Conte je u potpunosti deklasirao svog protivnika, dotukavši ga u svim fazama igre.

Bivši Chelseajev trener vrlo je specifičan i nadasve pedantan taktičar. Njegove principe nije teško poloviti, ali to nimalo ne umanjuje njihovu vrijednost. Inter je defenzivno impresivna i strpljiva momčad, što potvrđuje i trenutačna gol razlika +22, ali upravo je ta igra kroz tranziciju vjerojatno i najprepoznatljiviji aspekt Nerazzurra. Pirlo je to jučer i osjetio na vlastitoj koži, ali valja napomenuti da Juventusova struktura u presingu i organizacija bloka nisu previše pomogle u tim situacijama.

Inter je s lakoćom držao posjed, razbijao suparnički presing, a onda goste rezao u tranziciji. Razlika u kvaliteti na terenu je bila je i više nego osjetna

Otkako je Pirlo zasjeo na klupu, slušamo o tome kako Juventusu nedostaje identitet. Naravno, jedan od razloga je i neiskustvo trenera koji, usprkos određenim i očitim principima, i dalje traži svoju filozofiju. Jest da su ga inspirirali neki od najvećih umova modernog nogometa i to se ponekad vidi na terenu, ali Juventus trenutno ne igra kao prvak.

Gosti su u posjedu imali neke ideje, ali sve su se one razbile o crno-plavi obrambeni zid s druge strane terena. Juventus je pokušao graditi igru iz zadnje linije, a progresiju tražio kroz standardnu strukturu 3-2 ili 3-1 u prvoj fazi igre. Pirlo se odlučio za trojicu centralnih braniča i dva beka u posjedu, ali kako su oni često bili mnogo istureniji prema naprijed, distribucija lopte pala je na ramena jednog ili dvojice veznjaka koji su se spuštali dublje prema obrambenoj liniji. U teoriji, ovo je bilo dovoljno da Pirlo loptu prenese do srednje trećine, jer je Interov blok 5-3-2 to i dopuštao.

Zatvoreni putevi i manjak kreativnosti

Romelu Lukaku i Lautaro Martínez bili su u prvoj liniji te obrane, a odmah iza njih podizao se i jedan veznjak, često Marcelo Brozović, kako bi vršio pritisak na gostujućeg pivota. Ipak, Juventus je tu imao brojčanu nadmoć zbog omjera tri naprema dva u prvoj liniji i njegovi su braniči mogli trčati s loptom kad god se posjed prebacio na vanjske igrače.

U tom dijelu napada, Pirlo nije imao prevelikih poteškoća, ali ulaskom u srednju i zadnju terćinu terena su njegovi problemi izašli su na vidjelo.

Interov blok bi se u tim trenucima mijenjao iz 5-3-2 u 4-4-2 i bekovi su se podizali kako bi osigurali da njihovi suparnici nemaju slobodnog čovjeka u opasnim zonama. No, Conte je također radio na tome da Juventus ne prima loptu između linija te time tjerao glavne kreatore u napadu, Cristiana Ronalda ili Federica Chiesu, da se spuštaju izvan Interove druge linije obrane.

Sama logika nalaže da čim se glavni kotačići u napadu moraju spuštati preduboko kako bi uopće došli do lopte, njihova uloga unutar kaznenog prostora odmah se smanjuje. Naravno, Ronaldo je tip igrača koji može preuzeti uloga kreatora i to je radio spuštajući se u dubinu ili preko ubačaja s krila, ali Interu je to odgovaralo — jer ako je Portugalac taj koji distribuira lopte, tko će ih pospremati u domaću mrežu?

Juventusova najveća mana bila je upravo u nemogućnosti stvaranja viška u halfspaceu, što je ključ u takvoj situaciji, pogotovo u sistemu s trojicom u zadnjem redu. U teoriji, uz brojčanu nadmoć u prvoj liniji, Juventus je morao prisiliti Inter da pošalje ljude iz svoje druge linije u presing kad god bi se lopta micala na bok. U tom slučaju se otvara prostor kroz sredinu terena i kretnja Adriena Rabiota, Chiese ili Ronalda mogla je stvoriti situaciju tri-na-dva u središnjem kanalu za gostujuću momčad. No, bez konkretne ideje, Juventus je i dalje pokušavao preko krila i eventualnih ubačaja u šesnaesterac, što nikako nije uspjevalo. Inter je zatvorio sve puteve prema halfspaceu, pa centralna progresija nije bila moguća. S te strane, domaćin je odigrao odličnu defenzivu koja je odgovarala tranzicijskom nogometu koji Conte toliko voli.

