Paradoksalno, selidba u dvoranu moderniju od većine euroligaških nije donijela ni približan iskorak na rezultatskom planu. Dapače, krenulo se u sasvim suprotnom smjeru. U sljedećih devet godina naslov prvaka postajao je sve udaljeniji i udaljeniji, za utjehu se nije našao niti jedan kup, a u ABA ligi su rezultati varirali od mediokritetskih do katastrofalnih, poput ispadanja 2011.

Suludo bi bilo za sve okriviti odlazak iz vrućih Jazina, mada je jasno da je igračima bilo lakše izvlačiti posljednje atome snage iz utakmice u utakmicu u onakvoj atmosferi. Glavni je uzrok neuspjesima izrazito nesposobna uprava, koja je više-manje svake sezone nimalo studiozno birala igrače, a onda ih dovodila u situaciju da su ‘kruha gladni’ zbog višemjesečne neisplate plaća. Dugogodišnje životarenje na rubu provalije rezultiralo je i navijačkim nemirima, koji su kulminirali ranije ove godine kad je skupina Tornado do vrha napunila stare Jazine i ondje na videozidu gledala prijenos utakmice protiv Cibone, koja se u to vrijeme igrala u Višnjiku, poručujući da u gradu još uvijek ima puno onih koji čuvaju staru slavu i kojima je stalo do toga da KK Zadar opet stane na noge.

U takvim uvjetima nemoguće je iskoristiti vrhunski potencijal infrastrukture te je malo koji renomirani trener voljan da se uhvati rada u sredini gdje zna da fokus neće biti u potpunosti na parketu.

Psihološka snaga

Ipak, našao se jedan hrabri.

Aramis Naglić još je 2013. primio poziv informativne naravi od Branka Skroče, tadašnjeg sportskog direktora. Naglić je potvrdio zainteresiranost, čak porazgovarao i o igračima koje bi volio angažirati ako bi sjeo na klupu. No, drugi poziv nikada nije došao i trener je postao Hrvoje Vlašić.

Druga prilika ukazala se u siječnju ove godine i Naglić ju je objeručke prihvatio unatoč sumnjičavosti svojih bližnjih – svi su ga upozoravali da ide u kaotičnu sredinu. Međutim, on se, kao i u igračkim danima, pokazao čvrstim i smionim te je uskovitlali zadarski kotao prihvatio kao najveći izazov mlade karijere.

U drugom dijelu sezone uspio je znatno podići momčad koja se nalazila u rezultatskoj provaliji. U ABA ligi se Zadar spasio ispadanja, a u hrvatskom prvenstvu podigao do petog mjesta prestigavši i Cedevitu, ali je ispao u četvrtfinalu od Cibone.

Naglić je stvorio momčad koja vjeruje u sebe dovoljno čvrsto da suparnici više ne mogu računati na samouništenje kao prethodnih godina

Upravo je to ispadanje pokvarilo opći dojam i stavilo ostanak na klupi pod znak pitanja. U turbulentnom ljetu tijekom kojeg su se radile smjene na pozicijama u upravi, čas se pričalo da Naglić ostaje, čas da odlazi. On je od starta imao čvrstu želju da ostane, ali mu nitko nije donosio ugovor na potpis. Tako se pat pozicija odužila do sredine srpnja, kada je konačno došlo do dogovora.

I Naglić je krenuo u sezonu koja će odrediti daljnji tijek njegove karijere. Vatreni zadarski navijači zahtijevali su da se konačno prekine razdoblje totalne nemoći i grčevite borbe za ostanak, da Zadar ima momčad koju krasi požrtvovnost i energija, ali i smislenu igru za parirati ozbiljnim rivalima.

Nije to krenulo dobro, u regionalno natjecanje ušlo se s poraznih 1-5 i mjestom na dnu poretka. Međutim, kada se činilo da je Naglićeva stolica uzdrmana, krenuo je veliki val od 10 pobjeda između kojih se umetnuo samo poraz od Crvene zvezde – ali ‘muški’ poraz, za razliku od razvaljotke od gotovo 40 razlike prošle sezone.

Najviše u oči bodu gostujuće pobjede u ABA ligi (MZT, Cibona, Mega), koje su se proteklih godina događale slučajno, ako bi se uopće dogodile. Zadar si je u tom vremenu stvorio imidž momčadi bez glave i repa, koja se pred gostujućim navijačima raspada čim suparnik malo stisne u obrani i poveže par trica.

Ovaj Zadar nije takva ekipa. Ovaj Zadar je psihološki jak.

