Nakon poraza u Puli, Hajduk je izgubio i na Poljudu protiv Rijeke. Ivan Leko je na konferenciji za medije rekao da mu je momčad igrala kao ekipa “koja nema ni trenera ni dušu”, a to je solidan opis onoga što se događalo na terenu. Rijeka se još prilagođava zahtjevima novog trenera i to se vidi u puno segmenata, ali i takva je nadigrala Hajduka jer Hajduk je bio potpuno izgubljen.
Usprkos izostancima Tonija Borevkovića i Dominika Prpića — uz već dugo ozlijeđenog Josipa Eleza te Luku Vuškovića koji još nema pravo nastupa — Leko se ponovo odlučio za formaciju s trojicom u zadnjoj liniji, dok je Rijeka, s druge strane, zrcalila ono što je Leko poslao na travnjak. Sergej Jakirović se u prva dva kola prilagodio i Osijeku i Šibeniku, tako da se očekivalo da će protiv Hajduka izaći s trojicom u zadnjoj liniji i pokušati pritisnuti stopere kako bi onemogućio prijenos lopte prema završnici napada po špranci “stoper prema veznom, on na bok i centaršut u kazneni prostor koji pune vezni igrači”.
Upravo to se i dogodilo. Rijeka je iz formacije 3-4-2-1 bez problema kontrolirala sredinu terena i onemogućavala spoj između stopera i vezne linije. Samim time je suparničke stopere stavljala u riskantne situacije, a sve što je Hajduk mogao smisliti bile su direktne lopte od stopera prema Marku Livaji ili Janu Mlakaru koji su preuzeli ulogu veznih igrača, pa su oni prebacivali težište na bok, nakon čega se pokušavalo puniti kazneni prostor.
To je plan igre koji teško može prolaziti i u puno boljim uvjetima. Na vjetrovitom Poljudu, gdje je bura bitan faktor kod svake duge lopte, to je nemoguća misija. Osim par elemenata igre u prvom poluvremenu koji su bili bazirani na dobrim kretnjama Filipa Krovinovića i Rokasa Pukštasa — koji su previše pravilni i previše slični da bi bili slučajni — Hajduk je izgledao katastrofalno. Linije su bile razvučene, suradnja među igračima nepostojeća, a pogreške su se slagale jedna na drugu do te mjere da više ni individualni pokušaji nisu dolazili u obzir.
Ako Jakobušić želi da mu Leko napravi limunadu, onda mu mora kupiti limune
Najlakše je objašnjenje ono da igrači nisu dovoljno dobri.
Kod Livaje, valjda, nema dvojbe je li dobar igrač. Njegovih 50-ak golova i 20-ak asistencija na uzorku od 70 utakmica pokazuje da radi razliku u HNL-u. Ali protiv Rijeke je i on izgledao kao da je zalutao na travnjak. U prvom poluvremenu — koje je, u suštini, bilo taktički smislenije od dvaju koja je Hajduk odigrao — Livaja je imao 19 kontakata s loptom. Od tih 19 je devet bilo na svojoj polovici, a od tih devet su dva bila u obrani vlastitog kaznenog prostora kod suparničkih prekida.
Jabuke i limuni
U ovom konceptu igre Livaja naprosto ne dolazi u kontakt s loptom u zonama u kojima je dokazano sposoban stvarati prevagu. Nije dolazio protiv Rijeke, nije dolazio protiv Istre (ukupno 28 dodira s loptom, nula pokušanih driblinga i nula ključnih dodavanja), a protiv Šibenika je tek povremeno bio na lopti iza leđa suparničkim zadnjim veznim igračima, najviše zbog toga što se Šibenik spustio nisko.
Ako Livaja ne valja, kako će valjati Dario Melnjak, Chidozie Awaziem, Dino Mikanović?
Kad je Igor Tudor u svom drugom mandatu sjeo na Hajdukovu klupu, poslužili smo se metaforom da je u Hajduku pronašao jabuke; ispalo je da su neke bile trule, neke kisele, ali većinom zdrave i spremne da se od njih napravi barem nekakva štrudla. Tudor je uzeo te jabuke, uporno ih je cijedio i nadao se kako će od njih dobiti limunadu, a kad je iz jabuka izlazio sok od jabuke, Tudor se uporno ljutio na njih zašto nisu limuni i svađao se sa svima koji su mu govorili da to što dobiva nije limunada.
Leko je u sličnoj situaciji. Došao je s idejom da igra jednim stilom nogometa, a za to nema igrače koji to svojim karakteristikama mogu ispratiti. Umjesto da ih svojim taktičkim odlukama dovodi u kontekst u kojem će im pomoći da budu bolji nego što jesu, on ih stavlja u uvjete koji potenciraju mane koje imaju. Ima jabuke, a pokušava napraviti limunadu.
