Da je neki drugi trener — i to bilo koji drugi trener na svijetu — u svom debiju primio četiri gola, navijači bi ga vjerojatno izviždali. Frank Lampard je dobio sasvim suprotan tretman. Na kraju utakmice se iz sektora u kojem su bili Chelseajevi navijači čulo skandiranje potpore i podignut je transparent na kojem je pisalo SuperFrankie.
Doduše, navijači su imali razloga biti zadovoljni usprkos visokom i pomalo ružnom porazu, jer Chelsea je odradio jako dobro prvo poluvrijeme.
Prvi preduvjet za ispunjenje Lampardove ideje bio je visoki pritisak na suparničkoj polovici. Sa šest ili čak sedam igrača u plavome, Manchester United često nije imao opcije za prijenos lopte u napadačku polovicu, a Paul Pogba i Scott McTominay su često ostajali bez rješenja zagušeni rotacijama Chelseajevih igrača; na taj način je Chelsea kontrolirao loptu i čitavo prvo poluvrijeme.
Solskjærov United ima kvalitetu ili mentalitet, kako god hoćete, da poklone iskoristi
Drugi preduvjet za ispunjavanje ideje bilo je podizanje bočnih igrača visoko u teren i njihovo aktivno uključivanje u posjed lopte i izgradnju napada. S krilima koja su ulazila u sredinu i centralnim veznjacima nisko, na taj način je zatvarao trokut s veznim igračima kroz koji je Chelsea pokušavao igrati i stvarati šanse.
Sličan je to koncept onome što je u Chelseaju pokušavao implementirati Maurizio Sarri. Oslanja se na širenje zone i brzu cirkulaciju lopte na malom prostoru u bočnoj poziciji preko koje se dolazi u zadnju trećinu terena. Međutim, za razliku od Sarrijeve formacije koja je bila 4-3-3, Lampard je momčad postavio u 4-2-3-1 i u takvom rasporedu ključni igrači su bili Tammy Abraham i Mason Mount, koji su na trenutke odrađivali savršene kretnje bez lopte.
Lampard ima ideju
S Jorginhom na desnoj strani i Mateom Kovačićem na lijevoj, bekovi su imali slobodu odlaska naprijed i Chelsea je bez velikih problema stvarao višak kroz kombinatoriku. Nakon što bi stvorili višak, važno je bilo tražiti dubinu preko Abrahama te na taj način opteretiti Unitedovu zadnju liniju i stvoriti prostor između linija koji bi eventualno mogao iskoristiti Mount i onda preko njega prebaciti loptu za Rossa Barkleyja koji je bio zadužen za stvaranje viška s loptom u nogama.
Ideja je bila dobra, čak je i izvedba bila sasvim korektna s obzirom da je ovo bila prva utakmica, ali izostala je konkretnost. Chelsea naprosto nije uspio zabiti ono što je stvorio.
U normalnim okolnostima to nije problem. Niti možete zauvijek imati sreću pa zabijati iz ničega, niti možete zauvijek igrati dobro, stvarati šanse i ne zabijati golove. Ako igrate dobro, golovi će doći sami od sebe. Međutim, tu se krije eventualna zamka za Lamparda. Kad trener ima specifičnu ideju koju uigrava na treningu, a Lampard je usprkos visokom porazu pokazao da ima ideju, onda tu ideju uigrava tako da postavlja specifične vježbe koje će naglasiti zahtjeve koje traži od igrača. Po onome što su prikazali na utakmici, Abraham i Mount su vjerojatno bili najbolji igrači na treningu jer su do najsitnijih detalja shvaćali što trener želi od njih i to je vjerojatno — jer nije da možemo sa sigurnošću znati što se dogodilo na treningu — bilo još dodatno naglašeno u specifičnim situacijama na treningu.
