To što je Domagoj Duvnjak kraj takvog Sagosena osvojio nagradu za najboljeg igrača prvenstva najbolje govori o tome kakav je turnir Duvnjak odigrao. Sagosen je imao 29 golova više od njega i 40 asistencija više. Odigrao je čak i više minuta, prosječno je na parketu bio 37,6 po utakmici prema Duvnjakovih 35,8. Imao je više dodavanja (138 po utakmici prema Duvnjakovih 108), gubili su jednako lopti i imali su podjednaku učinkovitost udarca.

Ono što je Duvnjaku donijelo titulu najboljeg igrača bila je njegova dominacija u obrani.

Sve što ćemo gledati u Egiptu već smo vidjeli prošle godine na Euru, kad je to izgledalo jako dobro

Hrvatska je na Euru 2020. primala 22,7 golova po utakmici, daleko najmanje od svih momčadi na turniru. Prvi pratitelji su bili Španjolska s 25,1 i Njemačka s 25,3 po utakmici. Ta dva i pol gola na prvi pogled ne izgledaju puno, ali Hrvatska je primala 10 posto manje golova od Španjolske i Njemačke. Tih 10 posto je puno, tim više ako uračunate da su naši igrali produžetak s Norveškom te da su i jedni i drugi su imali bolje vratare od nas. Marin Šego je bio jako dobar, imao je točno 30 posto obrana i bio sjajno sinkroniziran s obranom, ali drugi su bili još bolji. Johannes Bitter je bio na 36 posto, a oba španjolska vratara su imala bolji postotak obrana od Šege; Gonzalo Pérez de Vargas je obranio 35 posto, a Rodrigo Corrales Rodal 34 posto lopti koje su išle u gol.

Razlog zašto je Hrvatska ipak primala manje od Španjolske i Njemačke leži upravo u Duvnjaku. On je bio vođa momčadi. Igrao je prednjeg u obrani 5-1 i ubijao suparnike kretanjem i nevjerojatnom igračkom inteligencijom. Lino Červar je u Duvnjaku imao adut koji čitanjem igre i postavljanjem može zagušiti suparnički protok lopte, usporiti tempo i usmjeriti napad prema bloku, a istovremeno može iskoristiti fizičku snagu i lateralnu pokretljivost kako bi odigrao flastera na bilo kojem napadaču na svijetu.

Jedan, ali bitan minus

Ono što Duvnjaka čini sjajnim obrambenim igračem je njegova polivalentnost. Koliko je god dobar kao prednji u 5-1, toliko je dobar i protiv momčadi kao što je Španjolska koje koje nemaju izrazite šutere nego traže guranje prema pivotu i pokušavaju prolascima jedan-na-jedan. U zoni 6-0, u kojoj su sredinu držali Željko Musa i Marko Mamić, Duvnjak je idealan treći — dovoljno jak da se pivot ne može postaviti na njega, dovoljno visok da ga se ne može prepucati i preinteligentan da ne bi osjetio kad može iskočiti iz zone u presijecanje lopte ili barem u prekršaj kojim će zaustaviti suparnički napad. Ukratko, Duvnjak je sjajan rukometaš i genijalan napadač koji je vodio Hrvatsku do srebra na Euru igrajući najbolju obranu na turniru. Cijeli identitet momčadi je izgrađen kroz dimenziju koju je Duvnjak davao obrani, on je bio lider i daleko najbolji igrač.

Ništa drugačije neće biti ni u Egiptu. Sve što Hrvatska napravi ovisit će o Duvnjaku i Červar će svoj plan igre graditi oko njega — najprije preko obrane, onda preko napada.

U tom kontekstu treba gledati i popis igrača koji su otputovali u Egipat.

Na njemu neće biti Luke Stepančića koji zbog ozljede propušta prvenstvo i to je zapravo jedini pravi izostanak — Šego i Igor Karačić su u kakvom-takvom stanju ipak otišli u Aleksandriju i putem će hvatati formu — ali je bitan minus, jer Stepančić je na Euru odigrao 386 minuta, deveti najveći broj minuta među svim igračima na cijelom prvenstvu i daleko najviše od svih naših vanjskih igrača.

Stepančić je igrao u oba pravca; kada je trebalo potegnuti s devet metara preko bloka, baš je on bio prvi šuter u vanjskoj liniji, a usput je odrađivao je velik posao u obrani. Nakon transfera u PSG itekako je podigao razinu obrambene igre u odnosu na vrijeme u PPD Zagrebu, gdje je često radi izmjenu obrana-napad, do te mjere da je u završnici polufinala Lige prvaka 2017. protiv Veszpréma ulazio s klupe igrati isključivo fazu obrane. To je došlo do izražaja na Euru jer Červar je u Stepančiću imao jaku kariku u obrani, a to je značilo da može kombinirati s Karačićem i Lukom Cindrićem, znajući da u drugom vanjskom igraču ima stabilnost u obrambenoj tranziciji. Što se god dogodilo u napadu, mogao je računati da će Stepančić istrčati natrag i popuniti sredinu dok se ostatak obrane ne posloži.

