No, je li doista tako?

U svim raspravama oko Federera će oni iz ‘drugog tabora’ reći kako najbolji ne može biti onaj koji ima izrazito negativni skor protiv svojeg najvećeg rivala (to je dakako Nadal, iako je odigrao više mečeva protiv Novaka Đokovića). U ovom tekstu suočit ćemo se s tim argumentom te ga dodatno analizirati, ali i s jednim drugim, po mišljenju autora ovoga teksta puno ozbiljnijim argumentom koji ide protiv Federera. Tek tada, moći ćemo (iako nikad potpuno precizno) dati odgovor na pitanje – je li on najveći i najbolji? Ako da, je li uvjerljivo? Može li ga se smatrati i najvećim sportašem?

Federer 14, Nadal 23

Toliko su, naime, ostvarili pobjeda jedan protiv drugog – a bilo je čak i 11-23 prije nego što je Federer ponovo uzletio ove sezone. Takav se omjer, dakle, može smatrati i dominacijom. Dodatno je važno da Federer nikad nije dobio Nadala na ‘njegovom’ terenu, u Roland Garrosu, dok je Nadal pobijedio Federera u onom epskom finalu Wimbledona 2008., što mnogi s pravom smatraju najboljim teniskim okršajem svih vremena.

Međutim, daleko bi veći problem bio Nadala smatrati najvećim ili najboljim tenisačem svih vremena. On ima tri vrlo dobra argumenta; drugi je po broju osvojenih Grand Slam naslova, dijeli prvo mjesto po osvojenim Masters 1000 turnirima, te na svom vrhuncu ima iznimno pozitivni skor protiv najvećih rivala; već spomenutih 23-11 protiv Federera i 22-15 protiv Đokovića.

Međutim, Nadal je u osnovi specijalist, što njegova karijera i govori. Od 15 osvojenih Grand Slam turnira čak je 10 Roland Garrosa, a od 30 osvojenih Master 1000 turnira čak su 17 oni u Monte Carlu i Rimu. Dakle, u oba slučaja je oko 60 posto svojih uspjeha bazirao u svega dva mjeseca cijele sezone, kada dostigne svoj vrhunac i kada je nepobjediv. No, čak i njegove najbolje sezone imaju velike crne rupe i amplitude u formi.

Ima tek jednu punu sezonu (odigranih 60 ili više mečeva) s manje od 10 poraza, 2013. Čak i u toj sezoni nije nastupio na Australian Openu te je ispao u prvom krugu Wimbledona. Ne postoji duži period od nekoliko godina u kojima bi redovito dolazio do završnih faza velikih turnira, kako su to činili Đoković i Federer. Općenito, ne postoji period njegove kontinuirane dominacije, one u kojoj ne bi bilo velikih pauza ili padova. Kako u jednoj sezoni, tako i u periodu kada je bio na svom vrhuncu, što je bilo od 2008. do 2013.

Zvuči nevjerojatno, ali zapravo je Novak Đoković puno veća prijetnja za Federerov tron najboljeg u povijesti tenisa nego što je to Rafa Nadal

Rafa Nadal najbolji je zemljani igrač u povijesti ove igre i čista sila od čovjeka. U tih nekoliko mjeseci, kako već tempira formu koje sezone, potpuno je nepobjediv jer je njegov intenzitet nešto čemu nitko ne može parirati. Međutim, ta dominacija i stil igre imaju svoju cijenu. A cijena su njegove amplitude i nedostatak igre izvan čistog vrhunca, što je potpuna diskvalifikacija kada se razgovara o najboljima. Kao idealni dokaz dolazi činjenica kako nikad nije osvojio završni Tour Finals, gdje dolazi osam najboljih igrača. U tom dijelu sezone, on jednostavno ne može ponuditi ništa. Samo za usporedbu, Federer ga je osvojio šest, a Đoković pet puta.

Stoga, koliko god bio dominantan kada je na vrhuncu, pa tako i protiv Federera, padovi Rafe Nadala (rana ispadanja i propuštanja Grand Slamova) puno su ozbiljnija stvar od samog vrhunca. To ga diskvalificira za bilo što drugo osim za titulu ‘kralja zemlje’.

