Vatra koja pokreće šampiona

Kako je Đoković dobio Medvjedeva za još jedan Grand Slam naslov

Zadnja izmjena: 23. veljače 2021.

Bila je to večer, negdje sredinom ožujka 1993., kad je izvjesni LaBradford Smith odigrao utakmicu života. U dresu svojih Washington Bulletsa, inače sasvim prosječan košarkaš koji će se u NBA-u zadržati svega tri sezone, utrpao je Chicago Bullsima 37 poena. Bulletsi su zapravo izgubili pet razlike, ali Smithu se živo fućkalo; dok je izlazio s terena, dobacio je ne baš raspoloženom Michaelu Jordanu: “Nice game, Mike.”

Sutradan su ponovno igrali u Washingtonu, a kako je u serijalu The Last Dance prepričao B.J. Armstrong, ondašnji igrač Bullsa, Jordan je u avionu mrtav-hladan najavio da će 37 zabiti do poluvremena: “Nikad nisam vidio čovjeka koji je nekoga tako proganjao”, reći će Armstrong. Jordan je do poluvremena zabio 36, do kraja utakmice 47, a Smith je pred 20.000 gledatelja doživio sportsku traumu. Nekoliko godina kasnije novinari su pitali Jordana koliko ima istine u cijeloj priči, je li mu Smith uopće išta rekao: “Ne, sve sam izmislio”, odgovorio je uz blagi osmijeh.

Ako vam već netko neće napraviti uslugu i zapaliti vas kao šibicu, šampionski um nerijetko će sam kreirati, prenapuhati ili pak izmisliti sukob s ovim ili onim, sve samo da bi probudio inat u sebi i izvukao onih pet do 10 posto koji će ga učiniti nehumano dobrim sportašem.

Novak Đoković ovaj put nije trebao izmišljati i takoreći varati svoj um; doduše, bit će onih koji će reći da je izmislio ili prenapuhao ozljedu, ali gledajte, mi baš i nemamo neki uvid u to, a i dosta tog smo već rekli o Đokoviću i ozljedama. Bilo kako bilo, bilo je jasno da može igrati već u meču s Milošom Raonićem, a uoči ovog meča bilo je jasno da je trebao samo osluškivati ono što se piše i priča, pa onda to interpretirati kao da su ga neki čak i otpisali. Nemali broj teniskih stručnjaka davao je velike šanse Daniilu Medvjedevu, neki su ga proglašavali i blagim favoritom, pa i mirisalo je na još jedan od onih epskih mečeva koji će nam ponuditi nekoliko orgazama.

Meč koji je trebao biti spektakularan ubrzo je postao jednosmjerna ulica

Bilo je dobrih razloga za to. Prije svega, Đoković je uoči meča protiv Medvjedeva imao omjer 4-3, što će reći da od aktivnih igrača, s minimalno tri međusobna susreta, slabiji omjer ima samo s Rogerom Federerom, Rafaelom Nadalom i dr. Ivom Karlovićem. Od posljednja četiri meča pak, Medo je dobio tri; naime, činjenica je da igrački ne odgovara Đokoviću, dobrim dijelom i jer je na neki način preslika njega samog.

Drugim riječima, Nole mu se mora prilagođavati više nego ijednom drugom tipu igrača, ne smije igrati preagresivno i diktirati ritam i tempo s osnovne linije; jednostavno, ne može ga probiti, hrani ga brzinom loptice, a ne odgovara mu ni to što ima ravne udarce i odličan bekend, što će reći da Nole ne udara lopticu u predjelu ramena, kako bi mu najviše odgovaralo, a ne može ni u toj mjeri ulaziti u cross-court izmjenu bekendom, odnosno lomiti suparnikov bekend ili ‘otvarati teren’ preko njega.

Đokovićev game plan

Protiv takvog tipa igrača, ponavljamo to valjda po tko zna koji put, rješenje je miksati igru, tjerati ga i da napada možda malo više nego što bi htio, ali pritom paziti i da ga ne razigrate, što je onda nimalo lagan zadatak.

“Ne događa se još, ljudi su pričali kao da se već dogodila smjena generacija, ali na vrhu se i dalje nalazimo Rafa i ja”, progovorio je Đoković nakon meča te otkrio kako je izvukao onih pet do 10 posto zbog kojih je jučer bio monstruozno dobar.

Prije svega, monstruozno dobar na reternu; u svojem prvom servis-gemu Rus je od šest puta koliko je morao servirati, šest puta pogodio prvi servis. Svejedno, izgubio je gem. Zapravo, komotno se može napraviti kompilacija jučerašnjih reterna — što onih dobro amortiziranih i već instinktivnih na prvoj servi, što agresivnijih na drugoj servi, na kojoj će Medo na koncu uzeti mizernih 32 posto poena. Nije zapravo Medo ni toliko zakazao sa servisom, pogotovo ne na prvoj servi, koliko su se naprosto vraćale loptice koje se ‘nisu trebale’ vraćati. Kao, na primjer, ova ili ova.

“Rafa, Roger i ja još uvijek nastojimo zagorčati život mlađima i mislim da mi je iskustvo igranja u finalima pomoglo da bolje započnem meč, a imao sam i vrlo jasan game plan”, rekao je Nole. Činjenica da je retern radio savršeno od početka, samo je olakšala taj game plan, ponajprije želju da miksa igru i izbaci Medvjedeva iz ritma.

Pogledajmo sljedeći poen (od 0:48 do 1:07).

