Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Vještine mikrofona

Pričaju li suvremeni borci previše?

Zadnja izmjena: 20. prosinca 2016. Profimedia

Ukratko – ne. Smatram to nemogućim. To bi bilo kao da vam netko kaže da ste napisali predugačak tekst ili ustvrdi kako u nekoj palačinki ima previše Nutelle. Besmislica. Želite li postati prvakom UFC-a morat ćete pobijediti prvaka. Želite li doći do prilike za taj meč i biti za njega dobro plaćeni morat ćete pričati. I biti bolji u vještinama mikrofona nego u svim ručnim, nožnim i hrvačkim zajedno. Niste li dobri u tome, bolje vam je da imate dobrog krojača. Dobrodošli u 2016., motherf*****s.

TJ Dillashaw prije par se tjedana tijekom svog gostovanja u podcastu MMA Hour žalio najpoznatijem novinaru borilačkih sportova, Arielu Helwaniju, kako je UFC postao sličniji seriji Days of Our Lives nego sportskoj ligi. Imao se zašto i žaliti. 16.1.2016. bio je UFC-ov prvak bantamweight divizije, a 9.7. borio se na undercardu UFC-a 200. Između ova dva datuma izgubio je titulu tijesnim split decisionom. Kako je onda Conor McGregor dobio novi meč protiv Natea Diaza netom nakon što je tapkao? Ukoliko vam kao TJ-u nije jasno, ne razumijete ili odbijate prihvatiti jednu osnovnu stvar vezanu za ovaj sport. To nije sport, to je biznis. Šoubiznis.

Da bismo razumjeli prisustvo jeftinog spektakla u borilačkim sportovima potrebno je sjetiti se kako je MMA nastao. Koncept proizlazi iz jedne u osnovi djetinjaste i dječje ideje da postoji “najjači” čovjek na svijetu. Netko tko može pobijediti svakog, bez obzira na stil borbe ili dojo spremu. Ne treba zaboraviti da je u svojim ranim danima, prije nego je poželio steći status pravog sporta, UFC pokušao iz borbe iskorijeniti sve njegove sportske elemente. Tako je UFC 1 imao jednu težinsku kategoriju i tek dva pravila: nema kopanja očiju i nema griženja. Najbitnije od svega – bio je koncipiran kao turnir. U to je vrijeme MMA de facto bio kombinacija filma U zmajevom gnijezdu i igrice Street Fighter – u kojoj ste, kao i u UFC-u, mogli birati između šarolikih likova poput boksača s jednom rukavicom (Art Jimmerson), debelog člana motociklističke bande (Tank Abbott) ili brkatog kečera u crnim gaćama (Dan Severn). Ova vašarska kvaliteta dolazi iz neutemeljenosti MMA-a u tradiciji bilo koje vrste. To je uz boks jedina suvremena borilačka platforma koja u potpunosti pripada modernoj zapadnoj kulturi i robuje njenom sustavu vrijednosti. A najveća je vrijednost koju imamo televizija.

Najbolje razumijevanje televizijskog medija imao je jedan drugi sport, to jest drugi šoubiznis, to jest… hm, zapravo jedina ideja djetinjastija od MMA-a – profesionalno hrvanje. Kako je profesionalno hrvanje koncept koji je istovremeno i osakaćen i stoji na činjenici da su tijek, dinamika i ishod mečeva dogovoreni, sve što nisu bastardizirani hrvački manevri u ringu moralo je kompenzirati ovaj nedostatak. Pro wrestling je, bit ću možda politički nekorektan, i gluh i slijep, ali fantastično osjeća. Zato što mora – njegov uspjeh ovisi isključivo o tome osjeća li točno što publika želi. Publika je, gle čuda željela isto što i televizijske kuće: pozitivca, negativca i dobru priču. Facea, heela i storyline.

Analiza psihologije profesionalnog hrvanja zaslužuje poseban tekst ili deset, ali ono što je u ovom trenutku za MMA publiku važno jest razumijevanje uloge antagonista ili heela u sportu. 22.6.1961. devetnaestogodišnji Cassius Clay dijelio je radijski intervju s najvećim i najoriginalnijim heelom kojeg je svijet vidio – Gorgeous Georgeom. Četrdesetšestogodišnji Gorgeous, koji je antagonizirao američku publiku svojim likom obrazovang, aristokratskog, feminiziranog plavušana čiji bi asistent prije njegovog ulaska špricao ring Chanel parfemom, obećao je javno se ošišati izgubi li od Freddieja Blassieja. Sljedećeg dana Clay je vidio 15.000 ljudi koji su platili da psuju tipa u sjajnom mantilu koji se pretvarao da se bori. Budući Ali nešto je kasnije u svlačionici čuo riječi na kojima je izgradio svoju medijsku personu: “Boxing, wrestling – it’s all a show.” – rekao je Gorgeous –  “A lot of people will pay to see someone shut your mouth. So keep on bragging, keep on sassing, and always be outrageous.” O, kako si u pravu bio, Prekrasni Đorđe.

