Najbolja ilustracija načina na koji hrvatska javnost prati Svjetsko prvenstvo je priča o kornerima.
Hrvatska je na pet prvih utakmica Svjetskog prvenstva izvela ukupno 20 udaraca iz kuta; po pet protiv Maroka, Kanade i Japana, dva protiv Belgije i tri protiv Brazila. Od tih 20 kornera, točno pola su bile kombinacije. To je bio plan na koji se Zlatko Dalić oslonio. Možemo raspravljati o tome koliko je takav način igre racionalan i koliko donosi rezultata. Suprotno uvriježenom stavu da treba šibnuti loptu unutra i ne komplicirati život, kombinacije su bile relativne uspješne jer Hrvatska je uputila više udaraca prema suparničkom golu iz kornera koje je razigrala nego iz onih koje je izravno ubacila u kazneni prostor. No, poanta je u tome da je taj plan bio konstantan i karakterističan za igru hrvatske reprezentacije u svih pet utakmica na Svjetskom prvenstvu.
Zapravo, poanta je u tome da pet utakmica taj plan nitko nije ni spominjao. Ni u jednoj analizi prije ili poslije utakmica protiv Brazila, Japana ili Belgije nije se problematizirao način na koji Hrvatska izvodi kornere niti je itko pitao zašto se izvodi kratko. Nije se o tome pisalo na društvenim mrežama, nitko nije protestirao po komentarima niti se tome davala neka pozornost. Sve je bilo savršeno.
Hrvatska je protiv Argentine zadržala isti obrazac ponašanja. Luka Modrić je izveo prvi korner u kombinaciji s Mateom Kovačićem, a na centaršut je došao Josip Juranović koji je zavrnuo loptu na drugu stativu, gdje je Dejan Lovren iskoristio blok koji je postavio Joško Gvardiol i došao na udarac.
Hrvatska već dugo nije bila tako dekoncentrirana kao u 15-ak minuta nakon prvog gola. Momčad koja puno polaže na mentalnu snagu potpuno je izgubila fokus
Na kraju krajeva, ne radi se o nekakvom hiru jer statistika i geometrija idu u prilog takvom izvođenju prekida. Modrić je dešnjak i kada izvodi korner s desne strane radi outswinging korner; u kazneni prostor šalje loptu koja bježi od gola i ide prema van. Kada to usporedimo s inswinging kornerom u kojem izvođač ubacuje loptu sa suprotnom nogom (dešnjak na lijevoj strani i ljevak na desnoj strani) i u kojem kifla ubačaja ide prema golu, izravno ubačeni korner dešnjaka s desne strane ima za četvrtinu manje šanse da će završiti kao gol i gotovo dvostruko rjeđe završava kao udarac.
Zato ova kombinacija kod prvog kornera ima smisla. Izglednije je da ćeš stvoriti nekakvu situaciju kada odigraš kombinaciju i tek onda digneš loptu, nego da Modrić desnom nogom iz desnog kuta nabaci loptu u kazneni prostor preko četvorice igrača koje Argentina drži u zoni na petercu, dok ostali igraju obranu čovjek-na-čovjeka sa suparničkim skakačima.
Stabilni u obrani, bezopasni u napadu
A onda je došao drugi korner. Kovačić je ponovo došao u prilaz povlačeći sa sobom jednog od ove četvorice Argentinaca koji brane peterac, ali Modrić nije razigrao s njim, nego je izveo loptu na Marcela Brozovića. On je pokušao podignuti centaršut na drugu stativu, ali s drugačijom putanjom lopte u odnosu na Modrićevu situaciju i potpuno eliminirajući vrijednost igrača koje je Argentina držala na petercu da skinu ubačaj dešnjaka s desne strane. Ponovo je bilo logike u tome što se radi: lopta nije samo ubačena u sredinu preko četvorice Argentinaca kao alibi s nadom da će biti dovoljno visoka da ih preskoči, a dovoljno niska da ipak zakači nekog Hrvata.
Problem je bio u tome što je Brozović pogodio Juliána Álvareza, od kojeg se lopta odbila njegovim suigračima koji su mu odigrali u prostor, a on je iz kontre zabio za 2:0.
I to je ilustracija načina na koji se kod nas prati reprezentacija, od mainstream medija preko običnih navijača do samog izbornika koji kaže da nije pošteno prema igračima secirati igru. Dok je rezultat dobar, sve je savršeno. Čim rezultat postane loš, onda ništa više ne valja — čak ni korneri koji su, eto, postali glavni problem.
Dalić je utakmicu protiv Argentine postavio slično kao većinu utakmica na Svjetskom prvenstvu. Na travnjak je poslao istu momčad kao i protiv Brazila. Andrej Kramarić je počeo u vrhu napada, a Mario Pašalić dobio prednost na desnom krilu, gdje je protiv Brazila odradio jako dobru utakmicu u zatvaranju suparničkih napada.
