Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Vrijeme za nova lica

Zlatko Dalić u aktualnom kadru nije našao dugoročna rješenja za bekovske pozicije

Zadnja izmjena: 25. ožujka 2019. /PIXSELL

Kada je Pep Guardiola preuzeo Manchester City, trebala mu je godina prilagodbe na novu zemlju i sustav. Iz teške prve sezone, završene bez trofeja, Pep je dobio odgovore koje je tražio. Oni koji nisu mogli ispuniti nove zahtjeve na terenu zamijenjeni su boljima, a u cijeloj priči najviše pažnje pripalo je popunjavanju bočnih pozicija. Pablo Zabaleta je fizički prošao zenit, dok Gaël Clichy i Bacary Sagna nisu pokazali dovoljnu razinu tehničkih kvaliteta. Ubrzo je City platio rekordnu odštetu za Kylea Walkera, a osim njega pristigli su Benjamin Mendy i Danilo.

Za Guardiolu, i za sve više trenera u modernom nogometu, bočni igrač označava nešto puno šire od postavljanja duž aut linije i branjenja vlastitog gola. S napretkom igre je ‘klasični’ bočni dobio dvojaku funkciju, često spomenutu kroz pojam ‘krilni-bočni’. Ona se odnosi na pokrivanje uloge u dvije faze igre: igrač ostaje bočni kada se njegov sastav brani te preuzima ulogu krila kada ona napada. Razlog za tu potrebu je vrlo jednostavan: zbog koncentracije na branjenje sredine najviše prostora ostaje blizu aut linije. Uz prethodnu spremnost odgovoriti fizičkim zahtjevima kroz bezbrojna ponavljanja, danas se od bočnog igrača očekuje ravnopravna uloga u izgradnji napada. Ako još ima višak talenta raspoređen prema kreaciji ili napadanju suparničkog kaznenog prostora, tada postaje rijetka roba na tržištu. Zbog same pozicijske evolucije i tržišnog deficita, kvalitetni bočni igrači s obje strane su danas traženi kao nikad prije.

U Hrvatskoj je ta potražnja dovedena na još višu razinu. Potraga za nasljednikom Roberta Jarnija priča je nalik onoj o maču Kralja Arthura. Iako je bilo niz pokušaja, mač još uvijek stoji zaboden blizu lijeve korner zastavice i čeka onog ‘izabranog’.

Prilika nekom od ove četvorice (Bradarić, Sosa, Bartolec, Juranović) ne bi bila veći eksperiment nego pokušaji s Jedvajem i Brekalom iz proteklih utakmica

Josip Pivarić i Ivan Strinić su zbog ozljede, odnosno zdravstvenih problema, propustili zadnje nastupe, stoga su priliku dobili Borna Barišić, Marin Leovac i Antonio Milić. S obzirom na to da je način igre protiv Azerbajdžana tražio veliki napadački doprinos, Barišić je dobio prednost nad konkurencijom. Osim što se uspio upisati u strijelce, bivši je Osijekov igrač odigrao je vrlo dobru utakmicu. Mali uzorak obično je zamka i na njemu ne treba donositi veće zaključke, posebno ne na osnovu utakmice u kojoj su gosti fizički pali u nastavku — Barišić je imao  više slobode prema naprijed, znajući da ne mora previše brinuti o pokrivanju prostora iza svojih leđa. Izbornik Zlatko Dalić povjerio mu je istu ulogu protiv u drugoj utakmici, ali prije nego što se ozlijedio Mađari su učestalim probijanjima njegove strane pokazali da je ipak prerano za zaokružiti njegovo ime na listi dugoročnih rješenja.

Barišića je tada zamijenio Leovac, a on se mlakom predstavom prema naprijed isključio iz ozbiljnih razgovora za prvu opciju na lijevom boku u budućnosti. Nakon Barišićeva izlaska Leovac nije dao dovoljno prema naprijed i najčešće je bio isključen iz distribucije u fazi napada. Dinamov bočni je utakmicu završio s jednim neuspješnim driblingom, dok je samo tri od ukupno 24 dodavanja imao u zadnjoj trećini.

Oni koji dolaze

Iako je Hrvatska u konačnici izgubila tri boda, treba ponoviti da su vrlo slabe šanse da se svjetski doprvak pored Walesa i Slovačke ne plasira na Europsko prvenstvo. Uključujući poneku prijateljsku utakmicu, u teoriji bi trebalo biti još dovoljno mogućnosti za igrače koji će dugoročno biti dio reprezentacije.

Utakmica protiv Mađarske je prikazala kako će se budući suparnici braniti protiv Hrvatske. Znajući tehničke superiornosti Luke Modrića i Ivana Rakitića, svaki sljedeći oponent će uložiti maksimalni napor u zatvaranju središnjeg dijela terena i blokiranja međuprostora u kojem se kreću Ante Rebić i Andrej Kramarić. Tek kada su u igri ušli Josip Brekalo i Bruno Petković, hrvatski je napad dobio na dinamičnosti i raznovrsnosti. Da bi toga u budućnosti bilo značajno više, Hrvatska će morati kroz bočne igrače koristiti cijelu širinu terena kako bi posljedično otvorila više prostora svojim glavnim adutima.