Amerikanci potežu na smjenu

Naglić je vrlo inteligentan čovjek i brzo je shvatio da psihološka labilnost još više sputava ionako ograničene mogućnosti njegovih igrača. Zato se nije ustezao niti javno ih prozivati – ne u namjeri da ih ponizi, nego da ih probudi, trgne iz drijemeža i pokaže im da mjesto u njegovoj rotaciji imaju samo oni koji to doista zasluže. Tako je na presici nakon pobjede nad svojim bivšim klubom Škrljevom odlučio jednom zasvagda presjeći pitanje zašto se ne forsira domaći talent Lovre Bašić.

„Moram reagirati na medijsku zaštitu i inzistiranje na minutaži Lovre Bašića“, rekao je. „Na ovaj način dajte pravo Bašiću da se ponaša ovako kako se ponaša. On je krasan dečko, zadarsko je dijete i zato je ostao u momčadi. Ali ako on ne pokazuje volju da postane vrhunski igrač, nitko drugi ne može umjesto njega. Na ovaj način direktno se djeluje na Bašića, koji ionako ima velikih problema u motivaciji i pristupu radu i daje mu se vjetar u leđa da se ponaša ovako kako se ponašao na ovoj utakmici. To kod mene sigurno neće proći. Ja ću se držati toga da igrač mora imati veću volju od trenera da bi postao pravi igrač. Tako će biti dok god sam ja tu, pa bilo to još samo sedam dana.“

Što se tiče sustava igre, on nije tipičan europski. Naglić je ogromno povjerenje u napadu dao bekovskom dvojcu Preston Knowles-Joshua Bostic. Zadar se na parketu ponaša kao neka NBA momčad u kojima su njih dvojica zvijezde franšize – prvo jedan poteže u serijama, pa onda drugi kaže „Daj sad malo meni“.

Ovo ne zvuči baš najljepše, ali u praksi je izuzetno efikasno, zato što dvojac zaista posjeduje kvalitetu da nosi većinu napada, barem protiv prosječnih regionalnih suparnika. Da bi takav sustav funkcionirao, ostatak momčadi morao se spremno podrediti američkom tandemu, što se i dogodilo, čak i u slučaju Luke Božića kojem ne pada teško dobiti manji broj lopti premda je najkorisniji igrač ekipe.

Igra u reketu se oslanja na leđnu tehniku Ive Ivanova i Božića, koji tako kažnjava fizički slabije krilne igrače. Zanimljiv je ostatak društva na poziciji ‘četvorke’: veteran Šime Špralja uglavnom igra pick and pop i šutom širi reket, što je posebno problematično za suparnike kad ga se koristi na ‘petici’, dok tehnički skromni, ali vrlo energični Domagoj Vuković u svojim minutama što više trči u leđa.

Što se tiče samih centara, Filip Kraljević je gotovo beskoristan, kao da je u Zaragozi zaboravio igrati košarku, ali zato Kristijan Krajina radi odličan posao u dva smjera, a posebno je opasan kad je na terenu Bašić, koji ipak dobiva sve veću minutažu zato što donosi dubinu u igri.

Koliko još Zadar može rasti?

Zadar potegne gotovo 25 trica po utakmici, što ga čini najraspucanijom momčadi lige poslije Cedevite i Crvene zvezde. Međutim, po postotku uspješnosti (31,4) je treći najlošiji, što pokazuje da igrači nemaju individualnu kvalitetu za ispuniti sve Naglićeve zamisli u maksimalnoj mjeri. Svejedno, rezultat zbog toga previše ne pati.

Što se tiče obrane, na polovici regionalne sezone Zadar prima 84 koša po utakmici, što je dosta visoka brojka i pokazuje veliki prostor za napredak, pogotovo što Naglić inzistira na tom dijelu igre. To se vidjelo po kritiziranju dijela igrača, ali i javnoj pohvali Knowlesa kao jednog od najboljih obrambenih igrača u ligi.

Dojam je da se Zadar i dalje diže te da nas najbolje predstave tek očekuju. Naglić je stvorio momčad koja vjeruje u sebe dovoljno čvrsto da suparnici više ne mogu računati na samouništenje kao prethodnih godina, niti na panične odluke u neizvjesnim završnicama (izgleda da je tu primat preuzeo Split). Snaga u glavi donosi krasne pobjede, poput one nad Cibonom u Zagrebu, prve nakon šest godina suše. Dovoljno za ludilo u Gradu košarke.

Sve je to lijepo, ali navijače zasigurno kopka pitanje koliko još Zadar može rasti, dovoljno da ozbiljno zaprijeti Cedeviti i momčadima slične razine? Hoće li u ozračju sve teći glatko ili će se opet pojaviti neka uznemirujuća vijest poput one da Knowles želi otići jer mu klub nije omogućio automobil na korištenje?

Prva prilika za novi iskorak bit će već u petak protiv vodeće Budućnosti, a dalje ćemo vidjeti.