Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Valverdeov konačni poraz

Barcelona je izgubila kup, ali je pod aktualnim trenerom izgubila i identitet

Zadnja izmjena: 26. svibnja 2019. Denis Doyle

Jedna od stvari koja najviše govori o današnjoj Barceloni je situacija u kojoj trener pri rezultatu 0:2 protiv Valencije u finalu kupa na poluvremenu s klupe u igru uvodi Artura Vidala.

Da stvari raščistimo do granice u kojoj neće biti baš nimalo prostora za krivu interpretaciju, Vidal je odličan igrač i to je valjda dovoljno puta dokazao na najvećoj sceni. Isto tako, Ernesto Valverde je dobar trener. Dokazao je to od Espanyola s kojim je igrao finale Kupa UEFA, preko trofeja u Grčkoj, do jako dobre epizode u Bilbau preko koje je došao u Barcelonu u kojoj je prošle sezone osvojio dvostruku krunu, ove prvenstvo i u kojoj ima monstruoznih 68 posto pobjeda.

Međutim, Vidal je igrač duela, dinamike, okomitosti i prljavog posla, Duracell zeko koji svojim profilom totalno odskače od Barcelonina identiteta igre.

I uvođenje njega nije negativno samo po sebi, tim više što Arthur stvarno nije radio pretjeranu razliku. Međutim, uvođenje Vidala nužno znači da se Valverde odriče kontrole utakmice i identiteta igre koje ima Barcelona kako bi stvorio uvjete u kojima se događa kaos, nogomet na rubu incidenta u kojem Vidalove kvalitete potpuno dolaze do izražaja. To odlično pokazuje podatak da je Vidal u odigranom poluvremenu imao 14 točnih dodavanja; Arthur je u prvih 45 minuta imao 51 točno dodavanje, a Ivan Rakitić 70 točnih dodavanja u istoj jedinici vremena u kojoj je Vidal došao do brojke 14.

Valverde nema rješenje koje bi odgovaralo identitetu momčadi i onom stilu koji je jezgru ove momčadi učinio toliko uspješnom, koliko god bila stara

I da se opet vratimo na onu granicu u kojoj ćemo raščistiti stvari kako ne bismo ostavili nimalo prostora za krivu interpretaciju. Ne, ne znači da je igrač koji više dodaje nužno bolji igrač. To što je Rakitić u istom vremenskom razdoblju dodao loptu pet puta više od Vidala ne čini ga pet puta boljim igračem. Dodavanje nije univerzalan odgovor na sve.

Ali isto tako je činjenica da je identitet Barcelonine igre upravo taj posjed lopte. U svijetu u kojem na terenu imate Gerarda Piquéa, Jordija Albu, Sergija Busquetsa i Lionela Messija — pa čak i Rakitića koji je godinama sastavni dio te momčadi — dodavanje je univerzalni Barçin odgovor jer najviše odgovara velikoj većini igrača. To je stil s kojim su navedeni osvajali uzastopna prvenstva, to je stil igre koji im je donosio višestruke Lige prvaka, to je stil koji je iz navedenih izvukao najviše.

Nikoga u halfspaceu

I u redu je da Barcelona ponekad malo zakoči, ali ako se odlučite uvesti Vidala i utakmicu dovesti na frekvenciju duela, dinamike i nogometa na rubu incidenta gdje će do izražaja doći njegove kvalitete, to onda znači da ste priznali da niste u stanju složiti način igre koji će izvući maksimum iz Piquéa, Albe, Busquetsa, Arthura, Rakitića i Messija. Jednostavno, priznali ste da nemate odgovor, da ste da ste s loptom potpuno sterilni i da nemate rješenje koje bi odgovaralo identitetu momčadi i onom stilu koji je jezgru momčadi učinio toliko uspješnom.

I to je za Valverdea puno veći poraz od činjenice da je izgubio Kup.

Barcelona je u poziciji da preko Rakitića uđe u zadnju trećinu terena. Međutim, događa se nevjerojatna situacija da su obje halfspace zone prazne, odnosno da u njima nema niti jednog svog čovjeka. U centralnoj zoni su se natiskala trojica veznjaka (Messi i Philippe Coutinho koji se spušta po loptu), a tri beka – jer Valverde je u utakmicu krenuo s tri beka i bez desnog krila, ondje su igrali Nélson Semedo i Sergi Roberto, valjda u strahu od onoga što na toj strani mogu skuhati Gonçalo Guedes i Jose Luis Gaya — su u širokim zonama, dok u halfspaceu nema apsolutno nikoga.