Stoga, ako se želi doći do prave opcije za tu ulogu, prvo treba uvidjeti doseg onih koji su već dobiti priliku. Strinić se možda više neće vraćati, Leovac i Pivarić su ušli u svoje tridesete, a Milić nije ozbiljna opcija kao bočni; od trenutno pozvanih, jedino se Barišić uklapa u sliku dugoročne opcije za reprezentaciju. No, dok on može napadački odgovoriti protiv suparnika slabijeg ranga, njegov limit postaju reprezentacije kao što su Mađarska ili Wales. S Pivarićem ili Leovcem nije bitno drugačije.

Zato bi trebalo ozbiljnije trebalo razmisliti o onima koji dolaze.

Ako se nastavi razvijati kao do sada, Domagoj Bradarić bi mogao biti igrač kakvog je Hrvatska godinama čekala. S 19 godina, on posjeduje sve kvalitete modernog bočnog igrača i Hajdukov sustav bez njega ne djeluje isto. Zbog mogućnosti stvaranja viška kroz dribling ili dodavanje, suparnik često ne dopušta kanal dodavanja prema njemu. Kada je zatvoren, onda kroz kretanje bez lopte sam sebi stvara priliku ili navlači na sebe suparničkog igrača, što na drugom dijelu terena otvara priliku za njegova suigrača. Gledajući samo fazu napada, on je možda zbog širokog arsenala vještina u ovom trenutku najbolji hrvatski lijevi bočni. U drugom dijelu sezone napredovao je u fazi obrane i kraj sezone mogao bi dočekati s nagradom najboljeg u ligi na poziciji lijevog bočnog.

Iako je zbog neizvjesne sadašnjosti svog Stuttgarta ispao iz početnog sastava, Borna Sosa je ostao jedan od igrača na koje treba računati u budućnosti. Kao Bradarić, Sosa posjeduje vještine potrebne u modernom nogometu, što je također napredak u odnosu na sadašnju konkurenciju. Ako veće nacije kao što su Italije ili Engleska mogu pozvati Nicolu Zaniola, Moisea Keana i Calluma Hudsona-Odoija sa sličnim brojem seniorskih nastupa u klubu, ni Hrvatska ne bi trebala biti iznimka.

Hrvatska se mora mijenjati

Za razliku od lijeve strane, gdje postoje dvije vrlo ozbiljne opcije, situacija na desnoj nije baš kratkoročno optimistična. Dalić je postavio Brekala protiv Azerbajdžana i, izuzev početnog nesnalaženja u obrani, Wolfsburgov je igrač jako dobro ispunio traženi zadatak. No, kod Brekala postoje dva razloga zašto ne može biti dugoročna opcija na desnoj strani obrane. Prvi je činjenica da u svom klubu primarno igra na krilnim pozicijama te ne postoji naznaka da će prijeći u obranu; drugi je mogućnost da će uskoro biti potreban u prvom sastavu reprezentacije na svojoj prirodnoj poziciji. Brekalovim je ulaskom protiv Mađarske Hrvatska je počela igrati osjetno bolje u napadu, a kada se tome doda loša forma Ivana Perišića, nije nemoguće da u nastavku kvalifikacija upravo on zauzme Perišićevo mjesto.

Neovisno o tome, problem na desnom bočnom bi mogao trajati najmanje do jeseni, kada je najavljen povratak Šime Vrsaljka.

Utakmica protiv Mađarske je ponovno pokazala da Tin Jedvaj nije kvalitetna opcija jer, kao ni Leovac, nije pružio dovoljno prema naprijed. Ako na desnom krilu igra Rebić ili Kramarić, onda bočni igrač mora ispunjavati ulogu krila da bi omogućio slobodu kretanja igraču ispred sebe. Kao primarno stoper, Jedvaj ne ispunjava tu ulogu na željeni način.

Ako u nastavku kvalifikacija Brekalo neće biti opcija, jedine dvije realno preostale mogućnosti do povratka Vrsaljka su Karlo Bartolec i Josip Juranović. Bartolec je u svom Nordsjællandu znao igrati krilnog-bočnog i tako često sudjelovati u završnicama napada, dok je Juranović ponajbolji desni bočni u HNL-u. Na osnovu činjenice što u svojim klubovima igraju poziciju deficitarnu u reprezentaciji, zaslužuju barem priliku do Europskog prvenstva.

Uostalom, prilika nekom od spomenute četvorice (Bradarić, Sosa, Bartolec, Juranović) ne bi bila veći eksperiment nego pokušaji s Jedvajem i Brekalom iz proteklih utakmica.

Hrvatska je kao svjetski doprvak osuđena promijeniti svoj način igre. Svjestan je toga i izbornik. Orijentacija na branjenje u bloku i povremeni visoki presing sjajno je iskorištena u Rusiji, ali utakmice protiv Azerbajdžana i Mađarske su pokazale da to neće biti dovoljno u promijenjenom kontekstu. Osim što Hrvatskoj treba više sistemskih rješenja u igri, trenutno je premalo opcija koje daju dinamiku u fazi napada. Ako ih igrači na trenutnom popisu ne mogu ponuditi, onda je vrijeme za neke druge opcije. Postavljanje Brekala na desnog bočnog ili pozivanje Petkovića su dobri primjeri, ali do kraja kvalifikacija takvih treba biti više. Ako ne zbog samog Europskog prvenstva, onda zbog dugoročnog izgleda reprezentacije.

Ne propusti top članke