Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Vraća se tenis

Nova sezona, stara dominacija… Ili?

Zadnja izmjena: 6. siječnja 2020.

Svega dva do tri tjedna. Otprilike toliko godišnjeg odmora imala je velika većina tenisača s ATP Toura, iako sam uvjeren da su tipovi poput Nicka Kyrgiosa ili Benoîta Pairea zaružili koju noć duže, uzdajući se valjda u svoj neosporno predivni talent.

Naravno, uvijek bi se mogli naći oni koji će zlurado reći kako se najsposobniji među njima ionako kupaju u novcu, ali oni će, što se kaže, promašiti ceo fudbal. Poanta je upravo okupiti one najsposobnije i omogućiti da ih iz godine u godinu gledamo, koliko je to moguće, svježe i zdrave na najprestižnijim turnirima — Grand Slamovima i Mastersima. Da, ozljede će se uvijek događati i da, one su proteklih godina bile uvjetovane brutalnom konkurencijom, ali dobrim dijelom zbog predugačke sezone, oni koji su (još više) mogli uzdrmati dominaciju Trojke i učiniti Tour još spektakularnijim prošli su ili danas još uvijek prolaze kroz sito i rešeto ili makar jednu tešku ozljedu; ponajprije Juan Martín del Potro, Kei Nishikori, Stan Wawrinka, Andy Murray, Jo-Wilfried Tsonga, Miloš Raonić

U jednoj nedavnoj mini-analizi uglednih teniskih novinara iz raznih zemalja velika većina njih složila se kako će Novak Đoković i Rafael Nadal i ove sezone dominirati Tourom, ponajviše u pogledu Grand Slamova naslova, a onda i renkinga. Jasno, iz samoga se uvoda nazire da dosta toga ovisi o njihovu zdravlju, ali načelno se možemo složiti s tom tezom, uz malu napomenu da mnogi podcjenjuju ili nisu osobito svjesni Nadalova novog, prilično moćnog oružja na nezemljanim podlogama. Također, velika većina novinara prognozirala je da bi netko od mlađe garde — ovih iz, zlobnici bi rekli, LostGena — trebao osvojiti jedan Slam i time konačno razbiti taj, ako gledamo duži period, oligopol.

Murray se ugojio k’o svinja, a za to što se prežderavao čokoladnim biskvitima navodno su bili krivi rođenje sina, a onda i rođendani kćerke i šogorice

S tom se tezom, međutim, nešto teže složiti. Naravno, mogli bismo na ovom mjestu bez problema navesti kojeg ‘mladunca’ i ustvrditi da će ubosti koji Slam, ali nisam siguran kakva bi se argumentacija krila iza toga; razlog je prilično banalan, pa i glupav, ako hoćete.

Takvo što je naprosto jako teško predvidjeti. Možete pogledati mali milijun mečeva, možete pratiti nečiju formu, možete pažljivo iščitavati nečije izjave, primjećivati nove tehničke elemente ili taktičke obrasce, ali opet je prilično teško ustanoviti tko je, prije svega, psihološki spreman za takav podvig. Jer, isticali smo već, Daniil Medvjedev, Stefanos Tsitispas ili Sascha Zverev, uzmimo njih trojicu za primjer, nisu znatno manje talentirani od Trojke, a zbog godina ne možemo reći ni da su fizički inferiorniji; međutim, teško je procijeniti njihov psihološki momentum — koliko su ‘gladni’ uspjeha na duže staze, koliko se psihološki troše rušeći barijere na Mastersima protiv Trojke, kad bi ih mogao ugušiti pritisak ili, na koncu, koliko će biti psihološki uravnoteženi u velikim mečevima i poenima.

Tko će probiti led?

Zapravo, jedina konstanta u mlađih igrača već je nekoliko godina ona da osciliraju.