Problem je što utakmica nudi drugačiji kontekst, ponekad traži čistu kvalitetu koju treba prikazati u nepredviđenim situacijama i onome što se nije moglo uvježbati na treningu. Zato često igrači koji briljiraju na treningu u specifičnim vježbama, jer shvaćaju trenerovu ideju i svoje zadatke, suprotno svakoj logici odrade loše utakmice.
Abraham i Mount nisu uopće bili loši niti ih treba otpisivati na ovako malom uzorku. Dapače, odigrali su jako solidno, ali nisu niti pokazali suhu kvalitetu kojom bi prelomili utakmicu. I to je bio problem jer United je pokazao takvu kvalitetu, sposobnost da slomi utakmicu tako što je zabio sve ono što je stvorio.
Uostalom, Ole Gunnar Solskjær je stvorio momčad koja je već dovoljno puta pokazala da može lomiti ovakve utakmice. Nije ovdje bio slučaj kao protiv PSG-a, kad je United izbacio boljeg suparnika u dvije utakmice u kojima je u okvir gola šutnuo tek pet puta, a u kazneni prostor Parižana došao u samo 14 napada, devet puta u prvoj utakmici i pet puta u drugoj. United je bio ravnopravan suparnik, ali nije bio bolji za četiri gola.
United kažnjava
Veliku ulogu je tu imao i Kurt Zouma koji je odradio užasnu utakmicu i koji je častio Manchester United svojim greškama. Međutim, Lampard ima i koncepcijski problem koji treba riješiti jako brzo.
Prva linija presinga odrađuje dobar posao u usmjeravanju suparnika i pokrivanju opcija s loptom. Stoji i činjenica da je United iznimno nedorečen u ovoj fazi igre, posebno s Pogbom koji pokazuje manjak strpljenja, višak komplikacija i potpuni izostanak volje da radi bez lopte i kretanjima otvara suigračima koridore za dodavanja, ali Chelsea sasvim efikasno odrađuje pritisak na suparničkoj polovici.
Problem nastaje kad linije puknu i kad suparnik izađe kroz dodavanje — onda ispred obrane ostanu Jorginho i Kovačić, a oni nisu ljudi koji mogu braniti ovoliko ogromni prostor koji im se otvara iza leđa, tim više ako jedan od njih mora iskočiti kako bi pokrio igrača koji se spusti u pomoć organizaciji napada.
Logično rješenje je N’Golo Kanté, koji može pokriti nemjerljivo više prostora od Kovačića i Jorginha, jer United je pokazao koliko je lagano iskoristiti prostor iza njih s obzirom na to da oni naprosto nisu profil igrača koji će braniti prostor u tranziciji, premalo se kreću, prespori su i generalno nisu dovoljno dobri u oduzimanju lopte. Međutim, iako Kanté odlično radi upravo taj dio posla i tu je najbolji na svijetu, Lampard će tu morati malo presložiti neke mehanizme jer ni N’Golo Kanté ne može pokriti obojicu igrača koji su se na slici iznad pojavila iza Kovačićevih leđa.
A kad ponudite takve stvari, Solskjærov United ima kvalitetu ili mentalitet, kako god to hoćete nazvati, da te poklone iskoristi.
S obzirom na to da je dobio utakmicu 4:0, dojam nije ni blizu toliko uvjerljiv. Postoji još toliko nedorečenosti u igri koje će trebati riješiti, posebno u fazi izlaska iz prve trećine i otvaranju međulinijskih prostora, ali isto tako postoji rutina u kažnjavanju onoga što suparnik ponudi, postoji ta konkretnost koja nije i ne može biti slučajna na takvom uzorku.
S druge strane, Chelsea nema uzorak i tek treba vidjeti jesu li sve dobre i loše stvari koje je pokazao na utakmici dio Lampardove ideje i što sve može popraviti u nekom razumnom razdoblju. Međutim, ovo što je prikazao nije uopće bilo loše iako nije bilo konkretnosti. Možda nijednom drugom treneru navijači ne bi skandirali ime, ali Lampard i Chelsea definitivno nisu zaslužili zvižduke bez obzira što su izgubili 4:0.