Nekih pola sata je sve izgledalo sasvim normalno. Hrvatska je imala kontrolu igre i Argentini je dopustila samo jedan udarac, onaj Enza Fernándeza s 25 metara kojem su trojica igrača izašla u blok. Baza takve obrambene stabilnosti su trojica vezna igrača postavljena relativno nisko i usko. Čim se Borna Sosa podigao, Modrić prilazi na lijevu stranu i tu Hrvatska ima dovoljno igrača iza lopte. S obzirom na to da Hrvatska nikad ne diže oba beka istovremeno, u slučaju izgubljenog posjeda u odigravanju naprijed i pokušaju iskorištavanja Sosina priključivanja Ivanu Perišiću, u osiguranju su sva trojica veznjaka, obojica stopera i Josip Juranović na drugom beku.
Takvu je strukturu praktički nemoguće probiti i Argentina u prvih pola sata nije stvarala šanse. Jednako kao što ih prije toga nije stvarao ni Brazil, Japan, Belgija ili Maroko. Međutim, Hrvatska je tu stabilnost kompenzirala time da nije imala dovoljno ljudi u završnici napada. Jednako kao što nije imala protiv Brazila, Japana, Belgije ili Maroka.
U konkretnom slučaju Argentina ne radi pritisak na loptu. Ovdje možemo vidjeti Lionela Messija (označen bijelom strelicom) koji je neaktivan u obrani i ostatak momčadi u niskom 4-4-1 bloku s usko postavljenom centralnom četvorkom jer je Lionel Scaloni promijenio strukturu i protiv Hrvatske je u bazu veznog reda stavio Fernándeza i Leandra Paredesa koji su se naizmjenično spuštali kao treći stoperi kako bi se bekovi mogli dignuti i dati širinu, jer su se Alexis Mac Allister i Rodrigo De Paul pozicionirali u lijevu i desnu halfspace zonu.
Problem je bio što je Hrvatska igrala ispred tog bloka. Veznjaci su nisko i nijedan se ne pokušava pozicionirati između suparničkih linija i biti spona između prve faze posjeda koja se potpuno neometano događa na centru i završnice napada.
Pogubljenost i ubijanje utakmice
Ulogu koju ovdje imaju Modrić i Kovačić slobodno mogu, u suradnji s Brozovićem, preuzeti Gvardiol i Lovren. Imaju slobodu odigravanja, suparnik ne izlazi visoko i oni mogu cirkulirati loptom oko zone u prvoj fazi organizacije napada, a Modrić i Kovačić mogu biti pozicionirani između suparničkih linija kao spone sa završnicom. Ovako taj prostor okupira Kramarić koji se spušta u prilaz kako bi pokušao povezati linije. Ali čak i da uspije u tome i da Hrvatska preko njega dođe u zadnju trećinu terena, korisnost je vrlo upitna jer ostavlja kazneni prostor prazan i Hrvatska nema dovoljno igrača u završnici tako da ostaje nedovoljno opasna.
Jasno, podizanje i Modrića i Kovačića u međulinijski prostor smanjilo bi broj ljudi iza lopte i izložilo bi obranu. U kontekstu toga da se igra polufinale Svjetskog prvenstva, možda je Dalićeva odluka da maksimalno eliminira rizik sasvim logična. U svakom slučaju je razumljiva.
Ali isto tako, nema neke prevelike razlike između načina na koji je Dalić postavio utakmicu protiv Brazila — pa dobrim dijelom i protiv Japana, Belgije i Maroka — i načina na koji je postavio utakmicu protiv Argentine. Tada je sve bilo savršeno, a sada ništa ne valja?
Jedina suštinska razlika je onih 15 minuta nakon prvog primljenog gola. Nekad imaš malo sreće pa se Romeluu Lukakuu ne odbije nijednom u tri zicera, a nekad stvarno nemaš sreće pa se Álvarezu se lopta odbije triput u istom napadu. Međutim, Hrvatska već dugo nije bila tako dekoncentrirana kao u 15-ak minuta nakon prvog gola. Momčad koja puno polaže na mentalnu snagu potpuno je izgubila fokus.
Argentina je tu pogubljenost iskoristila za drugi gol. Nakon toga Daliću nije preostalo puno toga; u nastavku je pokušao okrenuti utakmicu povlačenjem Perišića na beka te promjenama u napadačkoj strukturi. Ali to je već bio dio utakmice u kojem je Argentina došla na svoje. Prepustila je posjed, Hrvatska nije imala dovoljno protočnosti lopte kroz centralne zone i konstantno je žurila, a Argentina je unosila nervozu u igru sitnim prekidima i čekala priliku iz kontre. Hrvatska je imala kraći period kad je bila opasna i kada je možda mogla vratiti momentum na svoju stranu eventualnim golom za 2:1, ali Scaloni je uveo trećeg stopera i prelaskom na petoricu u zadnjoj liniji je potpuno ubio utakmicu koja je završena trećim golom.
Niti je u vrijeme one euforije nakon Brazila sve bilo savršeno, niti je nakon Argentine sve katastrofalno. Hrvatska je odigrala pola sata na razini na kojoj je odigrala veći dio turnira, s istim prednostima i manama kao u ostalim utakmicama. Nekad prođe, a nekad se obije o glavu.
