Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Vladar situacije

Dok nacija shizofreno prelazi iz depresije u euforiju, Željko Babić ostaje smiren i savršeno pripremljen

Zadnja izmjena: 25. siječnja 2017. JEAN-PAUL PELISSIER/REUTERS/PIXSELL/REUTERS/PIXSELL

„Znači, jasno i mirno! Mi ćemo imati još jedan napad. Igramo sedmog, imat ćemo još jedan napad“, rekao je potpuno mirno i samouvjereno, kao da mu se ne radi o poslu. U tom trenutku više ljudi u skupu jednoglasno postavlja logično pitanje, ono koje se vjerojatno svima vrtjelo po glavi: „Pa vodimo?!?“.

Jasno je što je bila poanta: imamo prednost, ajmo je braniti, čemu riskirati i kako ćemo, pobogu, imati još jedan napad kada je ostala točno jedna minuta. Bila je to sasvim očekivana i ljudska reakcija u jako stresnom trenutku, reakcija osobe koja mjesec dana žestoko trenira odvojena od obitelji. Baš suprotna od one izbornikove.

Željko Babić je, u jednako stresnom momentu, kontrolirao emocije, vrijeme i situaciju. Bio je svjestan da će u slučaju ispadanja biti bivši izbornik i da ga ni Ivano Balić, čovjek od vizije više neće moći spasiti.

Ipak, bio je siguran. A time je možda i dobio utakmicu.

Željko Babić znao je kako na plus jedan napad za gol daje pobjedu. Isto je znao i da suci u toj situaciji ruke dižu za manje od 25 sekundi, a onda Španjolska preuzima loptu u situaciji u kojoj će joj suci omogućiti i 40 sekundi, što znači napad do samog kraja. Ne radi se ovdje o nekoj sudačkoj uroti nego o biheviorističkom iskustvu; jednako bi bilo da je vodstvo obrnuto i da su bilo koje dvije ekipe na terenu. S podacima koje je imao odigrao je ono što je matematički najisplativije. Imamo napad, idemo po gol, a čak i ako primimo gol s centra ili iz kontre i dalje imamo dovoljno vremena da konvencionalnim načinom dođemo do pogotka vrijednog polufinala. U tako stresnom trenutku nije lako zadržati hladnu glavu, nije lagano pravilno izračunati rizik.

Međutim, to je ono što Željka Babića čini odličnim trenerom ─ čovjek je pripremljen i vjeruje u svoje odluke.

A ono što Hrvate čini lošim pratiteljima sporta je brzina kojom okreću kapute.

Samo euforija i depresija

Nakon prvog kruga nisam našao previše pozitivnih komentara, dapače. Ne samo od bezimenih trolova po portalima, nego ni od solidne većine kolega s kojima bih, kao, trebao biti solidaran. Oprostit ćete mi, nadam se, privatizaciju teksta – ali ne pada mi na pamet. Gotovo nitko se nije trudio objektivno analizirati situaciju, uzeti u obzir širu sliku, statističke uzorke i na njima raditi zaključke koji imaju dubinu. Bitan je samo potpuno disfunkcionalni odnos euforije i depresije.

Ako ste slušali njegove timeoutove, nema tu ispraznih fraza o srcu i borbi, gotovo u pravilu daje po dvije ili tri alternativne taktičke opcije svojim igračima

Sad na krilima te euforije ulazimo u polufinale. Ili to što smo ušli u polufinale daje krila euforiji. To ne bi bilo ni toliko loše kad eventualni poraz u polufinalu ne bi značio da današnji junaci nemaju pojma, da se trebaju ostaviti rukometa ili da su neznalice, baš onako kao što su bili poslije Njemačke. Euforija instantno prelazi u depresiju. A onda se čovjek zapita, što je točno ova pobjeda promijenila?

Apsolutno ništa.

Marko Mamić odigrao je fantastičnu utakmicu. Međutim, njegovih devet golova ne znači da je preko noći postao Mikkel Hansen i gotovo sigurno neće u iduće dvije utakmice zabiti osam za poluvrijeme. Danas je genijalac, a nakon tri promašaja će postati jadnik koji nema što raditi u reprezentaciji. Tješi me da se on s time nosi mnogo bolje nego ja.

