Umjesto taktičke analize igre koje zapravo nije bilo, treba analizirati te informacije.

Igrati poziciju solo pivota, onog u dnu trokuta u veznom redu u formaciji 4-3-3, jedna je od najtežih uloga u modernom nogometu. U isto si vrijeme zadužen za iznošenje lopte i organiziranje napada, kao i za krpanje rupa u obrani, držanje zone i korekcije u presingu. Za obaviti sve te zadatke na terenu potrebno je imati visoke fizičke, tehničke i taktičke kapacitete. Moraš bit dobar u duelu, otporan na presing i imati frekvenciju dodavanja uz pregled igre kako bi mogao rješavati probleme koji se stvaraju ispred tebe, a to je kombinacija koja se rijetko nađe unutar jednog para kopački.

Zbog toga, jedna od stvari kojima Zoran Vulić može biti jako zadovoljan je ta što je od Željka Kopića u miraz dobio Hamzu Barryja na poziciji solo pivota, zadnjeg veznog koji mu može pomoći u organizaciji igre i koji može pokrpati rupe iza ostale dvojice veznjaka. Međutim, Hamzi će trebati pomoć u vidu funkcionalnijih mehanizama u posjedu lopte i mnogo bolje geometrije koja će mu nuditi bolje opcije u prijenosu lopte do zadnje trećine terena.

Tri pitanja za Vulića

Vulićeve upute su bile jasne. Kao taktički cilj utakmice postavio je zahtjev za dolaskom u poziciju u kojoj će krilni igrači moći igrati jedan-na-jedan. Svi su igrači znali gdje i zašto lopta treba doći, samo nisu znali kako je tamo dostaviti. Problem je — osim gomile dugih lopti koje su napucali stoperi i činjenice da Posavec nije gotovo nijedan napad počeo kratkim dodavanjem, što je eliminiralo rizik, ali istodobno i onemogućilo razvijanje ritma — bio u tome što priprema dolaska u ciljanu zonu nije bila dovoljno kvalitetno razrađena, pozicioniranje je bilo nedorečeno i nije postojala jasna ideja kako donijeti loptu u izolaciju kako bi krilni igrači mogli realizirati višak.

Hamza je na lopti, bez pritiska i s ogromnim prostorom oko sebe, ali jednostavno nema opcije za odigravanje kvalitetne lopte. Kao solo pivotu, momčad bi mu trebala vjerovati da može prenijeti tu loptu u iduću fazu posjeda, te okupirati svoje pozicije kako bi se što bolje iskoristio prostor i razvukao suparnik. Primjer za to je Ante Palaversa koji stoji pozicioniran u desnom halfspaceu tako da odvlači jednog od napadača i uvjetuje zoni da se tu skupi jer može poslužiti kao spona preko koje se lopta može dostaviti i krilu i beku u tom eventualnom trokutu koji će zatvoriti.

U istoj situaciji, negativni primjer je Mijo Caktaš. Bez ikakvog razloga on se spušta preduboko i dolazi na svega pet metara od lopte u poziciju iz koje ne može napraviti gotovo ništa. Odnosno, ne može napraviti ništa što Hamza nije mogao napraviti i sam. Nema opciju za dodavanje između linija jer u centrali Hajduk nema baš nikoga. To omogućuje centralnoj liniji Dinamove zone da se pomiče prema desno, gdje na čitavoj polovici terena Hajduk ima tek dvojicu igrača i tako se osigurava od jedinog poteza koji Caktaš ima na raspolaganju. On jednostavno nema kamo s loptom nego je odigrati lijevo ili natrag prema stoperima, umjesto da je ostao više u lijevom halfspaceu i fiksirao za sebe daljnjeg veznog igrača u zoni kako bi bek i krilo pokušali stvoriti brojčanu superiornost ili pokušao iskoristi prostor između linija.

Postoji odgovornost i postoji demagogija, ništa između

Dakle, Vulić može izvući lekciju kako ima materijal za zadnjeg veznog igrača u formaciji 4-3-3, ali isto tako mu treba omogućiti bolje uvjete za igru, sistemsko okruženje gdje će pozicioniranje igrača biti bolje i gdje će geometrija igre biti logičnija kako se ne bi dovodili u situaciju da na cijeloj jednoj vertikalnoj polovici terena imaju tek dvojicu igrača, a da se ‘osmica’ spušta Hamzi u krilo i tako ga isključuje iz igre.

Druga lekcija je vezana uz lijevog bočnog. Od četvorice koju Hajduk ima na raspolaganju, svaki je trener imao svoga miljenika: Joan Carrillo je igrao s Hysenom Memollom, Kopićev izbor je bio André Fomitschow, a Vulić se odlučio dati šansu Stelianu Filipu. Uz malo prgavosti i tek pokoji pristojan ubačaj, Filip opet nije pokazao puno toga. Za Vulićev bi stil igre vjerojatno najbolje rješenje bio otpisani Memolla, koji je od svih najbolji u obrani u kojoj opasno puše, ali najlogičnije rješenje je gurnuti u vatru Domagoja Bradarića. Treba biti svjestan da je on trenutno možda i najlošiji od sve četvorice i da će imati loših utakmica kao što Palaversa nije odigrao dobro utakmicu protiv Dinama jer to je dio odrastanja igrača, ali isto tako nije baš drastično lošiji i tu u njegovu korist radi to što u dugoročnoj perspektivi nudi više od konkurencije.

Treća lekcija je vezana uz izbor napadača. Tu Vulić nema neki izbor, ali kad se odlučiš igrati na duge lopte i kad Mirko Ivanovski neće dolaziti u situaciju da operira u kaznenom prostoru, onda je za takve utakmice najlogičniji izbor Said Ahmed Said, usprkos svim svojim mušicama.