Slučaj Novaka Đokovića

Zvuči nevjerojatno, ali zapravo je Novak Đoković puno veća prijetnja za Federerov tron od Rafe Nadala. Jer Đokovićeva je karijera, tj. njen vrhunac (od 2011.-2016.), vrlo usporediv s Fedexovim (od 2004. do 2009.). I jedan i drugi, kao i gotovo svi top tenisači, imaju šest sezona dominacije i tri sezone kada djeluju nezaustavljivo.

Đokovićevi argumenti zapravo su vrlo jaki: ima najbolju sezonu Open ere tenisa, što je ostvario 2015. Protiv vjerojatno najjače konkurencije ikad, ima 23-22 protiv Federera i 26-24 protiv Nadala (iako se njegov i Fedexov vrhunac ne podudara), te 25-11 protiv Andyja Murraya, kojeg bi se trebalo također smatrati rubnim top 10 igračem svih vremena. Ima 30 osvojenih Masters 1000 turnira (izjednačen na vrhu s Nadalom), ali i 25 osvojenih kada je bio na samom vrhuncu, što je najviše. Također, u periodu dominacije ostvario je daleko najviše pobjeda protiv top 10 igrača.

Ovo posljednje vjerojatno je i najbolji argument, jer Đoković je jedini igrač koji je ostvario preko 30 pobjeda protiv top 10 igrača u jednoj sezoni. Samo za usporedbu, Federer nikad nije imao preko 20, a Nadal samo jednom. Đoković ima čak pet takvih sezona, s preko 20 pobjeda protiv top 10 igrača. Dodatno, u šest je sezona vrhunca (24 turnira u nizu) igrao sve redom polufinala Grand Slamova (kao i Federer), uz tek jednu iznimku – ispao je u četvrtfinalu Australian Opena 2014. A konkurencija je bila jača. Na njegovoj su strani i uži i širi vrhunac, usporedivi s najboljim Federerovim sezonama.

Međutim, kako se u tenisu daleko najviše valoriziraju Grand Slam naslovi, taj se kriterij mora primijeniti i na Đokovića. On ih ima 12 – dakle, tri manje od Nadala i čak sedam od Federera, iako je jedini od njih trojice koji je držao sve četiri titule u isto vrijeme. Kada sumiramo, Đoković je imao sezonu i pol najdominantnijeg tenisa u povijesti Open ere (od 2015. do Wimbledona 2016.), ali njegove ukupne brojke jednostavno nisu dovoljne, iako ima puno više elemenata šire dominacije od Nadala. Pogotovo nisu dovoljne ako se zna da je pola Grand Slam naslova ostvario u Australiji, koja se ipak slabije valorizira od ostala tri Grand Slama.

Ostaje samo da vidimo može li on izdržati sličnu krizu kakvu je imao i Federer kada je ulazio u svoje 30-te, jer to će definirati njegovu ostavštinu. Ako i kada on doživi neki svoj mogući budući uzlet, moći će se dodatno valorizirati koliko zapravo ugrožava Federera.

Zašto je onda Federer kralj?

Nakon što smo pregledali dva ozbiljna argumenta protiv Federera, dojam je da ipak više toga ostaje na njegovoj strani – kako sirovih brojki, tako i dodatne kvantifikacije. Međutim, vrlo je daleko od toga da bi bio neprikosnoveni broj jedan. Možda je tek za ove godine osvojeni Australian Open i Wimbledon najbolji svih vremena. Da ih je, primjerice, osvojio Đoković, Federer bi morao predati tu krunu Novaku. Iako je šansa mala, to se u budućnosti možda i dogodi.

Ono što smo u prethodna dva odlomka ustanovili je sljedeće: Federer nije najbolji protiv direktne konkurencije. Ukupno gledajući, to je Đoković, a na užem vrhuncu to je Nadal. Iako ima najbolji postotak pobjeda i poraza u tri sezone, kada se ti rezultati prilagode s obzirom na konkurenciju, vrlo slična postignuća je zapravo ostvario i Đoković. Dakle, niti to ne može biti prevaga za Federera.