Profil sportskog heela od vremena Goregous Georgea do danas dobio je desetke inačica. Modifikacije u ovom nacrtu dolazile su uglavnom kao nerafinirana reakcija na zeitgeist. Foreign heel bio je dominantni ideal negativca Reaganovih 1980-ih; na toj su se poziciji smjenjivali sovjetski i arapski imigranti, često zajedno radeći na američkoj propasti. Nestankom opasnosti od nuklearnog rata najiskrenije osjećaje mržnje, tzv. heat, izazivali su company heelovi – razmetni šampioni koji su svoju titulu dobili preko štele i uvlačeći se šefu u guzicu. Takav je gotovo isključivo bio istovremeno i chickenshit heel – netko tko nije sklon obrani pojasa, uvijek u poziciji birati lakše protivnike i koristiti samo defenzivne ili prljave tehnike. Ukoliko u svom životu niste pogledali niti jedan kečerski meč a svejedno ste upravo pomislili na Floyda Mayweathera Jr.-a, vi i ja ćemo se slagati jako dobro.

Razvojem kablovske televizije u Sjedinjenim Državama regionalne kečerske organizacije uvidjele su korist konstruiranja storylinea kroz dulji vremenski period. Svrha ovakvog načina pripovijedanja bila je emotivno angažirati publiku za finalni meč razrješenja koji se obično događao u nekoj od čuvenih dvorana poput Madison Square Gardena. Larry Zbyszko je zbog izdaje najvećeg facea 1970-ih Bruna Sammartina upravo u MSG-u, jedan od svojih sljedećih mečeva završio sa slomljenim nožem u dupetu. Emotivna manipulacija publikom donosila je prodaju karata i gledanost programa, a sami tjedni programi postali su poligon za egzibicije na mikrofonu, jednako koliko i u ringu. Do 1980. godine za kečersku karijeru niste više morali znati pokrete – cutting promos bila je vještina koja je donosila slavu.

Danas se čini kako se umjetnost dobrog promoa prikrala svijetu MMA-a i zauzela full mount brzinom iskusnog grapplera. U ranim danima sporta u Americi i osobito Japanu priče su prilično uspješno pisali sukobi stilova i imidž boraca. Wanderlei Silva (srećom) nije tada imao priliku pokazati svoju karizmu na mikrofonu, ali tribalna tetovaža na potiljku i nadimak koji bi i prosječnom kečerskom promotoru zvučao malo pretjerano, stvorili su Axe Murderer brend. U kombinaciji sa soccer kickovima, dakako. Storyline Kazushija Sakurabe kao ubojice članova obitelji Gracie ostao je jedna od najboljih priča koje je PRIDE ispričao. Psihološki taktičan promo koji je pri tome bio i svrsishodan u kontekstu priče kojom se neka od promocija željela predstaviti bio je rijetkost.

Ostavština Tita Ortiza u sportskom i ljudskom pogledu nije nešto čime bi se čovjek hvalio, ali nakon završetka svog meča na UFC-u 51 protiv Vitora Belforta imao je promo koji je bio desetljeće ispred svog vremena. Nakon što je Big John McCarthy označio kraj borbe, Ortiz je uzeo svoju besmislenu američko-meksičku zastavu i izašao iz oktagona ne čekajući odluku sudaca. Ustrčao je kroz publiku na vrh Mandalay Event Bay Centera u Las Vegasu i podigao zastavu iznad glave. Belfort, McCarthy i Bruce Buffer zbunjeno su čekali. Dobio je meč split decisionom.

I was fighting tonight for one reason, I was fighting for the United States troops. Each and every day these guys are fighting for our freedom in Afghanistan. I’m here fighting in the octagon for the freedom of mixed martial arts. To make sure we keep growing, thanks to Lorenzo Fertitta, Dana White, Frank Fertitta and Zuffa.”

Nisam mogao vjerovati kakve gluposti slušam i istovremeno sam se divio ovako politički kompleksnom promou. Ortiz se prvo etablirao kao face spominjanjem trupa nakon što je njima u čast vitlao zastavom, a potom je, dok je publika pljeskala u punoj erekciji, izjednačio njihovu borbu sa svojim doprinosom MMA-u. Njegova se pojedinačna zahvala članovima uprave baš nakon što je prekršio sve protokole kompanije, van konteksta mogla činiti kao potez company heela. No u tom se trenutku UFC tek počeo oporavljati od zabrana i financijskih problema s kraja 1990-ih i početka 2000-tih. Kompaniju su tada kupili upravo ljudi koje je nabrojao, a njegov je meč protiv Kena Shamrocka na UFC-u 40 navodno doslovno spasio UFC od bankrota. To je bio možda jedini pljesak koji si zaslužio, Tito.

