Još u rujnu 2002. Sir Alex Ferguson je dao izjavu The Guardianu u kojoj je objasnio kako njegov najveći izazov u Manchester Unitedu nije izvući se iz trenutne krize i osvojiti naslov, što je javno komentirao bivši Liverpoolov branič Alan Hansen. Njegova misija je osvojiti dovoljno naslova kako bi skinuo Liverpool s trona na kojem je sjedio. Odnosno, skinuti Redse s “njihovog jebenog trona”, kako je to Ferguson doslovno izjavio.
“Oni su oduvijek bili naši glavni rivali”, objasnio je Ferguson zašto se fokusira na Liverpool, a ne na Arsenal koji je osvojio prvenstvo sezonu ranije i koji je u tom trenutku bio najopasniji konkurent u borbi za vrh ljestvice. “To je oduvijek bio naš derbi, samo utakmica s Liverpoolom. Geografski i povijesno postoji rivalitet između dva grada, govorimo o dva najuspješnija engleska kluba. Kad se nađemo mi i oni očekuješ da će frcati iskre.”
Derbiji su uvijek derbiji, bez obzira na poziciju na ljestvici. Liverpool je sezonu 2002./03. završio na petom mjestu i nije bio prijetnja Unitedu sa svojih 20-ak bodova minusa, ali Ferguson je i dalje bio fiksiran primarno na njega, a tek onda na sve ostale.
Taj način ponašanja u jednu ruku demonstrira poštovanje prema rivalu jer pokazuje da bez jednog nema drugog. Rival je dodatna motivacija za rad, inspiracija za borbu čak i kad nije konkurentan jer Ferguson za svoj cilj nije imao osvojiti naslov 2003. ili neke druge pojedinačne godine. Njegov primarni cilj je bio osvojiti 19 naslova kako bi maknuo Liverpool s trona; Liverpool je bio faktor koji je iz njega izvlačio ono najbolje.
Obojica trenera su prihvatila poziciju u kojoj je bilo važno ne izgubiti i zato su se pomirili s pasivnijom igrom. Rezultatu se najviše može veseliti Manchester City
Međutim, derbiji svoj puni smisao dobivaju kada se u njima izravno bori za naslov, a United i Liverpool se već dugo vremena nisu našli u izravnoj borbi za vrh. Unitedu je ovo prvi put u sedam godina nakon Fergusonova povlačenja da u ovom periodu sezone predvodi ligu, a u periodu prije toga je Liverpool bio taj koji je tražio svoj identitet i koji se nije ozbiljno borio za naslov prvaka. U tom kontekstu, činjenica da su Liverpool i Manchester United dočekali derbi kao prve dvije momčadi u Premier ligi obećavala je iskre. Dva najveća rivala na pozicijama koje su u zadnjih desetak godina bile relativno rijetke; prvi protiv drugog u izravnoj borbi za vrh.
Umjesto iskri, dobili smo uspavanku.
Racionalni Solskjær
Jürgen Klopp nije imao previše izbora u postavljanju utakmice. Na teren je poslao momčad u formaciji 4-3-3, ali s obzirom na to da mu je obrambena linija poharana ozljedama, stopere su igrali Fabinho i Jordan Henderson, dok su njihova mjesta u veznom redu zauzeli Thiago Alcântara i Xherdan Shaqiri. To je značilo da je Klopp izgubio karakterističnu kompaktnost koju Liverpool ima kada Fabinho, Henderson i Georginio Wijnaldum lome suparnika energijom.
Kada ga usporedite s drugim momčadima tog ranga, Liverpool iznimno malo golova i asistencija ostvaruje kroz učinak veznih igrača. Prednja trojka odradi svoje u stvaranju vatrometa, bočni igrači su iznimno važni kao dodatni razigravači, a vezni red se nekako u svemu tome nađe u drugom planu. Prošle sezone su Henderson, Fabinho i Wijnaldum kombinirano imali osam asistencija u Premier ligi, a Liverpool je zabio 85 golova. Za usporedbu, Mohamed Salah, Roberto Firmino i Sadio Mané su zajedno imali 27 asistencija, a Kevin De Bruyne je sam naštancao 20 komada. Čak i ako se maknemo od De Bruynea, gotovo svaka momčad je imala imao veznog igrača koji je sam došao barem blizu osam asistencija koje su ova trojica ostvarila zajedno.
