Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Uvijek nekako taj Real Madrid

Zidane je išao kontra svake konvencionalne mudrosti. I pogriješio je, ali Real je svejedno prošao

Zadnja izmjena: 2. svibnja 2018. Profimedia

Kad je sredinom prvog poluvremena na zagrijavanje poslan Nacho Fernández, činilo se kako ni Zinédine Zidane ne vjeruje da postavka koju je izveo može izdržati propuh kakav je nastao. Igrati s Lucasom Vázquezom na poziciji desnog beka, a na klupi ostaviti Casemira kako bi sredinu zatvarao s Mateom Kovačićem ideja je koja ide potpuno kontra svog konvencionalnog znanja koje vrijedi u nogometu i mora stvoriti velike probleme u igri.

Pa ipak, Real Madrid je izdržao i opet prošao dalje.

Da je njegova momčad hvatala rezultat i sukladno tome imala inicijativu, posjed lopte i kvalitetan pritisak u suparničkoj polovici, Zidaneovi bi potezi bi bili hrabri. Davanje prednosti Kovačiću koji driblingom može probiti suparničku liniju nad Casemirom ili stavljanje Vázqueza na poziciju beka koju nikad nije igrao, kako bi i na desnoj strani imao opasnog igrača koji će dati dimenziju napada, u tom bi kontekstu bila riskantna, ali logična rješenja. Međutim, u kontekstu u kojem Bayern ima veću dominaciju u igri, a Real je osuđen na obranu, takav kadrovski izbor je bio na granici ludosti. Staviti napadača na beka i ostaviti najboljeg defenzivnog veznog na klupi kad braniš gol prednosti u polufinalu Lige prvaka prilično je opasan plan igre. Pogotovo jer je Bayern na lijevom krilu imao Francka Ribéryja koji je, usprkos svojim godinama, bio najopasniji igrač u prvoj utakmici.

I naravno, plan se ubrzo pokazao klimavim, jer je Bayern najbolje šanse ponovo stvarao preko lijevog krila, koristeći to što Vázquez nema pravu obrambenu odgovornost i što se jako loše snalazi u pokrivanjima.

Zašto je Zidane pogriješio

Real se branio u standardnoj 4-4-2 zoni.

Prva stvar koja je problematična je činjenica da nema nikakvog pritiska na loptu. Cristiano Ronaldo i Karim Benzema su neaktivni i spremaju se isključivo za kontranapad, Mateo Kovačić je daleko od lopte iako iza svojih leđa nema igrača kojeg mora pokriti, a kao posljedica tih dviju stavki James Rodríguez ima dovoljno prostora i vremena na lopti.

Koliko god prilika suparnik stvorio, a Real visio jer nema pravu igru, uvijek je nekako Real taj koji prođe dalje. To nikako ne može biti slučajno

Drugi problem je Ribéry. Znajući kako se s Lucasom Vázquezom na poziciji desnog beka javlja problem u postavljenoj obrani, Luka Modrić je dobio zadatak izravno mu pomagati i spuštati se kako bi zatvorio taj prostor. Međutim, Lucas i Luka nisu bili baš koordinirani. Ribéry ulazi prema sredini, Modrić ga preuzima, a Vázquez ga nastavlja pratiti dodatno iskačući iz svoje pozicije u zoni i Bayern upravo to cilja kako bi pokušao kapitalizirati Zidaneove nekonvencionalne odluke.

James koristi manjak agresivnosti kod Kovačića i zakašnjeli izlazak u pritisak na loptu te šalje dodavanje u dubinu koje bi i mnogo lošiji igrači napravili kad bi im suparnici ostavili toliko vremena i prostora. U koncentraciji na Ribéryja, Lucas i Luka su zaboravili na Davida Alabu, koji napada prostor i dolazi na Jamesovo dodavanje. Jednostavno, Vázquez se jako loše snalazi u pokrivanjima, previše iskače i ostavlja ogromnu rupu na poziciji desnog beka odlazeći za igračem. Da je on bio na svojoj poziciji, James ne bi mogao poslati loptu u koridor koji ima zadatak braniti. Sve da i ne obrani koridor i da ne presiječe dodavanje, mogao bi — sukladno obavezama na poziciji beka i dogovorenim zahtjevima — preuzeti Alabu ili ostati zonski braniti kazneni prostor kojeg napadaju Robert Lewandowski, Thomas Müller i Joshua Kimmich.

