Bucksi su lani odigrao najlošiju sezonu otkako ih je 2018. preuzeo Mike Budenholzer. Ostvarili su samo 46 pobjeda i završili kao treći na Istoku, što je samo dodatno pojačalo sumnje u njih. Znamo kako je na kraju njihova priča sretno okončana. Više nitko nema ni grama sumnje u Giannisa Antetokounmpa i Khrisa Middletona, a i Budenholzer je pokazao da je dorastao šahovskim partijama u playoff serijama.

Ali Milwaukee nije uzeo titulu samo zato jer su mu se posložile zvijezde i jer su Giannis, Khris i Bud napredovali. Pomalo ispod radara je prošlo sve ono što su radili u regularnoj sezoni koju su iskoristili kao trening i poligon za playoff. Giannisa su počeli više koristiti kao screen igrača u picku s Middletonom, modificirali su spacing koncept, davali su minute postavama s Giannisom na petici i u obrani su puno više preuzimali. Budenholzerove intervencije u sistem donijele su im lani koji poraz više, ali ih itekako pripremile za playoff. Osim toga, ne treba zaboraviti da su lanjski dodaci Jruea Holidaya i PJ-a Tuckera značajno podigli kvalitetu rostera i popunili rupe koje je imao.

Najvažniji potez je tek pred momčadi. Bit će to i nepopularan potez (ako do njega dođe) jer će vjerojatno značiti da će Bogdanović biti razmijenjen

Bucksi nisu više momčad samo za regularnu sezonu i omiljena meta NBA skeptika, ali imaju nasljednike. Utah Jazz u mnogočemu podsjeća na njih.

Od 2018. samo Milwaukee i Denver imaju više pobjeda u regularnoj sezoni. Tih 146 pobjeda u tri sezone začinjeno je s vrlo dobrim napadačkim učincima, elitnim obrambenim i dojmljivim stilom igre. Utah nema MVP-ja i trenera godine na rosteru, ali ima All-Star igrače, višestrukog najboljeg defenzivca lige, neke od najboljih šutera u ligi i vjerojatno najveću širinu kadra u NBA-u.

Tri temeljna problema

Ako vam je pored Golden Statea i Phoenixa promaklo, Utah gazi i u ovoj sezoni. Jazzeri trenutno imaju najduži niz pobjeda u ligi. Slavili su osam puta zaredom i pritom uništavali suparnike pobijedivši šest puta s preko 20 poena razlike. Doduše, ti suparnici nisu krema NBA lige i Jazz je dosad uz Lakerse imao najlakši raspored u ligi, ali poanta je da njegov sistem i dalje funkcionira briljantno. Trenutno ima najbolji napad i petu najbolju obranu u ligi. Donovan Mitchell u prosincu izgleda superstarovski nezaustavljivo. Ne bi bilo iznenađenje da Rudy Gobert i četvrti put uzme titulu najboljeg defenzivca lige.

I sve je to divno i krasno, ali zašto nitko nije impresioniran tom novom demonstracijom sile u regularnoj sezoni? Pa zato jer ćemo vidjeti kada dođe playoff.

Iako po rezultatima iz zadnje tri regularne sezone imaju konture contendera, Jazzeri nikako da to opravdaju u playoffu. Dapače, u svaki put su doživjeli fijasko. Od Rocketsa su 2019. u prvoj rundi izgubili 4-1, od Nuggetsa u bubbleu također u prvoj rundi 4-3 premda su imali vodstvo 3-1, a lani su u drugoj rundi stradali od Clippersa 4-2 iako su vodili 2-0, a Kawhi Leonard nije igrao posljednje dvije utakmice za Clipperse.

Clippersi su, kao nekoć Toronto ili Miami u slučaju Bucksa, ogoljeli tri temeljna Jazzova problema.