Pogledajmo i što su značajno prošle godine ostvarili na Slamovima. Medvjedev je imao jedno finale, Tsitispas polufinale u kojemu je Rafa oprao pod s njime, a Zverev se u četvrtfinalu Roland Garrosa nakon propuštene prilike u prvom setu potpuno raspao protiv Noleta; od ostalih, Matteo Berrettini je imao jedno polufinale, Francis Tiafoe i Karen Hačanov jedno četvrtfinale, a na Wimbledonu, primjerice, u četvrtfinalu nitko nije bio mlađi od 28 godina.

Doduše, i Medvjedev i Tsitsipas napravili su iskorak u odnosu na 2018., ali tek će ova sezona, kad trebaju braniti top 10 bodove, pokazati od kakvog su materijala. Također, već smo pisali zašto bi Medo mogao prvi probiti led; on je istovremeno hladnokrvni genij, ali i temperamentni autodestruktivac, tip koji u bilo kojem trenutku može pomisliti da koji mu klinac sve to treba… Tsitispas je pak prošle sezone imao rupu od četiri poraza zaredom u prvim kolima, od toga jedan na US Openu, a pri njenom kraju odlučio je mjesec dana apstinirati od Twittera i Instagrama, valjda ne mogavši podnijeti i što se sve piše o njemu, što se može i treba razumjeti. Prije koji dan ponovno je najavio apstinenciju.

Zverev je, naravno, priča za sebe, čovjek koji je jako puno toga rekao kad je oduševljeno pričao o Tsitsipasovu probitku u top 10, aludirajući time da konačno sam ne snosi teret NextGen hypea. Također, vjerojatno će najmanje jednog iz Trojke trebati pobijediti u direktnom okršaju, a treba računati i na stariju ekipu koja je prošle sezone igrala dobro ili će tražiti povratak u formu — tu su Gaël Monfils, David Goffin, Fabio Fognini, Grigor Dimitrov, Raonić, Roberto Bautista Agut i, recimo, Marin Čilić.

A tu je onda i Dominic Thiem; kao da Nadal nije dovoljan, i Thiem je na zemlji već dvije-tri godine ekstra igrač, a valja istaknuti da je Austrijanac konačno znatno popravio igru na hardu. Thiem je na tvrdoj podlozi počeo udarati ravnije, koristeći manje top spina, što mu je naposljetku donijelo tri titule te po prvi puta postotak pobjeda na betoncu veći od 70 posto u jednoj sezoni.

Pa, opet, ‘kandidirat’ ćemo dvojicu igrača koje su manje više svi otpisali, kao što se to nebrojeno puta radilo s Rogerom Federerom, Nadalom, pa i Đokovićem. Razlog zašto smo odabrali Wawrinku i Murrayja nije, naravno, samo sentimentalne prirode i opet je pomalo banalan — obojica su već bili ‘tamo’, već su se osladili Slamom.

Wawrinka: zdrav i motiviran

Najbolje to zna Stan Wawrinka, čovjek koji je osvojio dvije najteže titule u teniskoj povijesti, k tome i četvrtu najtežu.

Treba li uopće podsjećati da Stanimal živi za Grand Slamove i velike mečeve? Otkako ga je 2012. preuzeo Magnus Norman, Wawrinka je prestao biti bucmasti i nerealizirani top 20 igrač — što, naravno, i nije baš tako loše — te je energiju koncentrirao u tempiranje forme za Slamove. Već je 2013. pokucao na Đokovićeva vrata, a od sljedeće godine do polovice 2017. ostvarivao je preko 80 posto pobjeda na Slamovima, dok je na manjim turnirima oscilirao. Vjerojatno se neki sjećaju i onog podatka da je imao 12 pobjeda zaredom u finalima.

Posljednje finale na Slamu odigrao je 2017. u Parizu, kad ga je počistio Nadal, nakon čega je imao dvije teške operacije koljena. Nisu ga, dakle, sustigle godine, već ozljeda, i to dok je bio u vrhunskoj formi. Dok se pokušavao posložiti, dok mu je kopnjelo samopuzdanje i kad je u lipnju 2018. pao na 263. mjesto ljestvice, razmišljao je o kraju karijere.

