“Ovo je najvažniji trofej moje karijere“, rekao je Mourinho na konferenciji za medije nakon što je United 2017. osvojio Europsku ligu. “Najvažniji je jer je zadnji, tako ja gledam na stvari. Naravno, Liga prvaka je veća od Europske lige, ali ovo je zadnji osvojeni trofej i on donosi onaj osjećaj pod kožu, a to je fantastičan osjećaj za momčad.”

Solskjær je u svojoj izjavi aludirao na to da je najbolji pokazatelj kvalitete jedne momčadi prvenstvo. Tu je riječ o 38 kola razvučenih na cijelu sezonu, tu nema skrivanja ni slučajnosti jer je riječ o uzorku koji pokazuje kontinuitet preko kojeg se može evaluirati nečiji rad. Kup često zna biti mazanje očiju, prilika da manje momčadi osvoje utješnu nagradu. Ali to ne znači da Mourinho nije bio u pravu. Najvažniji trofej je onaj kojeg upravo osvojite, a jedini relevantni trenutak je onaj sada. To je nešto što United i dalje uporno odbija prihvatiti. United je zadnji put bio prvak 2013., a zadnji trofej je upravo Mourinhova Europska liga 2017. Era sir Alexa Fergusona je odavno završena, a klub se jako teško nosi s time da je njegova realnost sada borba za ono što su navijači, kad su ih osvajali njegovi rivali, nazivali “Mickey Mouse trofejima”. I da je neuspješan u tome.

Još uvijek se čeka da odjednom izroni neki novi Ferguson. Solskjær nije taj. Ali nitko zapravo nije taj

Laž je da je finale Europske lige bio neki posebni test karaktera i da je pehar podigla momčad koja je više htjela pobjedu. Bio je to obični test igre u kojem je Solskjær morao pokazati kako njegova momčad može kreirati prilike i dominirati protiv suparnika. Bio je to ispit u kojem je United trebao pokazati da u svojoj igri ima dovoljno taktičkih elemenata da iskoristi skuplji kadar i individualno superiornije igrače kako bi na kraju upisao pobjedu protiv Villareala.

United je pao na tom ispitu. Sve što smo vidjeli je sedam pokušanih centaršutova Aarona Wan-Bissake kao nešto s čim je Unai Emery mogao živjeti i što je planski dopustio kako bi zatvorio ostatak momčadi, te par individualnih pokušaja kroz sredinu terena.

Uvijek ista logika

Može se reći da je time na ispitu pao i Solskjær. Zapravo, većina će reći da je pao upravo on i to ne bi bila kriva dijagnoza jer trener je taj koji vodi proces s klupe, ali daleko su Solskjærovi potezi od suštine problema. United u Gdanjsku nije izgledao dobro, ali čovjeku se ne može oduzeti da je bio drugi u prvenstvu i da je to rezultat kakav je United od sir Alexova odlaska ostvario još samo jednom. Momčad je pod njim imala boljih i lošijih utakmica, većih i manjih problema, ali dojam je da se ipak nešto tu kotrlja: prve sezone je bio šesti, prošle sezone treći, sada je drugi. S nekim drugim menadžerom bi vjerojatno išlo brže, s nekim trećim možda sporije, ali to nije poanta.

Jasno da Solskjæra mora brinuti to kako mu je momčad izgledala i protiv Villarreala i da bi morao objasniti — ponajprije sebi, pa onda i ostalima; od šefova do navijača — zašto United izgleda toliko loše na travnjaku. Ali svesti priču na Solskjæra je pogrešno.

Poanta je u tome da se Manchester United trenutno nalazi u limbu između ambicija i mogućnosti. S jedne strane se Europa liga i dalje smatra Mickey Mouse natjecanjem, a s druge strane je ekipa nekonkurentna u Ligi prvaka i u borbi za domaći naslov. Mourinho je bio u pravu — ne postoji prošlost, postoji samo ono što osvojiš sada i to je najvažniji trofej koji imaš jer on dokazuje ono koliko sada vrijediš. Ne koliko si vrijedio prije 10 godina ili koliko možeš vrijediti za idućih 10, nego koliko vrijediš u ovom trenutku. Taj trofej je legitimacija statusa, dokaz o mjestu u hijerarhiji koje si osvojio na travnjaku. Taj trofej je slika tvojih mogućnosti.

Unitedu, u tom kontekstu, nije problem to što nije osvojio trofej u Gdanjsku. Ima tu igrača; nekih boljih, nekih lošijih, ali kadar je generalno zanimljiv. Igre ima i nema, baš kao i zrelosti. Rezultat onda ovisi o tome kako se poklope karte, dominacija u individualnoj kvaliteti nekad bude dovoljna, nekad ne bude i to je to. Ali kad nije, kao sinoć, onda se problematizira to što je Unitedu, kao, ispod časti izgubiti od “tamo nekog Villarreala” i što bi ovakve utakmice trebao dobivati inercijom, na račun svoje veličine. U drugom planu ostaje to da su od zadnjeg trofeja prošle pune četiri godine, od naslova prvaka osam i ne analizira se na pravi način zašto je tomu tako da bi se moglo popraviti, nego se još uvijek čeka da odjednom izroni neki novi Ferguson.

Solskjær nije taj. Ali nitko zapravo nije taj. Današnji nogomet je previše kompleksan da bi jedan čovjek mogao strateški i operativno voditi klub s tako velikim ambicijama.

Zato je najmanje bitno što će se dogoditi sa samim Solskjærom. Puno bitnije za United je da izađe iz raskoraka ambicija i mogućnosti jer će u protivnom i nakon njega izabrati nekog novog ‘solskjæra’, ponovit će priču koja se već dogodila s Davidom Moyesom, Louisom van Gaalom i Mourinhom. Sve te trenere su birali isti ljudi i u svim potezima se tražila ista logika, ali United je cijelo vrijeme bio ograničen vlastitim zabludama i mitovima koji ga prate i onemogućuju mu da zapravo napravi tranziciju iz sir Alexova doba u novu paradigmu funkcioniranja kluba.

Utakmica protiv Villarreala bi trebala biti opomena i indikator cijene ovog limba u kojem se klub nalazi. Ne zato što je United izgubio, nego zbog toga kako je izgledao. I ne zbog onoga što je bilo, nego zbog onoga što će se tek dogoditi.

Ali to ionako nije pitanje za Solskjæra, nego za one koji ga biraju.