Prvo i osnovno, nemaju obrambena rješenja za suparnike koji se prebace na small-ball. Clippersi su im u šest utakmica serije ubacivali u prosjeku 120 poena. Ty Lue je seriju slomio u trećoj utakmici kada je umjesto centra Ivice Zupca u igru ubacio krilo Nicolasa Batuma, a kasnije umjesto ozlijeđenog Leonarda Terancea Manna. Gobert je tim potezom izvučen iz reketa, bazna Jazzova obrana stavljena na kušnju, potom razbijena, a alternativnu nisu imali. Mnogi su u tome vidjeli Gobertove obrambene limite, posebno nakon što ga je Mann stavio na poster, ali to nije točan zaključak. Gobert je bio okej, samo ni on nije mogao zakrpati rupe koje su ostali igrači ostavili nakon što su ih Clippersi probijali na svakom driblingu. Uostalom, pogledate li opet to Mannovo zakucavanje, obrana je ispala u akciji u kojoj Gobert nije sudjelovao.

Obrana nije bila Gobertov problem, ali napad jest, a to je ujedno bio i Jazzov drugi problem. Kad su Clippersi počeli sve preuzimati, on je postao bezopasan jer više nije bilo mjesta za njegovu roll igru i zakucavanje lobova. Iako su ga većinu vremena čuvali od i po 20 cm niži igrači, Gobert je zabijao svega 12,5 poena u seriji te je bio igrač manje u napadu.

Treći problem je bio Quin Snyder koji u playoffu, slično kao i Budenholzer do prošle sezone, nije imao pripremljeno ništa osim onoga što je funkcioniralo u regularnoj sezoni. Nakon što se Lue prebacio na small-ball, Snyder je izgledao kao da je odustao od serije ne ponudivši nikakvu prilagodbu.

Vjerovati Gobertu u napadu

Gledajući Jazz ove sezone nećemo naići ni na što revolucionarno. Snyder nije puno dirao u sistem, ali postoje potezi koji ohrabruju u smislu fleksibilnosti i prilagođavanja suparniku, što bi dalo naslutiti da se Jazzeri pripremaju za playoff. Doduše, sve je to još uvijek u vrlo sramežljivoj fazi, ali hej — i noga u guzicu je korak naprijed.

Utah je prvi korak priprema za doigravanje povukla ovog ljeta potpisom Rudyja Gaya koji bi, slijedimo li paralelu s Bucksima, trebao biti njen Tucker. Dobro, Gay nema Tuckerovu čvrstinu i obrambeni mentalitet, ali nudi fleksibilnost jer može igrati četvorku uz Goberta, a može i small-ball peticu. Osim toga, momčad koja u startnoj petorci ima dvojicu minijaturnih bekova, odnosno trojicu igrača niža od 200 cm, Gay (203 cm) donosi prijeko potrebnu visinu i dužinu.

Zasad je njegov učinak dosta solidan: 9,4 poena i 40 posto za tricu na pet pokušaja za 19 minuta igre. Postave s Gayom i Gobertom imaju koš razliku od +20 na 100 posjeda. Još važnije, Snyder povremeno koristi Gaya na petici. Na toj je poziciji odigrao ukupno 10 posto minuta i te postave imaju koš razliku od +4 na 100 posjeda. Upravo je nedavno, pri izostanku rezervnog centra Hassana Whitesidea, Gay većinu minuta odradio na petici i to protiv Clevelanda i Minnesote. Tu se moglo vidjeti dosta benefita kada Jazz igra u formaciji 5-out protiv visokih suparnika. Gay se izvlačio na pick and pop, a Mitchell i bekovi su imali otvorene koridore do obruča.

Novitet je i da su Jazzeri s tim niskim postavama dosta preuzimali u obrani, ali još uvijek nema naznaka da je Snyder spreman dati Gayu neke Gobertove minute, čak ni kada protivnik ode u small-ball. Potez bi imao smisla jer Gay može šutirati trice, preuzimati ali i kažnjavati mismatch u postu. Ovo zadnje je krucijalno, jer ako je Francuz kod Snydera nedodirljiv, onda mu mora pronaći ulogu u napadu. Slučaj Clippersa, koji su ga učinili igračem manje u napadu, ne smije se ponoviti.

