Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Ustanak iz mrtvih

Kako je to, zaboga, Cibona pomela Cedevitu?

Zadnja izmjena: 31. svibnja 2019. Luka Stanzl/PIXSELL

Nije bila majstorica, ni blizu. Ali dojam je bio kao da se igrao sedmi susret.

U jednoj od najboljih utakmica u povijesti domaćeg prvenstva, Cedevita je imala momentum protiv Cibone: nakon kriminalno odrađene obrane na poluvremenu (45:54), uspjela se izvući iz knockdowna i projuriti trećom četvrtinom (33:14) te u istom tempu nastaviti početkom četvrte. Prvi put nakon druge polufinalne utakmice sa Zadrom, Vitamini su konačno izgledali kao opasna momčad, ona momčad koja je nizala pobjede u ABA ligi i ozbiljno se potukla s euroligašem Budućnosti za finale.

I onda se dogodila ključna situacija.

U 99 posto slučajeva to bi bila točka na “i”, trenutak koji bi prelomio utakmicu: sedam i  pol minuta prije kraja Elgin Cook zabio se u reket, Ivan Novačić ga je faulirao, a potom je uslijedilo koškanje nakon kojeg je Roko Rogić zaradio drugu tehničku, odnosno isključenje. Poslije toga suci pregledavaju snimku i dosuđuju nesportsku Novačiću. Epilog svega: Vitamini vežu tri bacanja i odlaze na 17 razlike uz napad, a Vukovi nastavljaju igrati bez pravog razigravača — ni Marko Ljubičić više se nije vraćao na parket.

Ivan Velić složio je momčad u kojoj se baš svatko osjeća kao njezin bitan dio

E sad, znate kako to obično ide u dugim serijama. Kada postane jasno da sve odlazi k vragu, bez previše stresa krene se taktizirati s čuvanjem snage za preostale okršaje, pogotovo ako je momčad ukupno u velikom vodstvu. Međutim, ovdje to nije bio slučaj. Ovo nije NBA gdje se već desetljećima pokazuje da je 3:0 nemoguće okrenuti. Preko bare je nezamislivo da individualno znatno kvalitetnija momčad u doigravanje uđe s pola gasa očekujući da se suparnik sam od sebe pobijedi.

Vukovi su znali kako je lako moguće da se serija u potpunosti preokrene nakon što su na početku nastavka propustili dokrajčiti grogirane ‘domaćine’. Zbog toga su preostalo vrijeme shvatili kao eliminacijske minute, čak i više nego Vitamini, za koje je ta sintagma doista vrijedila. I zato smo imali dojam kao da gledamo majstoricu, ogorčenu borbu na sve ili ništa.

Slomili ih psihički

Nakon što je Rogića zamijenio Fran Pilepić, Cibonin trener Ivan Velić do kraja susreta nije napravio niti jednu jedinu zamjenu. Na parketu su još bili Josip Bilinovac, Dominic Gilbert, Novačić i Filip Bundović — dakle, većinom momci iz drugog plana. Rogić je isključen, kapetan Marin Rozić se ozlijedio, MVP doigravanja Damir Markota u nastavku se ugasio…

Usprkos svemu tome, tribine obojene u plavo su poludjele, zahtijevajući ustanak iz mrtvih. Cibonini navijači titulu su iščekivali punih pet godina, stoga nisu imali strpljenja dalje čekati ni pišljiva tri dana, koliko je bilo do sljedeće utakmice.

Što su tražili, to su i dobili.

Nošeni hukom s tribina, Cibosi nisu počeli grickati prednost Vitamina; ne, počeli su je proždirati vučjim ugrizima. U obrani su sve preuzimali, u napadu uzimali brze šutove, pa i one iz dotrčavanja. Cedevitin trener Slaven Rimac stalno je miksao pokušavajući pronaći petorku koja će zaustaviti strahoviti nalet Vukova, ali problem je bio u tome što na raspolaganju nije imao ljude koji barem približno žele pobjedu kao suparnici.

