojica inače koriste svedene su na puki zbroj dvije sile u kojoj je jedna bila veća od druge.

U profesionalnom je hrvanju savršen buking kada oba borca nakon meča ostanu snažna u percepciji publike. Kako su obojica u toj bizarnoj diviziji i prilika za titulu za njih neće biti moguća još desetak mjeseci i znamo li da UFC želi tržišno atraktivne azijske borce, Swansonu će gotovo sigurno prvo biti ponuđen rematch. Ono što bi prema njegovoj karijeri bilo više fer jest Swanson vs Edgar 2 kao eliminacijski meč čiji će se pobjednik boriti za pojas protiv pobjednika Aldo vs Holloway. Ovo bi bio najispravniji put za oporavak featherweight divizije od McGregor efekta. Kao Swansonovog fana rastužuje me što njegov put mora ići preko Edgara koji je vjerojatno najteži protivnik za njega u kategoriji.

DONALD CERRONE vs MATT BROWN

Volim gledati Matta The Immortal Browna. Podsjeća me na karate filmove 1980-ih u kojima je postojao onaj jedan, autistični čovjek-pit bull, kojeg bi negativci izvukli iz podruma da pretuče sve ili umre pokušavajući. Tip ne želi odustati. Ne želi niti ustuknuti. Želite li da vas prestane napadati, morat ćete ga onesvijestiti. To se i dogodilo.

Donald Cowboy Cerrone postao je strašan kombinacijski udarač. Njegova tri nokauta otkako je došao u welter diviziju vjerojatno su najbolji koje je imao. Bolje se kreće, welter kile nosi prirodno, kombinacije niže smisleno. Ima i bolje kretanje glave, discipliniran je i, ono najbitnije – stalno se bori. Njegovi mečevi imaju neku uvrnutu atmosferu u kojoj se čini kao da su njegovi protivnici, nogometnim rječnikom rečeno – u gostima.

Ovaj je nokaut tipična kikboksačka “kazna” boksačkog ulaska prednjim direktom u tijelo, ali udarac tempiran i izveden preciznošću dogovorene demonstracije. Čekao sam godinama da napišem ovu rečenicu: još jedno pero u šeširu Cowboya Cerroneja.

MAX HOLLOWAY vs ANTHONY PETTIS

Ne volim Havaje. Sve je u cvijeću – nekakva hinjena radost. Previše sunca, a ja još imam i svijetlu put, svako malo operiram madeže. Možete reći da ne bih izdržao na plažama Waianaea ni dana. A od tamo je Max Holloway. Teško je voljeti borca s tetovažom krila na leđima, a evo imamo dvojicu odličnih u UFC-u i jednog u Bellatoru: Holloway, Ferguson i Henderson. Bolje mi je da se naviknem.

Holloway je u ovom trenutku naprosto bolji borac od Pettisa. Osim toga, kad god borac dođe na vaganje pretežak za kategoriju to je obično znak da je postojalo u procesu priprema nešto što nije išlo po planu. Znak je to možda psihičke nestabilnosti neke vrste. Duhoviti svijet interneta Anthonyja Showtime Pettisa često oslovljava s Anthony Sometime Pettis. Nadimak Showtime dolazi od Pettisovog udarca od ograde kaveza kojim je pogodio Bensona Hendersona.

Ovaj fantastičan udarac nije bio slučajnost, Pettis je crni pojas taekwondoa, ali mu je natovario bremenit nadimak koji ga u važnim trenucima meča koji gubi tjera da radi ovakve stvari.

No nije Pettis izgubio zbog takvih stvari, one su samo pokazatelj nediscipline u ovakvom meču. Izgubio je zbog stvari koje je Holloway radio, poput ovoga:

Kombinacija 1-2 gotovo je uvijek pogađala Pettisa, a Holloway je njen majstor i onaj koji baca duže, preciznije ručne udarce. Pettis je pokušavao nožnim udarcima razbiti Hollowayove beskrajne kombinacije. Nakon što je ovdje bacio prednji i zadnji direkt, očekuje Pettisov kick, ali umesto da Pettisov kick prekine Hollowayevu sekvencu, Holloway svojim kickom, bačenim bez snage, tjera Pettisa da naruši svoj stav, i u trenutku disbalansa ga pogađa dugim zadnjim kontraškim direktom. Sjajno!

TKO za Hollowaya kojim je završio meč rezultat je Pettisovog fizičkog i mentalnog odustajanja. Tijekom treće runde Pettis je podsjećao na nešto lakšeg, ali jednako umornog Kennedyja od koji sat ranije. Kladio sam se na Hollowaya i nisam strepio za njegovu pobjedu niti u jednom trenutku (dijelom i zbog toga što sam već izgubio novce na Kennedyju). Odlična egzibicija Hollowayeve učinkovite tehnike i dobar meč.

PPV koji su ljudi najviše kritizirali (govorilo se u Torontu i o bojkotu) i kojeg se menadžment najviše plašio ispao je golem uspjeh. Od debakla i PR-ovskog kaosa oko pojasa do najzanimljivije situacije u featherweight diviziji u dugo vremena. Najbolji meč posljednjih godina koji nije Robbie Lawler vs Rory MacDonald, jedan od najboljih nokauta ove godine (Cerrone) i main event koji vodi razrješenju divizijske krize.

A dogodilo se i ovo:

Lando Vannata, koji je imao fantastičan meč protiv Tonyja Fergusona ranije ove godine, izveo je jedan od najljepših nokauta u povijesti MMA-a. Tip je fantastičan borac i zaslužuje main card. On, Cerrone i Swanson između ostalog i treniraju skupa. Kakav li je tulum bio u Albuquerqueu!

UFC 206 kao da je raščistio nered nekoliko bizarnih evenata zaredom i sve je opet nekako okej. Pripremite se za marketinški desant koji nas čeka od danas do Rondinog UFC-a 207, 30.12.2106.