Kakav je Valdas Dambrauskas tip trenera najbolje opisuje način na koji je spremio utakmicu protiv Lokomotive.
Pogledate li kadar koji njegov kolega Silvijo Čabraja ima na raspolaganju, ističe se podatak kako je Lukas Kačavenda odigrao 85 posto dostupnih HNL minuta ove sezone. Jedine dvije utakmice koje je propustio bile su one protiv Šibenika i Istre u kojima je morao odraditi suspenziju zbog žutih kartona. I to je detalj na kojeg treba izdvojiti jer je vrlo indikativan: ofenzivni veznjak je propustio dvije utakmice zbog akumuliranih žutih kartona.
Kačavenda je s razlogom ključni Lokomotivin igrač. Jako je dobar tehničar, ali ono što ga izdiže iz hrpe drugih talentiranih mladih igrača je činjenica da nudi sjajnu energiju u kretanju bez lopte što se prelijeva u to da je vrlo aktivan u fazi obrane. Istovremeno, Kačavenda je još dijete, 18 mu je godina i jasno je kako nije potpuno fizički razvijen, a to ga stavlja u inferioran položaj u duelima. Kako bi pokušao kompenzirati taj dio priče, u duele često ulazi s dodatnom agresijom i povlačenjem suparnika rukama, što u pravilu uzrokuje kartone.
Međutim, to nam jako dobro govori o tome kako igra Lokomotiva. Kačavenda je standardna desetka momčadi koja igra gotovo sve minute, a otkad je Sandro Kulenović na kraju ljetnog prijelaznog roka došao iz Dinama, upisao je nastup u svih 11 utakmica. Ponekad od prve minute, ponekad s klupe, ali Kulenović redovito igra. S dvojicom agresivnih igrača naprijed logično je da i Lokomotiva igra agresivno. To nas dovodi do poante: Lokomotiva redovito ostavlja veliki prostor koji suparnici mogu efikasno iskorištavati ako se pripreme na njega.
Za konkretni primjer smo se odlučili izvaditi segment iz utakmice protiv Osijeka; suparnika koji drži vrh prvenstvene ljestvice, koji je objektivno kvalitetniji i koji igra doma. Međutim, Lokomotiva svejedno igra svoju igru i izlazi agresivno sa svojom prvom linijom koju predvode Kačavenda i Kulenović. Teško da takav pristup možemo zvati presingom, jer nije dovoljno strukturiran. Kačavenda i Kulenović ne reagiraju na okidače kako bi se podigli visoko, nemaju obrasce kojima usmjeravaju suparničke napade prema zonama u kojima imaju prednost za oduzimanje lopte niti imaju pravu korekciju. U suštini, riječ je o klasičnoj zoni 4-4-2. Agresivnoj i visoko podignutoj zoni koja suparniku zna stvoriti puno problema u gradnji napada, ali i zoni koja otvara prostor koji suparnici mogu iskoristiti.
Kao što možete vidjeti na konkretnom primjeru, kada se Kačavenda i Kulenović podignu visoko, dvojica centralnih veznjaka koja su u liniji s krilima ih prate i zatvaraju prostor iza njihovih leđa, stavljajući pritisak na suparničkog zadnjeg veznog. Problem nastaje kada zadnja linija ne prati takav pristup, a ne prati ga gotovo nikad. Stoperi ostaju debelo na svojoj polovici i ostavljaju ogromni brisani prostor iza leđa visoko postavljenih centralnih veznjaka. Osijekov igrač označen bijelom strelicom nalazi se u tom prostoru u situaciji kada njegov stoper ima otvorenu loptu.
Šestica, osmica, desetka, krilo
Točno to je Dambrauskas shvatio u pripremi utakmice. Puno stvari je postavio drastično drugačije nego protiv Rijeke i Istre, ali našao je rješenje kojim će precizno iskoristiti ono što suparnik nudi.
Odnosno, imao je Filipa Krovinovića.
Trener ga svojim specifičnim zahtjevima dovodi u atraktivnije situacije. I prije je bio vrlo aktivan, ali je njegov učinak bio suptilan. Sada je lako uočljiv čak i najvećem laiku
Dambrauskas ima dvije jako dobre trenerske karakteristike koje ga izdvajaju od konkurencije. U javnosti je ostalo malo precijenjeno to koliko je njegova Gorica igrala na posjed lopte; to naprosto nije Dambrauskasov trenerski forte niti se njegova metodologija rada temelji na stvaranju potpuno proaktivnog sustava. Jasno, u odnosu na Sergeja Jakirovića stavljao je puno veći naglasak na izgradnju napada iz zadnje linije, ali ni u jednom trenutku nije razvijao univerzalni stil igre koji bi bio neovisan o kontekstu suparnika. Zapravo, jedino fiksno je bilo to što je napade iz zadnje linije otvarao s trojicom, sve ostalo je bilo prilagodljivo suparniku.
Međutim, jedna od karakteristika u kojima je Dambrauskas jako dobar je snimanje suparnika, analiziranje gdje se točno krije prilika i iskorištavanje te prilike bez prevelikog kompliciranja. Druga jako dobra karakteristika je izvrsno shvaćanje koliko mu tko može točno pružiti u rješavanju konkretnog problema s kojim se susreće.