Dinamova slaba točka

S druge strane, Nenad Bjelica ima puno manje upitnika. Dinamo nije odigrao dobru utakmicu, nije uspio uhvatiti kontrolu terena i nije bilo kontri s obzirom na to koliko je Hajduk imao lopte u nogama. Međutim, 10 bodova prednosti na ljestvici i posložene konture obrane Bjelici daju luksuz i ovakvih utakmica u kojima ne pokazuje puno.

Lekcija koju on može izvući je vezana uz fazu napada koja još nije na pravoj razini. Najbolje što u toj fazi igre Bjelica ima je dinamika na krilnim pozicijama, pri čemu ima Olma koji je fantastičan u prijenosu lopte u ciljanu zonu i Izeta Hajrovića koji ima veliku individualnu kvalitetu. Kad nema Arijana Ademija i njegovih dolazaka iz drugog plana, onda je to jedini način na koji Dinamo dolazi do opasnih situacija. Međutim, i za to trebaju preduvjeti.

Kako napadača igra Mario Gavranović koji je lošiji u skoku i zadržavanju lopte nego Mario Budimir, lopta iz zadnje linije često ide na krilo. Da bi ondje iskoristio višak, Dinamo ovisi o doprinosu bekova koji moraju donijeti brojčanu superiornost, širinu, ali i dubinu. Bjelica ima problem jer osim Marina Leovca na toj strani nema pravo rješenje, a lekcija iz derbija je da Amir Rrahmani na duge staze ne može donijeti tu kvalitetu.

U konkretnoj situaciji, Rrahmani treba svojim dolaskom pomoći u stvaranju viška, ali tehnički nije dovoljno dobar i ne stiže obraditi spuštenu loptu i realizirati dobro primanje suigrača. Isto tako, nema dovoljnu brzinu da napravi višak protrčavanjem s vanjske strane, a gotovo nikad se ne odlučuje na ulazak unutra. Ovdje Hamza stiže duplirati i Hajduk bez velikih problema rješava situaciju koja je mogla biti puno opasnija čak i da je Rrahmani samo otišao s unutrašnje strane i blokirao Hamzin prilazak, ostavivši tako suigrača da pokuša riješiti situaciju jedan-na-jedan.

Za bolji rezultat u Europi Bjelica će morati pronaći opciju u tom polju, jer iako Rrahmani daje stabilnost u obrani i defenzivnim prekidima, igrač takvih karakteristika i manjak dinamike na bočnoj poziciji guše napad.

Što znači voljeti

Ali to je daleko od svih lekcija koje nas je naučio derbi. Već je neko vrijeme nemoguće napisati taktičku analizu derbija da ona bude zaista samo i striktno taktička analiza jer zbivanja zasjene drugi događaji na koje se teško ne osvrnuti jer itekako imaju svoj utjecaj, možda i više nego taktičke odluke trenera. Obično to budu suci i sudačke odluke, a ovaj put su to bili navijači.

Nevjerojatna je situacija u kojoj topovski udar sa Sjevera ozlijedi vatrogasca, a komad kamena s Istoka pogodi Ádáma Gyurcsa. Nevjerojatna je nepromišljenost i manjak ikakve svijesti o tome da se radi o zdravlju drugih ljudi, možda i o samim životima.

Koliko se god to autokolonijalnim ramišljanjem pokušavalo prikazati samo neciviliziranim balkanskim fenomenom, pirotehnike ima u cijeloj Europi, a učestala je pojava čak i na utakmicama Bundeslige. Dio je to dekora koji dolazi sa stadionima i navijačima, dio je to simbolike navijačkog pokreta po cijelom svijetu. Međutim, s pirotehnikom dolazi nužno dolazi i odgovornost. Bez toga, riječ je samo o izbacivanju vlastitih frustracija na sasvim krivom mjestu.

Svijet ultrasa nudi neka svoja pravila, kodekse koji su stroži od puno razvikanijih društava i hijerahiju koja je istovremeno neformalna i vrlo jasna. Navijači, bolje rečeno ultrasi, po svojoj su definiciji subkultura i u moru pravila po kojima žive neka su nerazumljiva svima osim njima samima. Međutim, na vrhu tog kodeksa je ljubav prema klubu.

A očito je da su neki zaboravili da voljeti znači ne štetiti onome koga voliš.

Jer uz nepromišljenost o nečijem zdravlju, nevjerojatno je pokazati takav manjak razumijevanja za klub koji je u turbulentnom razdoblju, klub koji se razvlači po medijima za svaku i najmanju sitnicu. Nevjerojatno je stavljanje svojih infantilnih gluposti ispred dobrobiti kluba. Apsurdan je manjak ikakve empatije prema ljudima koji su uložili svoj život u projekt kojim su upravo navijači dobili pravo biranja nadzornog odbora. Suludi manjak shvaćanja trenutka u kojima se nalaze — i klub i ti ljudi i oni sami. Nekoliko neodgovornih idiota je napravilo svinjariju zbog koje krimen pada na sam klub i na sve navijače koji su svrstani u isti koš. Koš u kojem svaki normalan čovjek odbija biti, a u kojeg su ubačeni i Hajduk i Naš Hajduk i svi koji su se zatekli na Poljudu. Koš iz kojeg će argumentaciju vući oni koji članove Hajduka budu zvali ovcama, demokratski izabranu upravu ulicom i doktora medicine propalicom.

Iako će to biti narativ koji će se gurati u medijima, nema kolektivne krivice jer svatko ima svoje ime i prezime i odgovornost za učinjeno. Isto tako, ne postoji selektivno procjenjivanje namjere svakog idiotskog čina. Postoji odgovornost i postoji demagogija, ništa između. Sad je vrijeme za odgovornost, a to je važna lekcija koju treba izvući iz ovog derbija.