“Govorio sam si da nije problem ako prestanem igrati, da sam postigao i više od onoga što sam očekivao”, izjavio je. “Ali uvijek bi se pojavio taj glasić u glavi: Ne, želim još. Ne želim stati. Ti to možeš i moraš to istrpjeti. Moraš biti strpljiv, i tek kad se potpuno spremiš, vidjet ćeš je li ona razina i dalje tu”.

Vjerujte, takav igrač s 34 godine i sedam mjeseci — usput budi rečeno, uz Tsongu nakon Federera najstariji u prvih 49 — ne bi imao što počinjati pripreme 18. studenog da ne vjeruje u još jedan Slam, već bi vjerojatno tragao za ‘srodnom dušom’ kakva je bila Donna Vekić. Wawrinka se došuljao do 16. mjesta i prošle sezone zaigrao četvrtfinala na Roland Garrosu i US Openu; na RG-u je ostao bez ‘tanka’ zbog dvaju prethodnih jako teških mečeva, a na US Openu se razbolio prije ogleda s Medom. Također, primjetno je bilo da jako dobro igra pod pritiskom, tj. na rutinu — kad je bio suočen s 0-40, zadržao je servis u 37 posto slučajeva te u toj kategoriji bio treći na Touru; kad je bio suočen s 15-40, zadržao je servu u 41,6 posto slučajeva i bio peti na Touru.

Wawrinka je zdrav i motiviran, i takav, osim na Wimbledonu, može biti koban po svakoga.

Murray: Iskustvo i kvaliteta

Da budem iskren, ovaj sam tekst zamislio još prije tri-četiri tjedna kad Murray nije bio otkazao Australian Open zbog ozljede zdjelice. Šteta, jer Murray je godinu završio naslovom u Antwerpenu, gdje je u finalu svladao upravo Wawrinku, i trebao je doći svjež i odmoran na ATP Cup, a onda i ‘isprobati’ kuk na tri dobivena seta u Melbourneu. Međutim, nakon Antwerpena Murray se ugojio k’o svinja, a za to što se prežderavao čokoladnim biskvitima navodno su bili krivi rođenje sina, a onda i rođendani kćerke i šogorice. Takav nespreman je došao na Davis Cup i zaradio ozljedu; no, ako ništa drugo, počeo je već trenirati.

Bilo kako bilo, jasno je da se sad sprema za Indian Wells i Miami, a na Slamovima će priliku tražiti u drugom dijelu sezone; jest da je zadnjih godina znatno popravio igru na zemlji, ali Roland Garros će mu prije doći da osjeti kako mu kuk reagira na višesatne napore. Naravno, danas mu svakako u prilog ide to što će prorijediti raspored igranja, ali tek treba vidjeti hoće li moći zadržavati svježinu na Slamovima i hoće li se moći dovoljno dobro kretati.

Inače, kretanje po terenu ili rad nogu prilično je podcijenjen element igre, nešto što je Murrayju u ovom trenutku za nijansu važnije nego Noletu, Rafi i Rogeru, i to iz jednostavnog razloga što mu servis donosi nešto manje jeftinih poena. Također, zadnjih nekoliko mjeseci retern prvog servisa nije funkcionirao kao prije ozljede, ali to je, vjerujem, stvar čiste prakse, takoreći instinkt i refleks koji će mu se kad tad vratiti. Ako ga kuk neće izdati i ako će se jednako dobro kretati, Murray naprosto ima previše iskustva i kvalitete da ne bi konkurirao za još jedan Slam.

Planirali smo još koju riječ napisati o Del Potru, čovjeku koji se više puta vraćao iz mrtvih, ali prema posljednjim — doduše, neslužbenim — informacijama, Delpo će propustiti Australian Open. I njegova je ozljeda ušla u sferu onih zbog koje će možda morati prekinuti karijeru. Bez obzira kako to završilo, Delpo je već sad najveći simbol ‘patnje’; pokazatelj koliko je ova era na zalasku iscrpljujuća i surova.

I ostaje nam samo nadati se da ova sezona neće biti kobna za nekoga iz starije garde jer, što se mene tiče, oni se ne moraju umiroviti ni u novom desetljeću.

Ne propusti top članke