Zašto ćete voljeti Milija Poljička

Osvajač juniorskog Wimbledona dosta je specifičan igrač

Zadnja izmjena: 17. srpnja 2022.

Postoji, barem zasad, točno pet razloga zbog kojih ćete jednog dana zavoljeti Milija Poljička, kažem vam.

Možemo se lagati da i nije toliko bitno — a zapravo i nije baš toliko, iako jest opet bitno — ali prvi razlog je taj što je Mili neuobičajeno dobar tenisač, pogotovo ako uzmemo u obzir da je tek neki dan navršio 18 godina.

“Stvar je u tome što on zna sve, on može sve odigrat”, kaže mi u jednom trenu Nikica Žgaljić, izbornik hrvatske juniorske reprezentacije, inače i trener Tare Würth, te čovjek koji već nekoliko godina poznaje Milija. “Recimo, kad smo mi u reprezentaciji, kad sam mu ja na klupi, ja s njim razgovaram kao s gotovim igračem. Mislim, ima on tu još za učit, ali ako mu kažem da proba dignut loptu suparniku na bekend, on to može igrat. I može pronaći način da to odigra.”

Poljičak je već gotovo tjedan dana svojevrsna hit-tema u medijima nakon što je osvojio juniorski Wimbledon, što je, bez ikakve sumnje, najveći rezultat njegove mlade karijere. Pa ipak, ako stvari sagledamo iz malo drugačijeg kuta, u kontekstu toga koliko je nešto teško za postići, treba reći da Wimbledon nije njegovo najveće postignuće, pogotovo ako uzmete u obzir da je već neko vrijeme jedan od najboljih juniora na svijetu.

“On je prošao splitsku ulicu i on je fakin koji se želi potuć. I on tako igra tenis”

Mili je prije otprilike dva mjeseca igrao finale Challengera u Zagrebu, što je bilo pravo malo čudo. Dečko je prethodno na profesionalnoj razini upisao svega šest pobjeda u glavnom ždrijebu, i to svih šest na Futuresima, najnižoj stepenici profesionalizma, s tim da nikad nije prošao treće kolo. Iz takve perspektive, to što je takav zelen na tako jakoj razini nanizao nekoliko pobjeda, uistinu je bilo iznenađenje i poprilično težak pothvat.

S druge strane, Poljičak je na profesionalnoj razini debitirao još u ožujku 2020. i nije da je na spomenuti Challenger došao bez ikakvog iskustva. Paralelno s juniorskom karijerom odigrao je 16 profesionalnih turnira, od čega sedam Challengera (pet u glavnom ždrijebu), odnosno skupio je 25 mečeva, ako računamo i one odigrane u kvalifikacijama. Igrao je, uglavnom je gubio, ali je osjetio što je ‘odrasli tenis’ ponajprije u fizičkom smislu, a vidimo da se, bogami, i sam fizički razvijao. Zanimljivo je primijetiti i da je 15 od 16 tih turnira odigrao u Hrvatskoj, pa je poprilično jasno da mu je taj svojevrsni procvat profesionalnih turnira u nas unatrag dvije-tri godine itekako pomogao. Za nagradu je sada stigao i Umag.

“Taj dečko živi za tenis”

Koji je to drugi razlog? Da ste bili na finalu Challengera u Zagrebu, možda biste i znali. Pojednostavljeno rečeno, drugi razlog je njegov drop shot. Pisali smo već koliko je to atraktivan udarac, pa i udarac koji puno toga govori o vama kao igraču. Imate li mekane ruke i koliko ste kreativni i maštoviti. E sad, Poljičak je uistinu jedinstveni primjerak igrača; nisam siguran da je netko takav uopće postojao. Prije svega pričamo o tome da izgleda kao sirovina koja po cijele dane kopa u polju krumpira, a opet, čovjek ima ruke kojima je u stanju nacrtati najljepši poen.

Naravno, on je fizički dominantna pojava i u suštini se oslanja na agresivnost, ali daleko od toga da je jednodimenzionalan. Dapače, varijaciju koju već sad posjeduje — servis-volej, mreža, slice, taj drop, a onda i razna lucidna rješenja — nemali broj etabliranih igrača na Touru nema.

“On je nekakav gamer, ako me razumijete”, reći će Žgaljić, što bismo, poslužimo li se malonogometnim ili košarkaškim vokabularom, mogli prevesti kao “hakler”. “Gledajte, to treba i s psihološke strane gledat… On je prošao splitsku ulicu i on je fakin koji se želi potuć. I on tako igra tenis.”

Mili je, sigurno ste to već negdje vidjeli, teniski odrastao na Baterijama, gdje je još kao klinac ostao fasciniran pojavom Mate Pavića, samo da bi sa šest godina došao u ruke njegova oca Jakova; Žgaljić odmah ističe da ima veliki fond sati i da mu je Matin otac usadio jako dobre temelje u tehničkom smislu, pa se opet vraća na ‘ulicu’.

“On ustvari, vi nemate vremena naučiti ga ono što je on znao s 12 godina”, kaže. “Vi da ste počeli raditi s nekim dok su mu bile tri godine, vi to ne stignete do 12. godine. I tu je bilo jako bitno to što je igrao s rekreativcima. Tu se on razvio kao gamer. Jer ako fizički nisi superioran, moraš koristiti nešto drugo da bi pobijedio“, priča, pa kasnije dodaje da je i sam neke svoje klince poticao da nakon treninga igraju s rekreativcima.