Pravi, scenaristički promoi u UFC su došli, kao i u profesionalno hrvanje, četrdesetak godina ranije, zajedno s televizijskim ugovorima. UFC-ov reality program The Ultimate Fighter organski je doveo do poželjnog miješanja kontroliranog, napisanog televizijskog programa i neizvjesnih borbi. Kao i svaki reality i ovaj je zahtijevao isforsirana uzbuđenja. Neki su u ulogama briljirali (Quinton Rampage Jackson), neke je bilo sramotno gledati (Frank Mir), a neke uopće nije bilo briga (Dan Henderson). Bez obzira na kvalitetu ovog programa on je stvorio prve feudove koje je publika mogla pratiti iz tjedna u tjedan. Što bi bio meč Rashada Evansa i Quintona Jacksona da nikada nismo čuli: “All I got to say is there’s gonna be some more black-on-black crime.”

Mainstream popularnost vještine pričanja u MMA-u ostvarena je radom jedne osobe – Chaela Sonnena. Ovaj veliki poznavatelj profesionalnog hrvanja vjerojatno je prvi borac čiju su karijeru i bankovni račun uvjetovale velikim dijelom njegove govorničke vještine. Sonnen je gotovo geekovski pristupio gradnji svog lika popularnog heela. Njegov stil za mikrofonom bio je proračunat poput The Rockovog, ali često impulzivan poput Tysonovog iz njegove najluđe faze. Ova kombinacija unaprijed napisanih replika i necenzurirane istine bile su nešto na čemu je Steve Stone Cold Austin zaradio za ranč i prijevremenu penziju. Gostujući u Austinovom podcastu Sonnen je u par rečenica sažeo sve što je u promocijskom smislu u MMA-u bilo krivo.

You were really my idol for that, to just come out and talk. I went through so many years of saying the crap I thought people wanted to hear. And this is about respect and honor. And I’m here to test my skills and whatever the hell that even means. And I finally go – I’m not doing this anymore.”

Bez obzira na loše dečke MMA-a koji su u prošlosti prodavali pay-per-viewove i njihove često još gore frizure, sve što se danas događa u UFC-u u smislu brendiranja boraca rezultat je Sonnenovog pionirskog rada.

A sve što se trenutno događa ima neku vezu s Conorom McGregorom. Njegov je medijski lik najpažljivije konstruiran, pro wrestlerski rečeno, gimmick u MMA-u danas. On nije samo fenomenalan alat za dohvaćanje honorara koji su donedavno bili rezervirani samo za elitne boksače, moglo bi se reći i da mu je pomogao pobijediti neke borbe u ringu. Trik McGregorovog trash talka je u njegovoj emotivnoj distanciranosti. Njegovi su promoi niz pažljivo složenih replika koje izazivaju snažne reakcije kod njegovih protivnika i ljudi koji ga mrze ili vole, dok on sam ostaje emotivno nepotrošen. U tom je kontekstu bliži minucioznom profesionalizmu The Rocka, nego method actingu Stone Cold Austina. McGregorove vještine za mikrofonom svojevrstan su best of provjerenih taktika prošlosti. Takav je uostalom i njegov lik: 42% Ric Flair, 15% Mayweather, 4% Bruce Lee, a odnedavno i 10% Vince McMahon

 

Conor ipak nije klasičan negativac kakvog je Gorgeous George opisivao Aliju, on je nešto bolje. Zapravo – isplativije. Gorgeous je razmišljao u dihotomiji facea i heela, ali nije mogao predvidjeti njihovu simbiozu. Stvar nije u tome da ljudi plate vidjeti vaš poraz – to je samo polovičan rezultat, uspjeh je postići jednak intenzitet ljubavi među svojim ljubiteljima i mržnje među svojim mrziteljima. Drugim riječima, McGregorov lik u svijetu UFC-a ima ulogu Johna Cene u WWE-ju. Ta kompanija ne bi preživjela 2000-te da klinci nisu dolazili s NEVER GIVE UP ručnicima, a nadobudni kužeri u majicama njegovih protivnika. Ništa ne ilustrira ovu savršenu marketinšku poziciju od pjesme Let’s Go Cena!/Cena Sucks!