Stepančića će u Egiptu zamijeniti Luka Šebetić i Ivan Martinović. Martinović je nevjerojatan talent i dečko koji u napadu može biti sjajan dodatak vanjskoj liniji s dvojicom razigravača. Ima odličan šut, jako dobro se kreće, dobro surađuje sa suigračima i ima odličan osjećaj za asistenciju. Problem je u tome što još uvijek lovi tempo u fazi obrane, a Červar može mijenjati samo jednog igrača — ili njega ili Cindrića/Karačića na drugoj strani, jer će u protivnom tranzicije biti užasno spore.

Brzina prema natrag

Zapravo, Hrvatska nije bila pretjerano brza prema naprijed. Zabijala je 3,6 golova iz kontranapada, što je manje od Njemačke koja je bila na 4,5 ili Španjolske koja je imala 5,9 golova iz kontranapada po utakmici, a puno manje od Francuske koja je bila na vrhu sa 6,7.

Jedan od razloga zašto je Hrvatska toliko nisko se krije u tome da, usprkos sjajnoj obrani, nije krala puno čistih lopti iz kojih bi mogla vući kontre. Plan igre nikad nije ni bio presijecati lopte, nego spustiti tempo utakmice i smanjiti broj suparničkih udaraca. Kada usporedite Hrvatsku s ostalim najboljim obranama, imala je 3,6 ukradene lopte po utakmici — osjetno manje od Španjolaca koji su imali 5,2 i tu negdje s Nijemcima koji su prepoznatljivi po visokoj zoni 6-0 u kojoj je teško presijecati dodavanja, ali su i oni imali 3,4 ukradene lopte.

Drugi razlog zašto je Hrvatska bila nisko po golovima iz kontranapada bio je u tome što jedan dio kontri naprosto nije pretvorila u golove i promašila je previše čistih prilika. Kad podvučemo crtu, imali smo jedan od najlošijih postotaka realizacije kontri na cijelom prvenstvu i bili tek 14. na turniru po tome. To je faktor koji se može i mora popraviti. S Manuelom Štrlekom i Ivanom Čupićem koji su vraćeni u reprezentaciju, Červar ima sjajne realizatore i igrače na koje može računati u istrčavanju kontranapada, Hrvatska je s njima dvojicom osjetno opasnija na krilima, a to posebno vrijedi za Štrleka i poziciju lijevog krila.

Međutim, Hrvatska je bila brza prema natrag. Primala je jako malo golova iz suparničkih kontri jer je uvijek nalazila načina kako suparniku zatvoriti sredinu parketa, što je na kraju omogućilo da se obrana zadrži na elitnoj razini i da se primi samo 22,7 golova po utakmici.

Faktor u tome je bio Stepančić, ali jednako važan je bio i David Mandić. S njim je Červar dobio krilo koje je jako dobro u obrani, možda i najbolje reprezentativno krilo u tom aspektu još od Nikše Kaleba. Jasno je da je Štrlek bolji napadač, ali Mandićeva povratna trka i sposobnost da odigra halfa bila je ključ u održavanju obrane. Obrane koju je predvodio Duvnjak svojom genijalnom igrom, ali i obrane koja je bila složena od više faktora koji su se međusobno nadopunjavali.

U tom kontekstu treba gledati Červarov popis za Egipat, ali i minutažu koju će raspoređivati. U usporedbi s drugim reprezentacijama Hrvati nemaju previše problema s ozljedama i otkazima. Nema jedino Stepančića, a u reprezentaciju su se vratili Čupić i Štrlek, dok se na popisu našlo mjesta i za Halila Jaganjca s obzirom na to da se ovaj put na prvenstvo moglo voditi 20 ljudi. Červar se odlučio ponovo otpisati Šimu Ivića i na desnom vanjskom ne povesti čovjeka koji u ovom trenutku u Bundesligi ima 75 golova, 22 asistencije, pet blokada i sedam ukradenih lopti u 15 odigranih utakmica. Slično se dogodilo prošle godine i to je jedini pravi upitnik na ovom popisu.

Međutim, sve što će Hrvatska napraviti u Egiptu ovisit će ponajprije o obrani.

I o Domagoju Duvnjaku koji je vođa ove momčadi, čovjeku koji je sposoban potpuno dominirati turnirom igrajući najprije obranu. Sve što ćemo gledati u Egiptu već smo vidjeli prošle godine na Euru, kad je to izgledalo jako dobro. Dok je Dule zdrav i na svojoj razini, nema razloga da opet ne izgleda jednako dobro.