Jedno je, međutim, imati puno varijacije u igri, a drugo je znati pravilno je upotrebljavati; mnogi mladi igrači pogube se u takvom bogatstvu ‘izbora’: “Gledaj, taj dečko živi za tenis”, kaže Žgaljić. “Kad ti njega vidiš na telefonu, on gleda neki video iz tenisa. Kad sjedneš s njim, on će ti izanalizirati ovog ili onog igrača; hoćeš 50. juniora svijeta ili top 10 igrača. Reći će ti kako i šta trebaš napravit da bi ga pokušao dobiti. I to je on. Ima oči 30-godišnjaka i nekoga tko je prošao sve u tenisu.”

Baby fat

Treći razlog zbog kojeg ćete ga jednog dana zavoljeti taj je što Mili, zdravoseljački rečeno, ima muda. Opet ima nešto što veliki broj igrača nema.

“Osjećao sam se ugodno od prvog poena”, kazao je na terenu po završetku finala u Wimbledonu, kad su ga upitali kako je djelovao tako opušteno. “Nisam osjećao nikakav pritisak. Znate, ja sam skuliran tip, kao i u običnom životu. Izađem na teren pa što bude, bit će. Nekad pobijedite, nekad izgubite…”, rekao je iz srca, a opet nonšalantno te pobrao ovacije publike koju je, usput budi rečeno, animirao i dizao na noge tijekom cijelog meča. Mili je tip koji će se rijetko kad stisnuti; jest, događat će se, jer događa se apsolutno svakom, pogotovo jer je i mlad igrač, ali to nije nešto što bi mu u budućnosti trebalo predstavljati nerješivi problem. Također, kao što je dao naznačiti, Mili nije tip koji će se nakon poraza zatvoriti u sobu na tri dana; opet, događat će se porazi kakve dosad nije iskusio, ali ni to nije nešto što bi ga trebalo sputavati u razvoju.

Sputavati ga ne bi trebalo ni njegovo ponašanje na terenu, iako se nekom možda čini drugačije. Pričamo sad već o četvrtom razlogu zbog kojeg će vas kad-tad oboriti s nogu. Poljičak nije bezlični stroj koji se boji pokazivati emocije. Zna biti živac na terenu, voli pričati, pa i sočno opsovati, te je u tome sasvim prirodan i iskren. Neka takav i ostane i neka se ne mijenja samo zato što se to od njega očekuje. Radi se i o tome da mu ti sitni izljevi bijesa ne remete fokus, gurajući ga u autodestrukciju, već upravo suprotno; mobiliziraju ga i vraćaju u ravnotežu.

A onda dolazimo i do tog valjda najočiglednijeg, petog razloga; razloga koji u dogledno vrijeme možda više neće biti aktualan. Naravno, pričamo o njegovu izgledu, činjenici da ne izgleda kao tenisač, već prije kao boksač teške kategorije. Ili jednostavno o činjenici da ima koju kilu viška, što ga očito ne priječi da osvaja Wimbledone ili se bori za titule na Challenger Touru.

Ispada da Mili zapravo i nije toliko spor ili trom; dapače, ako pričamo o pravocrtnom kretanju, dečko je brz i eksplozivan, ali ono lateralno bi mu na najvišoj razini, na kojoj odlučuju detalji iliti milisekunde, moglo stvarati problem; da ne pričamo o tome da mu ne baš zdrave navike kad je u pitanju prehrana mogu uzrokovati probleme s ozljedama i slično. Njegov trener Josip Dumanić toga je itekako svjestan, Poljičak se već neko vrijeme savjetuje s nutrcionistom, pa i sam je izjavio da najviše može napredovati u fizičkom smislu. Žgaljić pak nudi drugačiju perspektivu.

“Bez obzira na to što ima već 18 godina, meni se čini kao da je to još uvijek ona baby fat, dječja debljina. Doduše, puno mlađi, ali bio sam slične konstitucije i onda je to nestalo kroz šest mjeseci do godinu dana, bez da sam mijenjao prehranu. Ne govorim to ni da ga branim nego stvarno vjerujem da se o tome radi.”

Hoće li u konačnici Poljičak biti top 100, top 50, top 10 ili možda nešto više od toga? Na primjeru Borne Ćorića, dečka koji se naglo probio, a onda po vlastitom priznanju neko vrijeme stao raditi na sebi, trebalo bi biti jasno da se treba suzdržati od grandioznih zaključaka. Uostalom, jedini pogled u budućnost koji vam nudim kao siguran upravo je taj da ćete kad-tad jednostavno zavoljeti ovog momka; taman i da ostane samo hakler s Baterija koji je imao taj božanstveni drop, a koji je znao igrati i na reternu druge serve — što je, usput budi rečeno, true stroy. Da, volio bih i ja da bude konstantno u vrhu ili što već, ali kažem, to sad ipak nije toliko bitno. Jer kad god će kročiti na teren, s kakvim god renkingom, Poljičak će sa sobom donositi ono što ne donosi veliki broj igrača.

I ako mi još uvijek ne vjerujete, možda da bacite oko na turnir u Umagu, gdje će za tjedan ili nešto malo više dana debitirati na ATP Touru. Gledajte i gledajte pozorno. Gledajte, slušajte i upijajte. I recite mi onda — sviđa li vam se bar malo taj Mili Poljičak?

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Ovaj članak je dostupan samo pretplatnicima.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.