Međutim, on to ne radi i Bayern lagano stvara višak u zadnjoj trećini.

Ni Vázquez ni Kovačić nisu u stanju prepoznavati situacije u kojima se nalaze, barem ne na razini polufinala Lige prvaka. I zato su, premda su odigrali jako korektno u čuvanju čovjeka i u izravnim duelima, svojim reakcijama u preuzimanjima i procjeni prioriteta konstantno otvarali šanse za Bayern i u praksi dokazali kako je Zidane pogriješio s idejom.

Žrtvovani Modrić

Jedina stvar koju je Zidane dobio s Vázquezom na desnom beku je činjenica da je posljedično oslobodio Luku Modrića suparničkog presinga.

Dok Lucas po inerciji svojih navika odlazi visoko i tako odvlači Ribéryja, Modrić se spušta nisko na poziciju beka kako bi započeo napad. Naravno, previše je daleko od situacije u kojoj može kreirati opasne situacije, ali Zidane se na taj način oslobađa presinga koji mu nameće Bayern i zadržava barem malo kontrole nad utakmicom. Ako krila prate bekove koji odlaze visoko i daju širinu, a Thiago Alcântara ide za Kovačićem, opasno je da još jedan igrač iz vezne linije iskoči prema Modriću. To bi ostavilo veliku rupu sredini terena, a Bayern bi izgubio brojčanu superiornost u zadnjoj liniji.

Dakle, Modrić je žrtvovan u ovoj utakmici kako bi momčad mogla održati ravnotežu.

U obrani je bio babysitter Vázquezu, u napadu je opet bio izvan zone u kojoj je najbolji — ili prenisko na poziciji beka ili previsoko, gdje do izražaja ne dolaze njegove playmakerske sposobnosti. Rezultat toga je samo 35 točnih dodavanja, tek jedno ključno i nijedan dribling.

Međutim, te brojke treba staviti u pravi kontekst. U ideji koja ide kontra konvencionalnog znanja u nogometu ovakva je mutirana Modrićeva uloga bila ključna za uspjeh momčadi. Iako zaista nije napravio nešto opipljivo, bez njegove bi pomoći Lucasu propuh na desnom beku bio još veći, a bez njegova predubokog spuštanja Real bi bio iznimno osjetljiv na Bayernov presing. Odradio je pragmatičan posao, a u planu igre i tako nije bilo namjere kreirati i napadati kroz strukturu u kojoj bi Modrić dao impuls svoje genijalnosti. Cilj je bio postaviti zonu i čekati greške koje će Bayern napraviti.

Za razliku od prve utakmice u kojoj je neprihvatljivu grešku napravio Rafinha i dao prednost Realu, ovaj put je prolazom častio vratar Sven Ulreich. A kad znamo koliko je Real Madrid mentalno čvrst i kako nemilosrdno iskorištava pogreške koje suparnik ponudi, to je bilo sasvim dovoljno za prolaz. Jer koliko god prilika suparnik stvorio, a Real visio jer nema pravu igru i jer se oslanja na individualnu kvalitetu, uvijek je nekako Real taj koji prođe dalje.

Često neobjašnjivo nogometnim udžbenicima, ali to nikako ne može biti slučajno, ne na ovom uzorku. Jer čak i u slučajevima postavljanja Lucasa  Vázqueza na desnog beka i Kovačića prije Casemira u ulogu defenzivnog veznog, odlukama sasvim kontra konvencionalnog znanja u nogometu koje se i u praksi pokažu pogrešnima, Real je prošao PSG, Juventus i Bayern. A to je ždrijeb zaista dostojan finala Lige prvaka.

Ne propusti top članke