Dvije su se stvari u post-lockdown periodu sezone iskristalizirale u Manchester Unitedu, a što je u suštini bilo pozitivno, ili je barem tako trebalo biti.
Prva je ona da je nakon dosta lutanja Ole Gunnar Solskjær standardizirao prvih 11, ili makar prvih devet ili 10, valjda i po uzoru na svojeg idola Jürgena Kloppa. Kralježnicu momčadi dotad su ionako činili Aaron Wan-Bissaka, Harry Maguire, Paul Pogba, Marcus Rashford, Anthony Martial, onda i novopridošli Bruno Fernandes, dok su preostale, ponešto problematične pozicije u formaciji 4-2-3-1 zauzeli Victor Lindelöf, Luke Shaw, Nemanja Matić, a nominalno napadač, 18-godišnji Mason Greenwood zaigrao je desno krilo. Veliku većinu utakmica, ili barem onih koje su imale veći prioritet, United je započinjao u tom sastavu; sve dok ‘staklenog’ Shawa nije zamijenio mlađahni Brandon Williams, dok je Fred umjesto Matića započeo posljednje dvije utakmice, četvrtfinale i polufinale Europske lige.
Ona druga stvar, bolje rečeno spoznaja, bila je zapravo očita još i prije lockdowna, ali činjenica da je Solskjær zapeo za tih prvih 11 samo ju je pomogla razbistriti. U onim utakmicama u kojima je United trebao, ali nije uspijevao slomiti suparnički otpor, pokazalo se da Norvežanin ne vjeruje svojim napadačkim opcijama na klupi, to jest onima koji bi tobože trebali donijeti određenu prevagu. Točnije, pokazalo se da ne vjeruje ama baš nikome s klupe.
U utakmici pretposljednjeg kola West Ham je na Old Traffordu držao 1-1, a prva napadačka figura, ujedno tek druga Unitedova zamjena, ušla je u 85. minuti. Odion Ighalo zamijenio je Rashforda; u utakmici protiv Kopenhagena, nakon onog sijaseta promašenih prilika, Juan Mata ušao je umjesto Greenwooda u prvoj minuti produžetka, dok su protiv Seville Mata i Daniel James ušli u igru u 87. minuti, a Ighalo u trećoj minuti nadoknade.
United je dohvatio Ligu prvaka dobrim dijelom zato što su ostali, većinom teškaši, podbacili. No, svi rivali danas djeluju bolje i pucaju visoko
Možemo se složiti da je to i više nego jasna Solskjærova poruka da naprosto nema povjerenja u vlastite zamjene, a nije da ga ne možemo razumjeti. Mata je odavno prošao igrački vrhunac, koji je, istini za volju, ostvario još u Chelseaju; Jamesova je priča uistinu dirljiva, ali dečko je naprosto prezelen i, da situacija nije takva kakva jest, vjerojatno bi bio na posudbi, dok su Jesse Lingard i Andreas Pereira valjda korektni momci, ali to mogu biti i negdje drugdje, da ne pričamo o ‘zakrpi’ i posuđenom Ighalu.
Naravno, svojevsrni nered u rosteru samo je posljedica stanja u klubu proteklih godina, a time i katastrofalne selekcije i regrutacije igrača, i već je neko vrijeme jasno da je United jako slabo izbalansirana momčad. Momčad kojoj fali dubine u kadru, pogotovo na krilnim pozicijama i u napadu, a dalo bi se raspravljati i o obrambenoj liniji. Iskristaliziralo se takvo što, dakle, još prošle sezone, a bilo je jasno i da United neće imati puno vremena u pripremi za novu, isto kao što je bilo jasno da će – htjeli to ili ne — tolerancija prema eventualnim rezultatskim oscilacijama, a samim time i prema menadžeru, biti znatno manja.
Unitedov porez
Nemojmo se lagati – bilo što osim komotnog plasmana među prva četiri, time i većeg broja bodova od 66 iz prošle sezone, bilo bi okarakterizirano kao stagnacija iliti podbačaj, a priče o kontinuitetu, strpljenju i slično postale bi priče za malu djecu. Također, bilo je jasno i da će raspored biti još zgusnutiji, pa i da United ne igra Europsku ligu, u kojoj u grupnoj fazi može i smije odmarati ključne igrače, već da igra toliko željenu Ligu prvaka. Nova je sezona u međuvremenu počela, svi teškaši Premier lige i oni koji to streme postati imaju manje-više posložen kadar, odradili su nekoliko nasušno potrebnih transfera te se eventualno spremaju za onaj završni.
Svi osim Uniteda. Kluba u kojem vrijeme nije resurs, već sasvim apstraktan pojam.
Doduše, treba biti pošten i priznati da nije sve tako crno. Transfer Donnyja Van de Beeka iz sadašnje se perspektive čini pogođenim i itekako svrsishodnim. Solskjær je dobrano svjestan toga koliko je United ovisan o zdravima i svježima Fernandesu i Pogbi, a Nizozemac je primarno doveden kao rotacijski kadar za njih dvojicu — što, naravno, ne znači da u nekim okolnostima neće biti prvi izbor. Osim u slučaju prelaska na romb u veznom redu, zbog toga što nijedan od njih trojice ne donosi defenzivnu stabilnost veznoj liniji, teško je očekivati da će igrati skupa, ali kako god da okrenete njegov angažman ima smisla i donosi dašak nasušno potrebne individualne kvalitete u rotaciji, a ne može se reći ni da je preskupo plaćen.
Problem je u tome što je to manje-više sve što je na ovom planu napravljeno.