Međutim, taj “drugi plan” je zapravo osnova Kloppove igre u napadu. Trojica veznjaka ostaju relativno duboko i ne dolaze u završnicu, ne driblaju i jako rijetko pucaju, ali su ključni faktor napadačke igre jer kroz njih Liverpool kontrolira sredinu terena. Njihova energija i snaga u duelu osnova su za konstantno osvajanje lopti i podizanje volumena napada i broja prilika kojim se puni prednja trojka, a to da ne idu visoko i da ostaju relativno blizu jedan drugome oslobađa bočne igrače, koji obojica mogu otići visoko i dati dimenziju napadu bez straha da će ih suparnik iskontrirati jer Fabinho, Henderson i Wijnaldum čuvaju čitavu širinu terena.
Dakle, iako su Thiago i Shaqiri na papiru ofenzivniji igrači nego što su to Fabinho i Henderson, u praksi je to značilo da Liverpool neće moći igrati svoju igru i da ni prednja trojka ni bočni igrači neće moći dolaziti u optimalne situacije na koje su navikli.
To je Ole Gunnar Solskjær znao. Bio je svjestan situacije i prije nego je utakmica počela, tako da se mogao pripremiti sukladno izostancima za koje je znao da će mučiti Kloppa i da će mu limitirati opcije u izboru taktike. Postupio je racionalno, odlučio je prepustiti loptu stoperima domaćina, stajati prilično pasivno i blokirati prilaz sredini terena. Marcus Rashford i Bruno Fernandes su stajali usko, a Fred i Scott McTominay — ovisno s koje je strane bila lopta — iskakali su visoko kako bi zajedno s krilnim igračem koji je izlazio prema suparničkom beku stvorili liniju i odsijecali pristup prostoru ispred vlastite obrane.
Da bi to kompenzirao, Liverpool je spuštao Thiaga ispred Rashforda i Fernandesa kako bi on preuzeo dio organizacijskih zadaća i kako bi došao na loptu, s obzirom na to da su napadači bili postavljeni tako da onemoguće cirkulaciju lopte prema njemu.
Jalovi Liverpool
Taj je manevar donekle urodio plodom. Thiago Alcântara je imao najviše dodira s loptom od svih igrača na terenu, čak 122. United ga je htio isključiti, ali on je našao prostor u kojem je mogao igrati. On je svoj posao odradio perfektno, ali u suštini se manevar pokazao kao neuspješan jer Liverpool je ionako imao slobodne stopere koji su mogli voditi igru. Thiago se spuštao i preuzimao loptu od Fabinha koji nije bio pod pritiskom — dakle, od igrača koji zna igrati s loptom, od veznjaka koji je tehnički jako dobar i čiji je domet dodavanja jako širok. Sve što je Klopp dobio s Thiagovim povlačenjem bio je jalovi posjed lopte koji nije vodio nigdje. Niti je prednja trojka imala volumen napada i loptu onoliko često koliko je navikla, niti su bočni igrači dolazili do izražaja u izgradnji napada.
Uostalom, podatak da je utakmica s Unitedom treća zaredom u kojoj Liverpool ne zabija gol — i da je to prvi takav niz od proljeća 2005. — dovoljno govori o tome da problem itekako postoji. Vezni red je srce svake momčadi, on nosi temeljni identitet igre i on omogućava svim ostalim pozicijama na terenu da dolaze do izražaja. Klopp nema stopere i mora rupe krpati veznjacima, a samim time gubi ono što je Liverpool činilo dobrim. Nominalno je stavio ofenzivnije igrače, a u praksi je izgubio osnovu na kojoj je gradio napad i Liverpool je igrao jalovo i dosadno.
S druge strane, Solskjær je imao što braniti. Trenutno drži prvo mjesto i njemu je dosadna utakmica odgovarala. Da, nije pobijedio, nije nešto pretjerano ni napadao do samog kraja utakmice, ali je zadržao Liverpool na tri boda zaostatka. Ništa posebno, ali posao je obavljen jer primarna ideja s kojom je došao u Liverpool je bila ne primiti gol.
Zapravo, obojica trenera su prihvatila poziciju u kojoj je bilo važno ne izgubiti i zato su se pomirili s pasivnijom igrom. Već dugo vremena Liverpool i Manchester United nisu bili u poziciji da igraju derbi u kojeg ulaze kao prvi i drugi, onaj pravi derbi u kojem se igra ‘za šest bodova’. Umjesto frcanja iskri u derbiju najvećih rivala engleskog nogometa, dobili smo uspavanku u kojoj je bilo bitnije ne izgubiti bodove nego ih osvojiti.
Uspavanku čijem se rezultatu zapravo najviše može veseliti Manchester City.