Poanta sporta bi trebalo biti poštovanje. Respekt prema igri, prema natjecanju i samim natjecateljima. I nije poštovanje nekoga napraviti svetom kravom, nije to izuzetost od kritike, sve dok je kritika utemeljena i argumentirana. Pljuvati po nekom tko je posvetio svoj život tom sportu nije kritika. Kritika je objektivna i konstruktivna, kritika je osnova zdrave sportske kulture. Euforija i depresija nisu.

U tekstu poslije Njemačke, kao sumiranje dojmova iz grupe, sagledan je kontekst koji je mnogima izgledao kao alibi i postavljena su pitanja. Dio tih pitanja dobio je odgovore, dio je još otvoren. Kontekst je i dalje potpuno isti. Realni i očekivani cilj ove momčadi je četvrtfinale. Hrvatska je na prethodna dva turnira pokazala kako ima kvalitetu i igru za medalju, ali užasno bi bahato bilo tvrditi da je očekujemo u ovom desetkovanom izdanju. Mi je imamo pravo samo priželjkivati. Međutim, vjerovati u medalju, vjerovati u uspjeh čak i kad si lošiji nešto je što definira sport, ono što ga čini magičnim. Kad bi pobjeđivali samo najbolji, onda se ne bi ni igralo, onda ni Njemačka ni Španjolska ni Danska ne bi bili vani. Ne bi bilo ni euforija ni depresija, a bome ni potrebe da se pišu ovi redovi.

Međutim, sport nije ni samo vjerovanje u uspjeh. On sadrži dozu objektivnog i racionalnog i to treba analizirati. Potrebno je postaviti prava pitanja i naći objektivne odgovore.

Recimo, kako je Hrvatska dobila Španjolsku?

Uzet je proračunati rizik, ostavljen je prostor krilima i dana im je šansa da dobiju utakmicu. Čak je dana šansa i Iosuiju Goniju da nas pokopa vanjskim šutem, što je on u dva napada i pokušao koristiti. Ali zato se pod svaku cijenu oduzela šansa da utakmicu dobiju Alex Dujshebaev, Raul Entrerrios, Joan Canellas i posebno Julen Aguinagalde. Iznenađuje li vas njegov jedan gol? Ne bi trebao, zato što smo na Euru ostavili Arona Palmarssona i Kirila Lazarova bez gola, Michała Jureckog na jednom golu, a Nikolu Karabatića na tri. Tu je dio zasluga igrača, a dio Babića koji je studiozno pripremio te utakmice. Naravno, dogodi se povremeno Karol Bielecki s 12 pogodaka i vratar Piotr Wyszomirski s 15 obrana, ali to je dio kulture koja uspjeh zaboravlja, a neuspjeh ne oprašta.

Zašto je Hrvatska imala ozbiljan pad nakon 45. minute?

Ne radi se o volji, htijenju ili inspiraciji. Radi se isključivo o snazi i svježini. Španjolska ima petoricu bekova koje rotira, dva obrambena specijalca, tri krila i pivota samo za napad, tako da je jedino krilo Tomas Victor odigrao preko 35 minuta, i to samo 39. Akumulirano trošenje ili štednja kroz čitav turnir ostavi trag u završnici, posebno jer je Hrvatska u utakmici imala punu rotaciju samo na pivotu. Uz vratara Ivana Stevanovića, čak je šest igrača je odigralo preko 35 minuta, dok su Luka Cindrić i Jakov Gojun ostali ispod jer u pravilu igraju samo u jednom pravcu.

