Utrka šepavaca

Real Madrid dobio je El Clásico, iako nije bio sjajan. Protiv ovakve Barcelone nije ni morao biti

Zadnja izmjena: 25. listopada 2020.

Kad su u završnici prošle sezone pitali Jorgea Valdana tko će osvojiti La Ligu, on je odgovorio da to ovisi isključivo o tome za koga navijaš. Ako si Barcelonin navijač i gledaš njene utakmice, moraš misliti da će Real Madrid uzeti naslov jer ne možeš ignorirati koliko tvoja momčad loše izgleda. S druge strane, ako navijaš za Real Madrid i gledaš njegove utakmice, onda je sasvim logično mislti da će Barcelona uzeti naslov jer ne možeš vjerovati da netko može postati prvak s toliko lošeg nogometa.

Štoviše, u veljači — prije prekida sezone zbog koronavirusa, nakon što je Real izgubio u Ligi prvaka od Manchester Cityja i nakon što je Barcelona u prvoj utakmici odigrala 1:1 s Napolijem — Valdano je El Clásico nazvao utrkom šepavaca, s obzirom na to da i Barcelona i Real Madrid prolaze kroz teška razdoblja.

Otprilike ista priča se nastavila i ove sezone. Real Madrid je prošlu subotu izgubio od Cádiza u utakmici u kojoj je imao tek dva udarca unutar okvira gola, a onda je protiv Šahtara — i to Šahtara koji je poharao koronavirus i za koji su igrala, u najboljem slučaju, dva prvotimca, a ostatak momčadi je sklepan od zamjena i juniora — izgubio tako što je u prvom poluvremenu primio tri komada. Međutim, Šahtar nije samo zabio tri gola iz triju slučajnih kontri, nadigrao je suparnika. Imao je veći posjed lopte, više dodavanja, više udaraca, više kornera, više šansi.

A onda je takav Real Madrid došao Barceloni u goste i relativno lagano pobijedio 3:1.

Ako ćemo biti cinični, mogli bismo reći da je veza između Albe i Messija jedino što u Barceloni još funkcionira. Sve drugo u organizaciji igre bilo je ispod svake razine

To je zaista sve što trebate znati o tome kako izgleda Barcelona; to govori više od poraza od Getafea ili remija sa Sevillom. Kada gledate Real u prošle dvije utakmice, pomislite da ne može gore od toga, ali pojavi se Barcelona kako bi dokazala da uvijek može gore i da će Real biti favorit u utrci šepavaca.

Ronald Koeman se odlučio odbaciti tradicionalnu Barceloninu formaciju 4-3-3 i na teren je momčad poslao u 4-2-3-1, pri čemu su bazu veznog reda činili Sergio Busquets i Frankie de Jong. Ispred njih je igrao Lionel Messi na poziciji desetke sa svom slobodom u igri koja mu je trebala, a uz njega je bio Ansu Fati koji je dobio zadatak napadati dubinu i glumiti centralnog napadača, s obzirom na to da se Koeman odlučio ostaviti Antoinea Griezmanna na klupi.

Koemanov plan

Ključni faktor u Koemanovim zamislima za utakmicu bio je Jordi Alba.

Plan je bio jednostavan: Alba je dobio zadatak podizati se visoko na suparničku polovicu i napadati prostor iza leđa Realova desnog bočnog. Bilo je za očekivati da će Marco Asensio pratiti Albu visoko, što je u praksi značilo da će Real imati petoricu u zadnjoj liniji i da će se na lijevoj strani otvarati dodatni prostor. Upravo tu se izvlačio De Jong, u zonu terena u kojoj nije bilo pritiska jer je Alba sa sobom odvukao suparničko desno krilo. Messi se spuštao dublje u veznu liniju zatvoriti trokut s De Jongom i Busquetsom i kreirati igru, pozicije između linija su zauzimali Philippe Coutinho i Pedri koji su igrali krila, a Fati je napadao dubinu između dvojice stopera kada bi lopta bila prebačena prema Albi.

Ako ćemo biti cinični, mogli bismo reći da je veza između Albe i Messija jedino što u Barceloni još funkcionira. Alba je dugo vremena bio glavni ispušni ventil napada, njegova utrčavanja iza zadnje linije i Messijeve lopte koje su ga pogađale su bile savršeno sinkronizirane, a jedno vrijeme nakon odlaska Xavija i Andrésa Inieste to je ostao jedini mehanizam u zadnjoj trećini. Upravo na to se oslonio i Koeman te je Alba, bez obzira na to što se Asensio spuštao za njim, pobjegao nekoliko puta u prvom poluvremenu. Uostalom, kroz taj mehanizam je pao i Fatijev gol, a napadanje preko lijevog krila bilo je dodatno logično jer je Real imao ozbiljne probleme s ozljedama desnih bekova.