Tu je Krovinović vladar.
Kada je Dambrauskas shvatio da će Lokomotiva Hajduku ostaviti prostor iza Marka Đire i Matea Marića, bilo je dovoljno da oslobodi Krovinovića u tu zonu. Od tog istog prostora je, na kraju, profitirao i Jani Atanasov, koji u cijeloj karijeri vjerojatno nije imao ovoliko prilika da se bez pritiska priključi napadu, ali ključ je opet bio u Krovinoviću koji je pronalazio brisani prostor iza Marićevih leđa, odvlačio fokus suparničke momčadi i posluživao suigrače. Dambrauskas ga je stavio na desetku sa zadatkom da se povlači u desni halfspace primati loptu svaki put kad Kačavenda i Kulenović svojim podizanjem otvore prostor.
Protiv Istre je također igrao desetku, ali s drugačijim zadacima. U toj je utakmici više igrao lijevo i bio je fiksnije pozicioniran u prostoru između zadnjeg veznog i beka kako bi Hajduk razvukao gostujuću obranu i otvorio prostor na krilima, a gotovo sve kretnje koje je napravio bile su vertikalne. Protiv Rijeke nije igrao desetku. Tu je prvo bio zadnji vezni uz Marca Fossatija koji je glavninu svojih dodira s loptom imao u ranoj fazi organizacije igre, a onda je u finišu utakmice prešao na lijevo krilo.
To ga čini vladarom u Valdasovu svijetu. Marko Livaja je najbolji Hajdukov igrač i čovjek koji s nevjerojatnom lakoćom individualno radi razliku; međutim, kada Dambrauskas shvati što suparnik nudi, Krovinović je čovjek kojem će se obratiti. Treba li organizatora igre koji će imati 100-tinjak točnih dodavanja ubrzavajući igru ispred suparničkog bloka jednostavnim dodavanjima, ima Krovinovića. Treba li međulinijskog igrača koji može stvoriti prostor driblingom, ima Krovinovića. Treba li mobilnog igrača koji će se povremeno spuštati prema lopti, a povremeno dolaziti u završnicu iz drugog plana, ponovo ima Krovinovića. Šestica, osmica, desetka ili čak krilo, Dambrauskas uvijek može na kritično mjesto poslati njega.
Više u fokusu
Uostalom, sve se svodi na to da Krovinović donosi zbilja izvanserijsku individualnu kvalitetu za HNL. Prošle sezone je u Premier ligi imao 6,59 progresivnih dodavanja na 90 odigranih minuta i 7,25 progresivnih nošenja na 90 minuta. U konkurenciji svih veznih igrača u ligama Petice u zadnjih godinu dana, Krovinović je bio bolji od 91 posto veznjaka u progresivnim dodavanjima i od 92 posto veznjaka u progresivnim nošenjima lopte. Dakle, Dambrauskas ima čovjeka koji je među 10 posto najboljih veznjaka u ligama Petice što se tiče osvajanja prostora s loptom.
Ali koliko god svojim kvalitetama Krovinović olakšava Dambrauskasu traženje rješenja, toliko će Dambrauskas olakšati Krovinoviću da se dodatno istakne i da svima postane jasno koliko je dominantan igrač.
Kod Jensa Gustafssona je Krovinović gotovo u pravilu igrao zadnjeg veznog sa zadatkom organizacije igre. Tu do izražaja dolaze tri stvari. Prva je pozitivna i svodi se na to da je Krovinović bio klinički precizan; druge dvije su negativne.
Prva negativna stvar je činjenica je da je prvih nekoliko utakmica Krovinović još uvijek hvatao formu nakon što nije prošao pripreme s Benficom, a onda je zadnjih nekoliko utakmica propustio zbog ozljede i nije dao svoj maksimum. Druga negativna stvar je to što je u toj ulozi igrao puno neatraktivnih dodavanja. Krovinović je pod Gustafssonom imao sjajan učinak; upisao je tri asistencije i imao je debelo preko 90 posto točnosti dodavanja, a da to nije prazno pimplanje pokazuje i činjenica da je predvodio ligu po osvojenom prostoru. Problem — odnosno, ‘problem’ — je u tome što je jedan dio tih dodavanja išao unatrag ili u stranu u svrhu organizacije napada, a publika je smatrala da moraju ići naprijed uvijek i po svaku cijenu.
Krovinović je kod Dambrauskasa manje na lopti i igra manje tih rutinskih dodavanja, ali je više u fokusu. Trener ga svojim specifičnim zahtjevima, koji variraju od utakmice do utakmice, dovodi u atraktivnije situacije. I prije je bio vrlo aktivan, ali je njegov učinak bio suptilan. Sada je lako uočljiv čak i najvećem laiku. To, na kraju krajeva, jasno pokazuju golovi protiv Lokomotive i Istre. Golovi koje je postigao iz skroz različitih zahtjeva.
Krovinović je toliko polivalentan da može odgovoriti gotovo svim situacijama koje analiza suparnika definira kao ključne, a to ga u Valdasovu svijetu čini vladarom travnjaka.