Da stvari raščistimo do granice u kojoj neće biti baš nimalo prostora za krivu interpretaciju, taj Juego de Posición nije izmišljotina niti su ti halfspace prostori nečiji hir. Poanta priče o stilu nije estetska ili ideološka, niti je riječ o modernim trendovima koje treba pratiti po svaku cijenu. Riječ je o čistoj matematici. U prošloj sezoni Barcelona je 71 posto asistencija imala baš iz halfspace zona, iz onih prostora u kojima u utakmici protiv Valencije, a i dobar dio ove sezone, nije imala baš apsolutno nikoga.

Dakle, riječ je o lošoj geometriji cijele momčadi. Dvije ogromne zone terena su potpuno neiskorištene i to se osjeti na kvaliteti rješenja u posjedu lopte. Na stranu sad to da su te zone i najopasnije u izgradnji napada jer daju najbolje kutove ulaska u završnicu, što pokazuje i to da je u Ligi prvaka, gdje igraju momčadi različitih stilova, slična raspodjela asistencija kao kod Barcelone. Vezni igrači se konstantno dodaju potpuno jalovo, što jasno pokazuje suludo 121 dodavanje koliko su imali Arthur i Rakitić u prvom poluvremenu bez ijedne kreirane šanse, ali zapravo oni su za to najmanje krivi jer nemaju opcije ispred sebe.

Sistem je loš ili, bolje rečeno, sistem ovaj put uopće nije postojao.

Valverdeovo priznanje

Momčadi koje igraju na posjed lopte naprosto moraju raširiti teren kroz dobru okupaciju zona i sistemska rješenja kad imaju loptu pod kontrolom. Barcelona to radi na autopilotu, kao povremeno ponavljanje navike zaostalu iz nekih drugih vremena i onda kad je prva postava na terenu — ali stvarno ona prva postava u kojoj su neke kretnje i postavljanja stvarno postali dio identiteta — može se povremeno vidjeti odličnih sekvenci. Međutim, kad se karte malo ispremiješaju, kad Valverde postavi dva beka na desnu stranu, kad u igru uđe Coutinho i ostatak novih lica koja nisu bili dio sustava, onda se tek počne pokazivati koliko je to sistemski zapravo mršavo i kako većina toga ovisi o inspiraciji individualca.

U tom kontekstu, teško da možemo zaključiti kako je Messi podbacio. Protiv Valencije je zabio gol, a imao je osam uspješnih driblinga od 10 pokušanih i dva ključna dodavanja. Čovjek je odradio svoje, lopte koje je dobio konkretizirao je koliko je god to mogao. Stvar je u tome, a Valencija je to jako dobro pokazala, da je nogomet igra koju igra 11 ljudi zajedno, a ne svatko za sebe.

Onda je jedini zaključak da Valverde nema rješenje koje bi odgovaralo identitetu momčadi i onom stilu koji je jezgru ove momčadi učinio toliko uspješnom, koliko god bila stara. To najbolje ilustrira uvođenje Vidala, ali ništa manje nije očito u tome kako Barcelona povlači kočnicu ili kako loše koristi halfspace i koliko joj nedostaje automatizama u igri, osim onoga kad Messi, baš iz desnog halfspacea kad igra krilo, traži Albu na lijevom krilu.

Ne znači to da je Valverde loš trener. Činjenica da je dvaput zaredom prosuo prednost od tri gola u Ligi prvaka mu je vjerojatno zapečatila sudbinu i prije utakmice protiv Valencije, ali riječ je o čovjeku koji je dvaput zaredom osvojio La Ligu i pobijedio u 68 posto utakmica na Barceloninoj klupi. Međutim, radi se o tome da on nije našao način kako zapravo izvući maksimum iz ove momčadi, kako joj stvoriti sistemska rješenja i opcije za odigravanje unutar posjeda.

O tome svemu najbolje govori činjenica da pri rezultatu 0:2 s klupe ulazi Arturo Vidal, igrač koji svojim profilom totalno odskače od Barcelonina identiteta igre. Time je Valverde, iako je riječ o neosporno dobrom treneru, jasno priznao da nema odgovor za ono što Barceloni treba.

I tu je njegov konačni poraz.

Ne propusti top članke