Ono što UFC treba u ovom trenutku je feud. Beef. Belaj. Najbolji protivnik na presicama i u ringu kojeg je Conor imao bio je Nate Diaz. Nate, kao i njegov brat nije ni face ni heel – on je sociopat. Divlji, neobrazovani uličar, militantni vegan, stoner i usprkos svemu tome jedan od najdiscipliniranijih MMA boraca na svijetu koji se natječe i u triatlonu. Njegov promo je specifičan oblik bahatosti, drugačiji od McGregorove. On je neustrašiv na način na koji su neustrašivi ljudi koji nemaju što izgubiti ili su preglupi da bi pojmili opasnost. Conorove riječi nemaju na njega utjecaj u ringu kao na Alda ili Alvareza. Ni poraz od Conora nema utjecaj na njega! On je milijunaš s 19 pobjeda i 11 poraza koji je pobjeđivao ljude triangle gušenjem pokazujući im srednji prst. McGregorov gimmick, koliko god uspješan bio, nešto je na što su ljubitelji profesionalnog hrvanja naviknuti. Braća Diaz su doza stvarnosti u novoj UFC-ovoj PR igraonici.

Koliko god želim vidjeti Natea i Nicka Diaza u još nekom velikom, besmislenom meču, novi, savršen heel otkrio se prije svega nekoliko tjedana. Ne mogu ovo reći na neki manje bombastičan način pa neću niti pokušati. Promo Khabiba Nurmagomedova na UFC-u 205 najbolji je promo u povijesti ove kompanije. On je idealan koktel pro wrestling heelova 80-ih: musliman i ruski nacionalist iz Dagestana. Iron Sheik i Ivan Koloff u jednom! Allahu akbar usred New Yorka u 2016. godini! Prijetnje Irskoj! Poslanica jaranima iz Dagestana! Sve!

Tony Ferguson imao bi više šanse pobijediti McGregora, ali UFC bi u sljedećim mjesecima svejedno trebao učiniti sve da se dogovori meč McGregor – Nurmagomedov uz sirov nacionalni storyline. Ukoliko Khabib uspješno regrutira ruski ivandragovski sentiment to bi mogla biti jedna od najspektakularnijih priča MMA-a. Taj se meč, međutim, u ovom trenutku čini prilično neizglednim.

Moja tvrdnja s početka teksta kako borci ne mogu pričati previše ne znači da UFC pametno upravlja svojim narativom. Dana White i njegovi novi šefovi prema novootkrivenim se oblicima promoviranja ponašaju poput djeteta s tek kupljenom igračkom. Spavaju s njom, ručaju s njom i nemaju interesa za ono što se u okolini događa. A tamo su nezadovoljni potencijalni i bivši šampioni: TJ Dillashaw, Jose Aldo, Luke Rockhold. Benson Henderson i jedan od najboljih MMA boraca bilo koje divizije Rory MacDonald već su u Bellatoru. A to nije dobro.

UFC u ovom trenutku čini veliku pogrešku očekujući od svih boraca isti promocijski stil koji je funkcionirao na McGregoru. Borci poput Eddieja Alvareza osjećaju se ucijenjeni konkurirati McGregorovom intenzitetu i ispadaju nezgrapni i neuvjerljivi. Hladna reakcija Tyrona Woodleyja, koji nije verbalni čarobnjak, na Conorov insceniran napad stolicom na presici bila je učinkovitija nego sve Alvarezove naučene replike. Nije to samo krivica vodstva UFC-a. Borci sami moraju razumjeti svoj brend. Zbog čega su došli tu gdje jesu, u čemu su dobri, što trebaju izbjegavati, što mogu popraviti? Marketinška strategija kao i meč zahtijevaju dobar gameplan. Možete biti polupismeni homie kao Nate Diaz ili naivni dobrica kao Cormier (natural babyface!), možete svaki meč završiti krvave glave kao Robbie Lawler (fighting champ babyface!) ili biti tehnički superioran borac, moralno inferioran čovjek kao Jon Jones (natural heel!), ali morate prepoznati što je jedinstveno u vama što samo vi možete ponuditi publici i svojim poslodavcima.

MMA je, kao i drugi profesionalni sportovi ovisni o sponzorskim i televizijskim ugovorima, na neki način poput psihičkog bolesnika koji pati od poremećaja višestruke ličnosti. Istovremeno želi imati integritet amaterskog sporta i sve prljave novce ovog svijeta. Ako će to biti ikakva utjeha vrhunskim borcima s karizmom ljepenke poput Dillashawa ili Dominicka Cruza, za uspjeh u UFC-u još uvijek nije dovoljno biti samo vrhunska budala. Da jest, Tom Lawlor, koji je Weidmanu na meč izašao kao Olivia Newton-John iz Let’s Get Physical, bio bi predsjednik, poglavica i patrijarh UFC-a, a ne suspendirani nerangirani light heavyweight. Ipak je još uvijek bolje biti vrijedan i talentiran nego lud. Jedva, ali bolje. The showbiz must go on.

Ne propusti top članke