Ronaldo je večer završio sa svega jednim udarcem u okvir gola, i to izvan šesnaesterca, Álvaro Morata ostao je bez udarca, a Chiesa također s jednim jedinim kroz cijelu utakmicu. Tu se također poteže i pitanje kreativnosti, pogotovo u Juventusovoj veznoj liniji. Pirlo je odabrao Aarona Ramseya, Rabiota te Rodriga Bentancura kao glavnu trojku u sredini terena, ali niti jedan od te trojice nije se pokazao kao igrač koji će konstantno probijati linije i pronalaziti igrače u opasnim zonama. Naravno, Inter je svoj dio posla odradio fantastično i tu se nema što reći, ali suparnik mu zapravo i nije postavio preveliki izazov.

Lukaku je radio razliku

Conte je odlično postavio utakmicu i pokazao kao je u ovom trenerskom dvoboju ipak iskustvo presudilo. Inter možda nije momčad koja će vas iz tjedna u tjedan držati na rubu sjedala svih 90 minuta, ali ipak teško je pronaći pa čak i one najmanje pogreške u sinoćnjem nastupu. Vidjeli smo Inter koji je s lakoćom držao posjed protiv branitelja naslova, razbijao suparnički presing, a onda goste rezao u tranziciji. Razlika u kvaliteti na terenu je bila je i više nego osjetna.

Ipak, temeljni prinicipi obje momčadi bili su dosta slični, samo što je Interova egzekucija bila na daleko višoj razini. Tako je Conte u posjedu također postavio strukturu 3-2 s trojicom braniča u zadnjoj liniji te dva veznjaka koji su se spuštali, obično Brozovićem te Arturom Vidalom. Juventus se, s druge strane, nije postavio pretjerano agresivno u samom otvaranju utakmice. Pirlov obrambeni sistem 4-4-2 značio je da je Interova progresija napredovala bez pretjeranih poteškoća jer je Inter, baš kao i Juventus, lako osiguravao brojčanu nadmoć u prvoj liniji.

No, sve se to promijenilo nakon ranog pogotka domaćina.

Juventus je sve češće i češće morao kretati u agresivni presing, ali to je bila voda na Interov mlin, jer ta se momčad dobro snalazi kad je suparnik pritisne. Naravno, gostima nije pomoglo niti to da je Pirlova presing struktura bila nepostojeća, a Inter preko Brozovića te Alessandra Bastonija prodirao kroz njegovu veznu liniju kao da i ne postoji.

Conte je osigurao da prilikom izgradnje napada iz obrane čovjek u posjedu uvijek ima nekoliko slobodnih opcija. Veznjaci bi se konstantno spuštali dublje kako bi otvorili novi kanal za progresiju, a ako niti to nije pomoglo, tu je uvijek bio Lukaku kao čisti target man. U slučaju da bi Juventus dobro pokrio baš svaku opciju, Inter bi samo poslao duge lopte prema njemu, a on bi ih odlično čuvao leđima okrenutima prema golu i onda proigrao jednog od svojih suigrača. Samim tim što je imao nekoliko opcija za laganu progresiju, unatoč tome što je Juventus slao brojne igrače u presing, Inter je imao otvorena vrata za brzu tranziciju. Većina tih napada odigrala bi se preko desne strane terena gdje su Achraf Hakimi i Nicolò Barella u potpunosti deklasirali svoje suparnilke.

Ali upravo je Lukaku napravio ogromnu razliku, pogotovo u odnosu na Moratu s druge strane terena. Njegove kretnje i pozicioniranje u zadnjoj trećini uvijek bi odvukli dvojicu, pa i trojicu igrača te otvorili prostor za Barellu i Lautara da naprave svoj dio posla. Morata to nije mogao napraviti, a pošto je Ronaldo bio primoran primati loptu preduboko, Juventusu su nedostajali njegovi skokovi i kretnja u kaznenom prostoru.

Na kraju, Inter je najviše toga stvorio upravo kroz tranziciju čak i unatoč činjenici da je posjed bio ravnopravan kroz većinu utakmice. Bianconeri su uputili svega devet udaraca, od kojih su četiri završila unutar okvira gola, naspram Interovih 17 (5), te su se najviše oslanjali na ubačaje s krila, čak njih 30.

Stvari sad za Inter izgledaju prilično dobro, dok je Pirlo pod dodatnim pritiskom i ima jako puno posla ako se želi vratiti u utrku za naslov. Jer čini se da je došlo vrijeme da Italija dobije novog prvaka, odnosno da scudetto iz Torina preseli u Milano. Kod Intera ili kod AC Milana, već je drugo pitanje.