Netko je u Hajduku — tko točno, to nije ni bitno jer takve strateške odluke uvijek idu na dušu predsjednika uprave — procijenio da se Hajduk konvencionalnom pozicijskom igrom dugoročno ne može nositi s Dinamom i odlučio se na zaokret u pravcu high risk-high reward stila igre. Možda je taj netko zapravo u pravu. Zapravo, vjerojatno je u pravu kada gledamo stvari korporativno i jednadžbu postavimo u kontekstu oportunitetnog troška. Ali postoje pravi i krivi momenti za drastične rezove.
Valdas Dambrauskas i Mislav Karoglan odradili su točno 40 HNL utakmica i zajedno uzeli 86 bodova. Bilo je tu boljih i lošijih utakmica. Dobar dio tih bodova je došao na čistu sreću i/ili na individualnu kvalitetu, najčešće Livajinu. Ali jabuke koje su imali na raspolaganju dovođene su u kontekst da se od njih radi štrudla, dodano im je malo pravih sastojaka i stvari su zapravo funkcionirale. Možda nije uvijek bilo atraktivno, obojica su prilagodila ideju do razine da je bila potpuno iskrivljena, ali pristup je bio uspješan. Bodovi su redovito kapali, vrlo rijetko se gubilo i Hajduk je držao korak s Dinamom.
To očito nije bilo dovoljno. Hajduk je odlučio da plan napada na naslov prvaka neće graditi preko čekanja eventualnog Dinamova kiksa — koji su se dogodili na početku proljetnog dijela sezone, nakon što je u prvom dijelu prvenstva Ante Čačić držao nestvaran postotak osvajanja bodova, na razini Manchester Cityja iz sezone u kojoj je Pep Guardiola osvojio 100 bodova — nego je odlučio riskirati sa stilom koji će biti drastično drugačiji i koji ima potencijal stvoriti dodatnu vrijednost kojom se može kompenzirati razlika u odnosu na Dinamo.
I što sad?
U toj su odluci dvije pogreške.
Prva je ta da se ignorira to što Hajduk s Dinamom ima četiri od 36 utakmica po sezoni. Imajući na umu probleme u kojima se nalazi Osijek, većina bodova dolazi u utakmicama sa slabijim suparnicima u kojima je dodatna vrijednost već na Hajdukovoj strani i u kojima nema potrebe išta kompenzirati.
Druga je pogreška podcjenjivanje HNL-a. Većina naših trenera koji rade vani – ne samo hajdukovaca, ali pogotovo hajdukovaca koji su opsjednuti ‘hajdučkim’ pristupom i internom željom da kanaliziraju svog unutarnjeg Tomislava Ivića — u privatnim će razgovorima reći da se u HNL-u igra sporo i da će onaj tko uspije nametnuti tempo igre raditi veliku razliku. Pod tom premisom je i Leko doveden u Hajduk: on je zaokret koji se trebao dogoditi, ali teorija je naprosto netočna. Možda je bila točna relativno nedavno, ali uzmete li u obzir objektivne parametre, danas čak šest momčadi u HNL-u igra brži nogomet od Rijeke s kojom je Matjaž Kek u sezoni 2016./17. osvojio naslov. Hibridni tereni su učinili svoje; igra je tečnija, dodavanja su preciznija i ima više ih više.
Uostalom, Međunarodni centar za sportske studije je prije godinu i pol dana objavio istraživanje po kojem je HNL sedma liga na svijetu po prosjeku pretrčanih kilometara, a 12. po pretrčanim kilometrima u visokom intenzitetu. Dakle, priča o tome da će netko doći i tempom ili trkom stvoriti takve uvjete da će pregaziti ostatak lige jednostavno ne drži vodu. Moguće je kvalitetnim radom podignuti ritam igre i brzinu kojom igrači traže rješenja, ali nemoguć je kvantni skok samom promjenom stila igre.
Što to znači za Hajduk?
Ništa. Leko ima svoj stil igre. Očekivati od njega da sada igra nešto sasvim drugo je ponovo situacija da od jabuka idete raditi limunadu, samo u obrnutom smjeru. Vjerojatno se Leko može i mora prilagoditi jer je riječ o dobrom treneru, ali njegova dodatna vrijednost je u okvirima sustava koji preferira.
Rješenje je vrlo jednostavno. Ako Lukša Jakobušić želi da mu Leko napravi limunadu, onda mu mora kupiti limune. Ako za to nema uvjeta, a vjerojatno nema, onda je pogriješio kad je micao ove koji su od jabuka relativno uspješno radili štrudlu. A još je veća pogreška to što se svi ponovo čude zašto iz jabuka ne izlazi limunov sok jer ako Livaja ne valja, kako će onda valjati Melnjak, Awaziem ili Mikanović koji su donedavno donosili sasvim pristojan broj bodova?