Uzmite snimku, dostupna je na YouTubeu i pogledajte koliko je mjesta imao Domagoj Duvnjak u zadnjem napadu kojeg je nacrtao Babić. Na 59:12 Duvnjak je imao fantastičan blok Željka Muse i dobro dodavanje Cindrića, ali ipak nije napao Virana Morrosa za prolaz u polufinale. Ona dva metra koja su mu se otvorila bila je najbolja prilika koju će dobiti u ovakvoj utakmici, više od onoga što mu obično treba, ali on ih nije iskoristio. Ne zato što ga je bilo strah, nego jer nema taj prodor u nogama, nedostaje mu eksplozivnosti da probije igrača koji je igrao 15 minuta manje. Cindrićev šut u gredu pod faulom i fantastična obrana Rodriga Corralesa dolaze iz praktički identičnih situacija u kojima Cindrić uzima braniča 1 na 1. Ne oduzimajući ništa dečku koji ima sjajan turnir, ali Cindrić zbog toga nije ni hrabriji ni bolji igrač od Duvnjaka, samo je njegovih 18:02 minuta mnogo manje nego Duvnjakovih 48:54. To što iz dva dobra šuta nije zabio gol mnogo je manje važno od toga da mu u ključnom trenutku vjeruje i trener i momčad, te da vjeruje sam sebi.

Što nam donosi Norveška?

S njima smo igrali već tri puta u godini dana. Protiv njih smo, uostalom, osvojili broncu u Poljskoj i njih smo ostavili doma u kvalifikacijama za Rio. Stilom, to je momčad jako slična Njemačkoj, nečemu protiv čega se nismo baš proslavili. Možda nešto manje individualne kvalitete, ali zaboravite na laganu utakmicu – ovo je polufinale Svjetskog prvenstva i tu nitko nije slučajno.

Kad kažem kako imaju manje individualne kvalitete, to ne znači da, recimo, Sander Sagosen nije najuzbudljiviji mladi igrač na svijetu i gotovo je sigurno kako će taj klempo biti budući najbolji rukometaš planeta. Niti su Kristian Bjornsen i Bjarte Myrhol manje jaki, a Christian O’Sullivan manje talentiran. Slično kao kod nas, rotacija je tanka. Naravno, pričamo o knockout utakmicama, ne šetnjama protiv Japana u skupini. Vratar i čak pet igrača igraju preko 45 minuta, dok se Sagosen ponekad štedi u obrani, ali i on prelazi 35 minuta po utakmici. To što igraju puno ne znači da ne trče luđački brzo. Brže od Nijemaca, jednako kao što su viši u obrani i mnogo bolje šutiraju izvana. Za razliku od Španjolaca neće otvarati igru 1 na 1, nego će trebati prepucati njihovu zonu ili je razbiti pivotima.

Što će Babić i ekipa sada izračunati i na kakav rizik će se odlučiti ostaje za vidjeti. Sagosen je bio drugi najkorisniji igrač faze po grupama i luđački gađa donje kuteve, baš kao i Myrhol. Babić se mora odlučiti hoće li krpati jednoga ili obojicu, isplati li se razbijati zonu duplim pivotom i pružati im šansu da trče ili usporiti igru. Možda neće pogoditi ovaj put, jer nitko ne može pogoditi baš svaki put. Ali zato budite sigurni kako će proučiti suparnika i pripremiti opcije. Ako ste slušali njegove timeoutove, nema tu ispraznih fraza o srcu i borbi, gotovo u pravilu daje po dvije ili tri alternativne taktičke opcije svojim igračima. Savršeno je pripremljen i savršeno vlada situacijom na terenu.

Dokazao je to i kad je usprkos refleksu svih išao po dva napada u zadnjoj minuti.

Jednom sam napisao: „Ono što je kod Babića neosporno, čovjek zna rukomet. Ono što je još neospornije, ne shvaća kako mediji izravno odlučuju o njegovom poslu. Ili shvaća pa ga jednostavno nije briga.“ To je i dalje zapravo sukus svega, nemam što za dodati. Osim činjenice da je prosječnom Hrvatu neusporedivo važnije što netko govori, u odnosu na ono što radi. To vrijedi političare, suce, doktore, poduzetnike, ali vrijedi i za izbornika Babića. Malo tužno. Međutim, to već spada u sferu kulture, i to ne samo sportske.

Ne propusti top članke