No, prevagu Federeru daje ono što je upravo postigao. Grafika to dobro pokazuje:

Iako napravljen prije dvije godine, graf je indikativan i gotovo univerzalno primjenjiv. Pokazuje koliko je zapravo tenis beskrupulozan sport. Poslije 29. godine života tenisaču slijedi pad koji svakom sezonom postaje strmiji. Kod svih je tenisača tako, a kod nekih taj pad započne i ranije. Takvo je nešto doživio i Đoković, sve više doživljava Murray, a prije uzleta se isto moglo reći i za Nadala. Tijelo jednostavno počne otkazivati, koliko god duh htio dalje.

Federer je bio upravo žrtva takvog pada nekoliko puta. Prvo je došao blagi pad oko 29. godine, pa onda prilično oštar između 32. i 33., kada su mnogi pomislili da je gotovo. Međutim, Federer se uspio vratiti. Prošle je sezone imao ozbiljnu operaciju koljena i tada vjerojatno nije bilo ozbiljnijeg pratitelja tenisa koji nije pomislio da je došao kraj. Međutim, Federer se ne samo vratio, već osvojio dva Grand Slam i dva Masters 1000 turnira, što je posljednji put napravio 2009.

Baš zato jer postiže toliko u doba kada tijelo otkazuje, Federer je najbolji. Zato ima toliko bolje ukupne brojke. Jer može igrati i kada je daleko od svog fizičkog vrhunca. Jer je jednostavno toliko talentiraniji i toliko bolji u samoj igri tenisa od svih ostalih.

Federer, daleko najveći – i ne samo tenisač

Međutim, njegova se veličina ne iskazuje samo brojkama, postignućima i uzletima u karijeri. Njegova se veličina prije svega iskazuje kroz to kako ga vide svi ostali. Federer je 14 puta zaredom (od 2003. do 2016.) dobio nagradu za omiljenog igrača publike. U tom periodu, od svojih kolega je (dakle, sami tenisači biraju) čak 12 puta dobio Stefan Edberg Sportsmanship Award koja potvrđuje koliko je omiljen i među kolegama. Čak i bez toga, dovoljno je samo pogledati na tribine. Na neutralnom terenu, gotovo da nitko nikad neće navijati protiv Federera, igrali na drugoj strani Nadal, Đoković ili netko treći.

Teško je naći sportaša koji je bio toliko ljubljen od publike, ali i kritičke javnosti. A ta ljubav dolazi jer je Federer vraća na isti način. Vraća je zbog načina na koji igra tenis, drugačije od svih drugih. Kada gledate ostale tenisače, oni mogu izvesti određene udarce bolje ili lošije, ali možete prilično dobro pretpostaviti što će i kako odigrati. Kod Rogera Federera nije tako. On uvijek može izbaciti nešto iz svoje vreće trikova, nešto što je dotad bilo nezamislivo. I svi, pa čak i laici u publici, to dobro prepoznaju.

Federer tako u sebi spaja nevjerojatnu strast i ljubav prema sportu zbog koje se mogao vratiti na teren u godinama kada nitko drugi nije, ideju i imaginaciju igre kakva je dotad bila nezamisliva te rezultate koji su ukupno u karijeri barem za korak ispred onoga koji bi bio sljedeći. Njegova popularnost, prepoznatljivost i klasa su ono što ga izdvaja.

Iako je zapravo nemoguće skalirati (ali možemo se, dakako, prepirati), po mišljenju autora ovoga teksta, ne samo od tenisača nego i od svih ostalih.

Nijedan sportaš nije u sebi objedinio sve te elemente te transcendirao ne samo sam sport, nego i vrijeme. Federer je pobijedio konkurenciju, samog sebe i najvećeg od svih protivnika – onaj sat koji ti govori da je tijelo otkazalo. Učinio je to na način kako nitko nije.

Zato je Najveći, i ne samo tenisač…