Već nekoliko se mjeseci po medijima mrcvari priča oko Jadona Sancha — za očekivati je da će Greenwood imati oscilacije i ta je pozicija možda i najosjetljivija — i u njoj se zapravo ocrtavaju obrasci karakteristični za Unitedov pristup tržišnoj utakmici. Klub djeluje sporo i tromo kad su u pitanju pojačanja, puno se toga mrcvari po medijima, ali Sancha iliti pojačanja i dalje nema.
Krajnji rezultat nerijetko je taj da United pristane na sve uvjete koji su postojali inicijalno, pa i da plati onaj u medijima posprdno nazvani The United Tax — klubovi već mogu namirisati koliko je kupac očajan, a onda i iscijediti koji milijunčić (pre)više. Iako će posljednjih dana izvori bliski klubu u medije puštati informaciju da je trenutna tržišna pasivnost posljedica financijskih gubitaka zbog pandemije koronavirusa, prije će biti da se radi o spomenutom i zbog toga transfer Sancha ne treba u potpunosti isključiti.
Tečnije nakon restarta
Bilo kako bilo, očito je i da United nema Plan B i što se više bliži kraj roka, veća je šansa da preplati pojačanje koje se na koncu možda i neće ispostaviti pojačanjem, a što je, slobodno kažemo, déjà vu. Naravno, jedna otegotna okolnost ipak postoji — United ima velikih problema s prodajom igrača i činjenica da ima ogromni budžet zbog loše mu se regrutacije na neki način sada obija o glavu. U kadru se nakupilo puno igrača kojih se teško riješiti zbog visine plaća, a u tom se kontekstu najviše spominju Chris Smalling, Marcos Rojo, Lingard, pa sada i možda pomalo nesretni Sergio Romero.
Mnogi će možda istaknuti da United ima velikih rupa i u obrambenoj linji, ali i tu treba biti pošten. Koliko ih god kritizirali, Wan-Bissaka i Maguire stabilizirali su obranu; manje golova prošle su sezone primili samo Liverpool i Manchester City, a da je kojim slučajem David De Gea bio prisebniji, ta bi brojka vjerojatno bila i manja.
Bez obzira na to, neke su stvari jasne — problem drugog stopera vjerojatno će kad-tad doći na dnevni red, ali ne u ovom roku, jer bi se u slučaju njegove kupovine uz već spomenute vjerojatno trebalo riješiti nekog iz terceta Lindelöf–Eric Bailly–Phil Jones, a što je zbog već spomenutih astronomskih plaća, pa i konteksta krize, teško očekivati. Ime koje se pak posljednjih dana mrcvari po medijima jest ono Alexa Tellesa iz Porta koji bi trebao zakrpati poziciju lijevog beka i taj bi se transfer uistinu mogao realizirati.
Pritom je za Unitedove navijače ohrabrujuće to da za Solskjærova mandata nije bilo transfernih flopova — Bissaka, Maguire, Fernandes, Van de Beek, pa i ne preskupo plaćeni James transferi su koji su se pokazali pogođenima ili makar suvislima. Osim toga, još je jedna pozitivna značajka mandata aktualnog menadžera promocija igrača iz Akademije — Greenwood, Scott McTominay, Williams — a teško je bilo i ne zamijetiti da je United nakon restarta zaigrao tečnije protiv ekipa koje stoje u niskom bloku, a što je pak posljedica ne samo Fernandesovih razigravačkih sposobnosti i genijalnosti, već i toga da su napravljeni sitni pomaci u taktičkom smislu.
Disanje na škrge
Pa ipak, stvari treba staviti u širi kontekst. Činjenica je da je, ako izostavimo financijski aspekt, pauza zbog koronavirusa jako dobro sjela Unitedu. Osim spomenutog, u trenutku prekida nogometnih i inih zbivanja nije se znalo koliko će još dugo izostajati Pogba, a bilo je izvjesno i da će Rashford propustiti veći dio ostatka sezone, pa je legitimno zapitati se koliko je vjerojatno da bi takav, krnji United, bez dubine u kadru, dohvatio toliko željenu Ligu prvaka.
Također, olako se zaboravlja činjenica da je ona izborena tek u zadnjem kolu, ali i još nešto; od sezone 1995./1996., otkako se Premier liga igra u formatu s 20 klubova, samo je jedan jedini put 66 ili manje bodova bilo dosta za treće mjesto (Liverpoolovih 65 u sezoni 1997./1998.). Isto tako, od sezone 2005./2006. tih je 66 bodova bilo, uz tu prošlu, samo jednom dovoljno čak i za četvrto mjesto — kad je 2016. Leicester osvojio naslov, Manchester City završio je četvrti i to zbog bolje gol-razlike, baš ispred Uniteda. To kazuje i da je United dohvatio Ligu prvaka, čime je znatno popravljen dojam te barem nakratko olabavljen pritisak na Solskjæra, dobrim dijelom zato što su ostali, većinom teškaši, podbacili. No, svi rivali danas djeluju bolje i pucaju visoko.
OK, igrači su u krnjem sastavu odigrali tek jednu pripremnu utakmicu, svi su bili na okupu tek tjedan dana uoči Crystal Palacea, pa taj poraz nije toliko iznenađujući. No, opet, on je samo razotkrio probleme koji su već neko vrijeme tu — za razliku od drugih klubova, United nema dovoljno individualne kvalitete u rotaciji, a utakmicu su morali zaigrati nedovoljno fizički pripremljeni igrači koji čine kostur ekipe, oni koji su netom završenu maratonsku sezonu odigrali tako što su pri njenom kraju disali na škrge. I u redu, taj poraz ne mora biti i nije katastrofičan, ali je s druge strane dobar pokazatelj toga kako se klub pripremio za novu sezonu.
A možda i najava onoga što bi navijače, prije ili kasnije, moglo očekivati: teška i bolna spoznaja da su još uvijek u začaranom krugu.