Nažalost, trener Snyder, a možda i suigrači, i dalje mu ne vjeruju. Jako često se dogodi da Goberta preuzme niži igrač, on zauzme poziciju u postu, ali na kraju ne dobije loptu. Ekipa bi mu trebala više vjerovati, makar nije ni Nikola Jokić ni Joel Embiid. Francuska godinama pokazuje pragmatičnost pri korištenju Goberta i svaki put kada zauzme duboku post poziciju biva uposlen i napada mismatch. U finalu košarkaškog turnira na Olimpijskim igrama je protiv SAD-a zabio 16 poena i imao 13 slobodnih bacanja. Snyder i Utah bi mogli učiti iz tog primjera.

Pronaći svog Holidaya

Pozitivno je ipak to što se Snyder malo ove sezone oslobodio, te Goberta koristi na više načina. Češće ga možemo vidjeti kako izlazi prema igraču s loptom kada brani pick, a ugodno iznenađenje je i to što puno više preuzima, ne samo s istekom suparničkog napada, nego općenito. Najviše su to preuzimanja između igrača na pozicijama 4 i 5, ali ga se moglo vidjeti kako u izolacijama brani Brandona Ingrama i Jaysona Tatuma, i to uopće nije izgledalo loše. Iako se često pokušava prikazati drugačije, Gobert nikada nije defenzivno problematičan, ni u regularnoj sezoni ni u playoffu.

Ostatak rostera jest. Gay tu može malo pomoći, samo što ni to neće sakriti činjenicu da su Jazzeri naprosto niski, nemaju igrače za čuvanje bekova i najbolji defender na perimetru im je Royce O’Neale — okej defenzivac, ali ako je on najbolja opcija onda je obrana i usprkos Gobertu na vrlo klimavim nogama.

I zato Utah ne bi trebala smatrati svoj roster dovršenim. Najvažniji potez je tek pred momčadi — nakon što je pronašla svog Tuckera, treba pronaći i svog Holidaya. Zadatak je nimalo jednostavan jer takav igrač košta. Bit će to i nepopularan potez (ako do njega dođe), posebno u Hrvatskoj jer će vjerojatno značiti da će Bojan Bogdanović biti razmijenjen. Ugovor koji ima Mike Conley je teško razmjenjiv, a od ostalih samo Babo ima ozbiljnu trade vrijednost.

Jazzu treba još jedno krilo i zato ne čudi to što su se nedavno pojavile priče da je zainteresiran za Detroitova Jeramija Granta, za kojeg bi dao Bogdanovića i pickove. Grant nije šuter poput Mostarca, ali je daleko bolji obrambeni igrač koji može braniti pozicije od 1 do 5. U napadu može šutirati iz spot-upa, igrati sekundarnog playa i povremeno napadati mismatcheve, što je u Detroitu pokazao da zna. Jazz i bez Bogdanovića, sa šuterima Conleyjem, Gayom, Joeom Inglesom i Jordanom Clarksonom ima dovoljno aduta u napadu. Čak i u playoffu, u kojem Mitchell dokazano može trpati na najvišoj razini, ima dovoljno i bez Bogdanovića.

Izuzevši Goberta, obrana je rak-rana u playoffu i tu bi Grant mogao pomoći. Gobert u sredini s Grantom i O’Nealom na krilima je vrlo respektabilna družina. Da ne govorimo o tome koliko bi se Snyder u tom slučaju mogao igrati s postavama i prilagođavati nekim novim Clippersima. I sve to bez da napad pati, a obrana bi teoretski morala biti bolja.

Utah izgleda kao da je jedan potez udaljena od statusa pravog contendera. Taj potez ne mora nužno biti dovođenje superstara, već zvijezde u svojoj roli kao što je to Holiday u Bucksima. Uz malo više trenerske fleksibilnosti i hrabrosti, moglo bi se dogoditi da Jazz izađe iz kategorije onih momčadi ‘za regularnu sezonu’, pa da ga napokon vidimo u pravom izdanju i u playoffu.