Bila je ovo jedinstvena prilika da kroz jesen Rujevicom odjekuje himna Lige prvaka, ali Rijeka ispada u Europsku ligu i ne ostvaruje san o europskoj eliti. Daleko je ovo posrtanje od katastrofe – Riječani nisu imali sreće u ždrijebu i dobili su uglednog i skupog suparnika s kojim su kod kuće odigrali sasvim solidnu utakmicu. Ali solidno ovaj put nije bilo dovoljno; Alexander Gorgon i Mario Gavranović imali su svoje zicere kojima su mogli prelomiti utakmicu i odvesti Rijeku u sasvim drugom pravcu. Oni su svoje šanse promašili, Marko Marin je rutinirano pogodio iz prve šanse i manje-više zaokružio prolaz dalje.
I to je zapravo čitava priča.
Nekako nitko nema volje za detaljnim taktičkim analizama nakon ovakvih utakmica i ovakvih poraza, iako je bilo nekoliko zanimljivih ključnih momenata u oba trenera. Crtati grafike s ključnim detaljima čini se nepotpunim, jer ovo su utakmice u kojima rezultat pojede igru i kao da se taktičkom analizom ne može obuhvatiti suština. Zapravo i ne može, jer ključne su greške za ovu utakmicu napravljene još davno prije nje.
„Nije stvar u novcu, sve se može, samo se treba dobro posložiti“, rekao je Matjaž Kek poslije utakmice. „Karakter moje momčadi nije nikad bio upitan“, nastavio je i ne baš suptilno opleo po upravi, svjestan da je Rijeka prokockala jedinstvenu priliku. “Nedostajao nam je igrač ili dva da bismo se mogli ozbiljno suprotstaviti Olympiakosu. Napravili smo neke pogreške i prije sezone. Ako želiš rezultat, moraš imati nekakav sustav koji se stvara prije sezone. Moraš se organizirati i pripremiti. Ovo više nije moj posao, nego posao kancelarija.“
Kancelarije sigurno neće biti zadovoljne istupom trenera, što ne znači da Kek nije u pravu.
Gabriele Volpi se odavno povukao iz izravnog financiranja Rijeke, što znači da su na Rujevici ostali (berem zasad) i bez Kantride i bez financijskog padobrana. To dalje znači da moraju prodavati igrače kako bi zatvorili financijsku konstrukciju i održali finacijsku likvidnost. To su fakti, realni financijski okviri s kojima je Kek jako dobro upoznat. Uostalom, potpisom novog ugovora ih je prihvatio takve kakvi jesu i obavezao se raditi u njima.
Ako su željeli rezultat, morali su se pripremiti. Pa i pokazati malo hrabrosti
Pa opet, Kek je u pravu. Čisto jer je Liga prvaka ove godine bila jedinstvena prilika. Tko god bio prvak ove sezone, više neće imati zagarantiran platinijevski put prvaka, nego će u skupine Lige prvaka morati preko klubova iz liga ‘Petice’ i to zatvara mogućnost kvalificiranja za male klubove. UEFA neće više dopuštati da se događa da Nica i Napoli ili Liverpool i Hoffenheim igraju međusobno, a da prolazi pobjednik ogleda Maribor-Hapoel Be’er Sheva ili APOEL-Slavia Prag.
Nema bekova
U tim okolnostima manjak sportske i rezultatske ambicije kod uprave iritira i Keka, ali i navijače. Jedan ili dvojica igrača na koja cilja Kek zapravo je Stefan Ristovski, koji je strašno nedostajao Rijeci. Ključni igrač koji je prodan tjedan dana prije utakmice koja je bila – slobodno to možemo reći bez imalo pretjerivanja – najveća u zadnjih desetak godina. Na stranu ulog od otprilike 90 milijuna kuna, ekskluzivnost igranja Lige prvaka je nešto što bi podiglo vrijednost kluba. Pa čak i da ne donese sponzore, donosi jedinstvenu priliku ugostiti neke od najvećih europskih klubova i pojaviti se na najvećoj sceni. Donosi sportski prestiž, a izgleda da to nije pretjerano zanimalo upravu.
Kako je Leonard Zuta nakon nepotrebnih kartona u Pireju izostao s utakmice na Rujevici, Kek je morao improvizirati. Marko Vešović popunio je njegovu poziciju na lijevom beku, a Ivan Martić je igrao desnog. U analizi nakon prve utakmice kao najveći problem je apostrofirano kako Rijeka za revanš ima aktivan rezultat, ali nema bekove. A ući u utakmicu sezone koja odlučuje o plasmanu u Ligu prvaka bez bekova je prilično amaterski i bez prave ambicije.
