Hrvatska vaterpolo reprezentacija ovo je ljeto na Olimpijskim igrama osvojila srebrnu medalju. Prosječni pratitelj sporta vjerojatno je do sada zaboravio put do ovog srebra, kao i namjerni poraz u zadnjoj utakmici skupini protiv puno slabije Francuske. Izbornik Ivica Tucak odlučio se kockati sa sudbinom i tim porazom elegantno u četvrtfinalu izbjegao glavnog favorita za zlato, reprezentaciju Srbije.
Potez koji su mnogi mediji i javnost dočekali na nož i osuđivali Tucka zbog kukavičkog pristupa kojim je „pljunuo“ na sve ono što sport općenito predstavlja, a osobito takva manifestacija kakve su Olimpijske igre. Koliko god taj potez bio kontroverzan, već sada se kod većine pamti samo medalja, a za kojih desetak godina i oni fanatičniji pratitelji sporta zaboraviti će na put koji je vodio do srebra.
Hrvatski rukometaši uvijek su odbijali bilo kakve kalkulacije, igrajući do kraja pošteno i bez fige u džepu.
Na Svjetskom prvenstvu u Njemačkoj 2007., poraz u zadnjoj utakmici skupine protiv Španjolske gurnuo bi nas u donji dio ždrijeba na Island i Poljsku. Pobjeda je pak nosila odlazak na Francuze i onda na domaćina u polufinalu. Vjerujući u svoje sposobnosti i dobru formu u dotadašnjem dijelu turnira, igrači su odbijali svaku pomisao na poraz protiv Španjolske i završilo je kako je završilo. Ušli smo u povijest kao reprezentacija koja je na kraju ostala bez medalje, iako smo na kontu imali manje poraza i od svjetskih prvaka i viceprvaka.
Javnost će vas ionako uvijek kritizirati. Bolje je da vas onda kritiziraju s medaljom oko vrata nego bez nje, ali sa šupljom zadovoljštinom moralnih pobjednika
Ostao je gorak okus u ustima ne samo zbog poraza već i zbog suđenja protiv Francuza, ali još je tužnije bilo za gledati kakvu je obranu Bertrand Gille odigrao na Ivanu Baliću, kojemu je nasušno falilo odmora i čije su noge u toj utakmici bile poprilično olovne i teretne. Lako je moguće da bi bilo drugačije da su Balić i suigrači dobili malo odmora umjesto da se dva dana ranije potroše.
Šest godina kasnije, pred našom se reprezentacijom pojavio identičan scenarij na Svjetskom prvenstvu. Opet je utakmica protiv Španjolske u zadnjoj utakmici skupine mogla širom otvoriti vrata finala, a računica je i tada bila jednostavna. Porazom bi se izbjegli Danci i Francuzi, a domaćine Španjolce gurnulo u taj gornji dio ždrijeba, gdje bi se međusobno dohvatili svi naši glavni rivali za medalje.
No, igrači i izbornik nisu htjeli niti čuti za bilo kakve kalkulacije i ponovno se odabralo puno teži put do postolja. Cijena je prije poraza u polufinalu protiv Danaca plaćena već u toj grupnoj utakmici, kada se ozlijedio Manuel Štrlek bacajući se za ničijom loptom, a umjesto kojega je pozvan Ivan Ninčević, realno puno slabiji igrač.
Ako je netko zaboravio, domaćini su iskoristili blagodati ždrijeba i otišli do kraja, osvojivši zlato.
Računica je zasad jasna, ali…
Trenutno su oči nacije uperene prema Francuskoj gdje rukometaši igraju novo Svjetsko prvenstvo i na kojem nakon dugo vremena ne spadaju u prvi red kandidata za neku od medalja. Pobjeda protiv Mađara gotovo sigurno znači da će zadnja utakmica protiv Nijemaca odlučivati o ukupnom poretku u skupini, što ponovno otvara vrata pogledima prema ždrijebu koji će nastati križanjem skupina.