Problem je bio u tome što je sve drugo u organizaciji igre bilo ispod svake razine.

Busquets je pokušao prebaciti težište igre točno šest puta u 82 minute koliko je bio na terenu i nije uspio pogoditi suigrača niti jednom od tih šest puta. De Jong je dobro tražio prostor, ali većina njegovih dodira s loptom je bila skroz uz lijevu aut liniju, dok nijednom nije proigrao Pedrija kada je ovaj s desnog krila ulazio u prostor između linija da bi na taj način izbacio Realovu veznu liniju. S takvom dvojicom zadnjih veznih i s Messijem koji se konstantno spušta preduboko kako bi Barcelona uopće prenijela loptu u zadnju trećinu, bilo je teško očekivati da će Barcelona biti konstantno opasna.

Zidaneov plan

Zinédine Zidane se odlučio za klasičnih Realovih 4-3-3 s brzim krilima koja mogu napraviti štetu u tranziciji. Osim toga, Zidane je odlučio da će od prve minute zaigrati Federico Valverde, što je automatski značilo da će Luka Modrić treći uzastopni ligaški El Clásico početi s klupe.

Kasnije se pokazalo da u Modriću itekako ima vatre i čovjek se poigrao s umornom Barceloniom obranom do te mjere da je, osim zabijenog gola u kojem je povaljao pola obrane, u 20-ak minuta na terenu imao još ključno dodavanje, dvije oduzete lopte i jednu otklonjenu opasnost, što jasno pokazuje njegov učinak u oba smjera. Tih 20-ak minuta je Modriću bilo sasvim dovoljno da pokaže da i s 35 godina u nogama i dalje ima klasu da dominira utakmicom.

Međutim, Zidane je stavio Valverdea da bi u sredini terena dobio dodatnu energiju i ne može se reći da je pogriješio u tome usprkos Modrićevom doktoratu na kraju utakmice.

Valverde nije bio samo obrambeni faktor. Doduše, imao je dvije presječene i dvije oduzete lopte, nije predriblan i osvojio je 4/4 duela na tlu. Međutim, Zidane je s njim dobio igrača koji će igrati bez lopte, napadati prostor i zabadati se dublje u suparničku polovicu, pogotovo ako Real napada preko bočnih pozicija. Na kraju je imao samo 29 točnih dodavanja, ali gotovo sa svakim od tih je doveo suigrače u bolju poziciju i olakšao im idući potez.

Uostalom, njegova energija je bila ključ kako bi Real konstantno napadao Barcelonu ondje gdje je najtanja — na spoju između Busquetsa i Gerarda Piquéa.

Neke situacije koje su se dogodile između njih dvojice su jednostavno smiješne. Ljudi su suigrači gotovo 15 godina, odrasli su u istoj nogometnoj školi i godinama su imali identične zahtjeve, a ponekad se na terenu dogode situacije u kojima se naprosto ne razumiju, kao da su se prvi put vidjeli. To pokazuje i situacija u kojoj Valverde zabija gol.

Valverde radi ono što Valverde radi, napada prostor trkom iz sredine i ulazi u šansu. Karim Benzema radi također radi svoje, izvlači se u prostor između linija i razigrava suigrače. To je ono što Zidane očekuje od njih, ono zbog čega su na terenu i ništa od toga nije niti milimetar različito od standardnih navika i njihovih igračkih karakteristika. Što ovdje rade Busquets i Piqué, kako čitaju situaciju i kako komuniciraju, to odgovorite sami.

Kad podvučete crtu, Real nije bio sjajan i nije odigrao utakmicu za pamćenje. Šahtar i Cádiz nisu bili slučajnost, niti je ova utakmica nešto rješila jer ovako jaka momčad naprosto može i mora bolje od ovoga. Međutim kada s druge strane imate ovakvu Barcelonu, ni ne treba vam nešto sjajno, ovo je sasvim dovoljno za laganu pobjedu.

U utrci šepavaca pobijediti se može i kada hodate uz pomoć štapa.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Ovaj članak je dostupan samo pretplatnicima.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.