Kazna je Marinov gol koji pada tako da se on opet zavlači iza leđa desnog beka i napada kanal prema stoperu koji se ne može naknadno pokrpati. Kad bek dopusti da se igrač uvuče na tu poziciju, to obično znači primljen gol. Nitko od nas ne zna što bi bilo kad bi bilo, ali Ristovski je dokazao kako mu se takve pogreške događaju iznimno rijetko i to je Keku sasvim jasno kad priča o igraču ili dva za suprotstavljanje Olympiakosu. Rijeka si je njegovom prodajom u tom trenutku pucala u nogu i stiskala vrapca u ruci umjesto da je pokušala uloviti goluba koji nikad nije bio bliže.
Međutim, ono još važnije je sadržano u priči o sustavu koji se stvara prije sezone.
Vraćanje usluge
Rijeka dovodi i prodaje enormno mnogo igrača. Samo u pripremi za prošlu sezonu prodala je vratara, kapetana, najboljeg igrača i najboljeg strijelca. Pet je igrača odigralo preko 3.000 minuta u pretprošloj sezonu, a četvorica od tih su napustila klub i nisu sudjelovali u osvajanju prvenstva. Trojica su prethodne sezone zabila preko 10 golova i sva trojica su napustila klub, a Kek je svejedno osvojio povijesni trofej s potpuno novom momčadi koju je uigrao na pripremama.
Međutim, tolika fluktuacija igrača nužno znači ovisnost o vezama s agentima. A nogomet je biznis, nekad moraš vratiti uslugu.
Rijeka je ove sezone dovela Tomislava Gomelta i Damjana Đokovića, koji jednostavno nisu na takvoj fizičkoj razini da mogu pomoći Keku u ključnoj fazi sezone. U vremenu kad Kek stvara sustav, njih su dvojica disala na škrge i hvatala kondiciju. Kek jako zamjera ‘kancelarijama’ što je Matej Jelić došao toliko kasno i što su Gomelt i Đoković dovedeni izvan optimalne forme te, vrlo vjerojatno, kao kompenzacija pri nekom drugom poslu. Kad dovodite i prodajete toliko mnogo igrača morate nekad vratiti uslugu, to je naprosto svijet u kojem poslovni odnosi u nogometu tako funkcioniraju.
Uostalom, ni Kek tu nije bez grijeha. Na njegovo je insistiranje prošle godine doveden Ante Kulušić kako bi pokrpao rupu u rotaciji nastalu ozljedom Darija Župarića, iako je u tom trenutku već imao dvojicu stopera koji su čekali svoju šansu, a Župariću se predviđalo tek mjesec dana pauze. Ni Kulušić ni Aleksandar Šofranac nisu neka presudna klasa, tako da je ove godine došao Roberto Punčec, koji svojim karakteristikama nadilazi ovu dvojicu. Ali naravno, kad-tad će doći na naplatu Kekovo inzistiranje na zakrpi i usluga koju je napravio netko kako bi Kulušićev dolazak u Rijeku bio u što kraćem roku. Nogomet, osim taktičkih igrica, nudi i priličnu količinu zakulisnih igara moći koje rijetko vidimo, ali su sigurno tu. Kek je ovaj put odgovornost prebacio na kancelarije, ali i kancelarije i kancelari mogu samo pokušavati što bolje se snaći u okolnostima koje uvjetuje moderni nogomet sa svim svojim zakonitostima i nuspojavama.
Međutim, kancelarije su svakako trebale pokazati dozu ambicije.
Pitanje je strategije – jer ako se već mora prodavati, mora se i razmišljati korak unaprijed. Ako su odlučili prodati Ristovskog, trebali su na vrijeme dovesti zamjenu. Ako je Jelić planiran kao zakrpa za učinak Franka Andrijaševića, trebao je proći pripreme. Ako su željeli rezultat, morali su se organizirati i pripremiti. Pa i pokazati malo hrabrosti.
Uostalom, Kek je u pravu – nije sve u novcu. Sve se može, samo se treba dobro posložiti. Rijeka se nije kvalificirala u Ligu prvaka jer se nije na vrijeme posložila i jer je prodala ključnog igrača prije ključnih utakmica. Povijesna prilika je propuštena ponajprije jer su greške napravljene davno prije utakmice.