Ovaj prvi udarac, duboka loptica na Medin bekend, zapravo je retern na prvu servu, u kutu piše 201 kilometar na sat brzu; vidimo, dakle, taj fantastični retern. Druga bitna stvar je da Đoković potom ide u otvoreni dio terena, bekend paralelom preuzeti potpunu kontrolu nad poenom, ali događa se upravo suprotno; Medo se fenomenalno brani i dobiva brzinu, praktički prelazi u napad, samo da bi ga Đoković de facto skvoš udarcem, sam se fenomenalno braneći, doveo u neugodnu poziciju. Tu pak do izražaja dolazi Medina nevoljkost da isprati slice na mrežu — što, doduše, možda i nije tako loša odluka — ali i nedostatak finese i varijacije.

Đoković potom ide u cross-court izmjenu bekendom, ali to nije penetrirajući bekend kao, recimo, protiv Rafe ili Rogera, već duboki, pomalo mrtvi, takav da Medo ne može puno s njim raditi; nakon još jednog Đoković prelazi u paralelu i ponovno ne daje puno brzine, već sporiju, ali duboku lopticu, nakon čega konačno dobiva kraći cross-court forhend i priliku za napad po paraleli.

Naravno da se ovakav poen nije ponavljao, ali vide se neki obrasci: osim miksanja brzine, odnosno agresivnosti i pasivnosti, Nole je nastojao izbjegavati duže cross-court izmjene bekendom, dosta je u njima koristio slice, pa i često bi s tom sporijom lopticom prelazio u paralelu, odnosno na Medin forhend; ponajprije zato što, ako će poklanjati, više će poklanjati s forhend strane. Samo je u tom svojem prvom servis-gemu napravio tri neforsirane pogreške, a od devet na kraju seta, šest ih je došlo s forhend strane.

Stranac u vlastitom dvorištu

Pogledajmo još na gornjem video kako je još Đoković miksao, pa i kidao igru. (2:52 – 3:07)

Tu imamo i sporiji drugi servis, 140 kilometara na sat, ponovno u želji da Medo ne može puno raditi s tom lopticom. Inače, otkad je počeo raditi s Goranom Ivaniševićem, Nole prakticira agresivniji drugi servis; kad smo već spomenuli servis, Đoković je na turniru udario 103 asa, dok je dosad u karijeri na Grand Slamu najviše udario u Wimbledonu 2014., njih 84. Jučer je to bilo samo tri, ali je zato čistio linije, pa i sam je Medo rekao da je servirao bolje nego u prethodnim ogledima. Bilo kako bilo, jučer je namjerno spustio brzinu druge serve u prvom setu (153 km/h, prije u turniru 159), to jest miješao sporije i brže servise. Također, vidimo gore i taj pametno odigrani drop shot; u prvom ih je setu odigrao šest, sedam je puta bio na mreži, sedam puta uzeo poen, a odigrao je i dva servis-voleja.

Meč koji je trebao biti spektakularan ubrzo je postao jednosmjerna ulica. Medo je imao break na početku drugog, samo da bi Đoković odigrao sekvencu fantastičnih reterna i vratio break. Frustracija se polako, ali sigurno počela uvlačiti u Medvjedeva, pa vjerojatno je u podsvijesti kucalo da je sve trebalo ići nekako lakše; vjerojatno su mu se u glavu ušuljale sve te priče uoči meča. Kod 4-2 za Đokovića imao je prilike da poništi sve loše, prebriše krpom i pokuša zaorati duboko koliko ide, ali nešto je propustio, nešto je Nole izvukao i uskoro se našao kako razbija reket, gestikulira, puno priča i tone u provaliju.

Svega nekoliko trenutaka kasnije, od nepobjedivog stroja kojeg se valjda uspoređivalo upravo s Noletom, Medo je postao šlapmavi rekreativac koji pizdi nakon svakog poena.

Čudno je to; Rus je imao 20 pobjeda zaredom, imao je tonu samopouzdanja, imao je pobjede protiv Đokovića, a kad s nekim na Touru igrate osmi put, onda znate i što vas očekuje u taktičkom smislu. Nema tu previše iznenađenja. I što se dogodi? Suparnik vas pomete s 3-0.

Naravno, da, radi se o tome da je Đoković dodao tih pet do 10 posto u finalu, ali dojam je i da su sve te priče o konačnoj smjeni ipak podsvjesno utjecale na Medvjedeva. Ne radi se čak toliko ni o pritisku, koliko o gubitku fokusa; sam je nakon meča izjavio da bi možda promijenio neke stvari koje su se događale izvan terena. Možda je mislio i na to kad je vruće glave, poslije meča sa Stefanosom Tsitsipasom, odmah na terenu izjavio da je sav pritisak ionako na Đokoviću, samo da bi se koju sekundu poslije ispravio i umjesto riječi pritisak upotrijebio neki blaži termin.

Nije to baš bilo lako za uočiti, ali onaj tko je to trebao uočiti, uočio je; Medo je, iako pristojan i dobronamjeran, de facto prozvao Noleta, kao da se radi o njegovu prvom GS finalu u kojem je, eto, favorit kojeg bi mogao pojesti pritisak. Bila je to pomalo naivna bačena udica, vjerojatno i nehotice, ali u Noletovoj glavi samo još jedan dio slagalice u cijeloj priči koja je prethodila meču — priči koja je odavala dojam kao da bi on trebao biti stranac u vlastitom dvorištu. Priči dovoljnoj da potpali vatru koja pokreće šampiona.

Ne propusti top članke