Nije upitno da igrači ne razmišljaju strogo pragmatično i da u svaku utakmicu ulaze sa željom za pobjedom. Taj ih je mentalni sklop, uostalom, i doveo do pozicije da su vrhunski u svom sportu i to je nešto što ih izdvaja od ostatka društva. Međutim, brojni primjeri dokazuju da ponekad nije uopće loše stati na loptu, pogledati nekoliko koraka unaprijed i isplanirati kojim putem je najbolje krenuti ako želiš otići što dalje. Javnost sasvim sigurno ne voli takve kalkulacije i utakmice gdje se namjerno ide na poraz, ali one su sastavni dio sporta od kada se prvenstva igraju. Koliko god možda ne voljeli španjolske košarkaše, to je nešto na čemu su dotični doktorirali i zbog čega su debelo pojačali svoj popis dostignuća, a na kraju se pamti jedino konačni poredak.
Po trenutnim rezultatima na prvenstvu i onome kako se stvari odvijaju, računica je zasada poprilično jasna. Prvim mjestom u grupi imamo se pravo nadati ulasku u polufinale i okršaju s domaćom Francuskom. Bilo kakvi nenadani porazi favorita po grupama i poredak koji mijenja stvari po naš put do završnice trebao bi mijenjati i naš pogled kako odigrati tu zadnju utakmicu u skupini.
Obrana kao forte, obrana koja se oduvijek naglašavala u igri naše reprezentacije i donosila nam jako puno radosti i sreće u nekim prošlim vremenima, trenutno je spala na svega par imena koji mogu iznijeti veći dio tereta, a pogotovo smo se našli u problemima nakon ozljede Marka Kopljara. Bolno se to vidjelo i u prve dvije utakmice ovoga prvenstva gdje tercet Duvnjak- Gojun- Musa mora odraditi posao na vrhunskom nivou da bismo imali šanse dobiti utakmicu.
Grlom u jagode
Domagoj Duvnjak nezamjenjiv je kotačić u ovoj Hrvatskoj, iznimno važan i za napad i za obranu. Odmor trenutno dobiva na kapaljku i bilo kakva pošteda dobro će mu doći u nastavku turnira, gdje je često u prošlim vremenima energetski znao padati i zbog umora pružati partije ispod svog renomea i igračke kvalitete.
Ozljede ga nisu zaobišle, ali nisu niti čitavu udarnu vanjsku postavu sa kojom trenutno raspolažemo. Stipe Mandalinić, Marko Mamić, Luka Stepančić i Luka Šebetić došli su na ovo prvenstvo s problemima koje vuku od ranije ili koji su ih zahvatili tijekom priprema, a izostanak bilo kojeg od tih igrača mogao bi biti nenadoknadiv udarac po ambicije Hrvatske. Pogotovo ako uzmete u obzir da vanjska linija nije usklađena i da trenutno nemamo udarnu postavu; ne znamo tko točno u idealnom slučaju otvara utakmicu i tko je svojom formom zacementirao poziciju. Na krilima smo također tanki i bila bi katastrofa da nam se dogodi nešto poput onoga na SP-u u Španjolskoj, gdje smo ostali bez igrača loveći pobjedu koja nam u konačnici ništa nije donijela.
Ako se za to ukaže prilika, naša bi reprezentacija prvi put trebala odigrati taktički i ne ići grlom u jagode. Pogledati što ždrijeb nudi i koga može donijeti, odmoriti stožerne igrače i prilagoditi se situaciji u kojoj mi kontroliramo stvari. Koliko god neki kritizirali pristup po kojem se pragmatički bira vlastita sudbina, igranje na čast i poštenje u vremenima gdje je to postala deviza za ismijavanje u sportu moglo bi nam donijeti novo razočaranje. I vječna pitanja što bi bilo da smo odabrali drugačiji put. Karma nam ionako dosad baš i nije bila prijateljica.
Javnost će vas ionako uvijek kritizirati. Bolje je da vas onda kritiziraju sa medaljom oko vrata nego bez nje, ali sa šupljom zadovoljštinom moralnih pobjednika.