Cibosi su većinu serije taktički lomili Vitamine, ali u posljednjih sedam minuta su ih do kraja slomili psihički. I onda je došao taj posljednji napad, izolacija Pilepića nakon čijeg promašaja njegovi suigrači dvaput skaču u napadu, dvaput u takvom trenutku! I primaju stoti koš… Ali zašto se tomu čuditi kada je skok trebao zagraditi čovjek koji je izjavio da je nakon potpisa za Cedevitu pao u depresiju.

Nije Marko Banić jedini igrač Cedevite kojem nije previše stalo do svog kluba; ondje je previše igrača koji su zadovoljni, ali nisu sretni, ispunjeni. Oni relativno pošteno odrađuju svoj posao, ali ne pružaju svoj istinski maksimum. To se najbolje vidi po partijama koje negdašnji Vitamini  (Markota, Pilepić, Luka Žorić…) odigraju protiv bivšeg kluba. Cedeviti ostaju njeni problemi i tko zna, možda ih doista ponese sa sobom u Ljubljanu ili Sarajevo.

Pravi junak je Velić

A Ciboni ostaje titula, njena 19. Za razliku od svih prethodnih, ovu je osvojila kao veliki autsajder, zato je i proslava bila raspojasanija.

U doba kada je interes za domaću košarku ozbiljno ugrožen, prekid Cedevitine hegemonije je sjajna vijest. Istina, Cibona nema ni približno toliko strastvene navijače kao klubovi s juga zemlje, ali nedvojbeno je da je Zagrepčanima prirasla srcu u mjeri kojoj se Cedevita nikada neće moći približiti, bez obzira koga potpisala i što osvojila.

Šveđo Markota je proglašen MVP-jem, Pilepić je sipao šutove kao u najboljim danima, ali tribine su skandirale ime Dominica Gilberta. Australac hrvatskih korijena tricom je započeo Cibonin povratak iz ponora, a završio ga je tip-inom dvije sekunde prije sirene. Za samo 12 minuta na parketu imao je savršen šuterski učinak (2/2 za dva, 2/2 za tri, 1/1 bacanja), sve u posljednjoj četvrtini, senzacionalno za čovjeka koji nije navikao na naslovne uloge.

Međutim, Ivan Velić složio je momčad u kojoj se baš svatko osjeća kao njezin bitan dio. Ne sjećam se jesam li kod ijednog trenera teže predviđao zamjene nego kod Velića. Uistinu je teško dokučiti logiku kojom Velić vuče zamjene — nerijetko igrača koji je vrlo vruć dosta dugo ostavi zaboravljenog na klupi, kao što je bilo s Ljubičićem u drugom susretu. Sada je bez pardona u nastavku zamrznuo Markotu, koji je nosio Vukove u tri i pol finalne utakmice. Za razliku od Rimca, Velić ne dijeli svoje igrače na one s dozvolom za rešetanje i one s ograničenom slobodom u napadu. Cibonini igrači znali su da i u malenom broju minuta koje dobiju na raspolaganje mogu biti u naslovnim ulogama, zato su svi igrali s velikim samopouzdanjem, bez karakterističnog osjećaja kivnosti prema privilegiranim suigračima kakav se mogao nanjušiti na suprotnoj strani.

Ovog se puta ispostavilo da je heroj mladi Australac, inače igrač poznat po zadivljujućoj radnoj etici. Ali pravi junak je ipak Velić, koji je proljetos potpisao za Cibonu, a par dana potom umalo poginuo u sudaru s kamionom.

Zbog rehabilitacije nije mogao povesti momčad na početak priprema, a sada ju je doveo do titule i to s jeftinim kadrom sastavljenim bez ambicija osim one da se izgura sezona bez većih briga oko ostanka u ABA ligi. Velić je tijekom godine vukao neke prave poteze — kao kada se odlučio riješiti dvojice prosječnih Amerikanaca i radije afirmirati 16-godišnjeg Roka Prkačina, koji je također sudjelovao u ovoj seriji. Činilo se da će više-manje na tome i ostati što se tiče konkretnih postignuća, a onda je sve zasladio potpuno neočekivanom titulom održavši lekciju znatno skupljem suparnikom.

I to kakvu lekciju, znam da se činilo gusto, ali bila je to jebena metla, ljudi moji — potpuno zasluženo Vukovi su se vratili na hrvatski tron.

Ne propusti top članke