Odbijam povjerovati da sam tako spor — rečenica kojom je Daniel Ricciardo opisao svoj vikend u Monaku mogla je biti otisnuta na naslovnici službene stranice Formule 1, u uredničkom komentaru, na forumima i Twitter raspravama, komentatorskim analizama. Svi su se pitali, svi se i dalje pitaju: kako je moguće da je upravo on od svih vozača tako spor.
Ricciardo je na VN Monaka u kvalifikacijama završio 12., zaostavši 0,798 sekunde — čitavu vječnost prema F1 mjerilima — za svojim momčadskim kolegom Landom Norrisom. U utrci je bilo još gore. Norris je uhvatio treće mjesto i drugo pobjedničko postolje sezone za McLaren i pritom prestigao Ricciarda za cijeli krug. Ricciardo je tresnuo o dno i to ne bilo gdje, već na svojim ulicama, na stazi na kojoj je dominirao 2016., u jeku Mercedesove dominacije, kada bi pobijedio da nije bilo Red Bullova kiksa u boksovima; gdje je dvije godine kasnije i pobijedio, odvezavši jednu od najboljih utrka u turbo hibridnoj eri i dulje od pola utrke iza sebe državši Sebastiana Vettela unatoč problema s motorom i manjku pogonske snage.
Nešto nije štimalo, kao što nije štimalo niti na početku sezone. Ricciardo je dva tjedna ranije u Barceloni prvi puta pobijedio Norrisa u utrci i, činilo se, najavio kraj prilagodbe na McLaren, momčad kojoj se na početku sezone pridružio iz Renaulta. I onda, hladan tuš na uzavrelom monegaškom asfaltu. U čemu je, dakle, problem?
Kada je 2018. odlučio nakon pet sezona napustiti Red Bull, njegov tadašnji momčadski šef Christian Horner kazao je da se možda malo prepao izazova u liku djelu Maxa Verstappena, nove Red Bullove zvijezde koja se taman transformirala u supernovu. Ali Ricciardo se nikad nije bojao izazova. Uostalom, pitajte Seba, pitajte tog istog Maxa. Ricciardova karijera, njegov kapital unutar nemilosrdnog paddocka Formule 1, njegova reputacija na stazi i status u beskrajnom kotaču rasprava i rangiranja vozača na najcrnjim zabitima Twittera zasniva se na direktnom okršaju s dvojicom momčadskih kolega u Red Bullu 2014. i onda 2016.-2018.
Ricciardova prilagodba na bolid i stil vožnje će nam vrlo vjerojatno dati odgovor na pitanje je li riječ o uistinu velikom ili samo vrlo dobrom vozaču
Prije sedam godina uskočio je u momčad s kojom je Vettel netom osvojio četvrti uzastopni svjetski naslov. Iza sebe je tada imao manje od dvije i pol sezone i mjestimični plasman među osvajačima bodova za Torro Rosso i HRT. Seb je prije toga umirovio Marka Webbera, donio Dieteru Mateschitzu prve naslove i u potpunosti izgradio Red Bullovu momčad oko sebe. Mnogi su smatrali da je jednostavno nepobjediv i da će samo postajati sve bolji i bolji.
Riccardo je u momčad ušetao sa svojim poznatim smiješkom, lebdeći poput leptira i, na opće čudo, ubadajući poput pčele; 2014., u svojoj prvoj sezoni u Red Bullu, pomeo je pod sa svjetskim prvakom: 12-7 u kvalifikacijama, 11-3 u utrkama bez mehaničkih kvarova i 238-167 u bodovima bilo je demonstracija sile. Dvije godine kasnije, nakon što se bez puno problema obračunao s Vettelovom zamjenom Daniilom Kvjatom, australski vozač suočio se s drugim najvećim izazovom u karijeri.
Teška prilagodba
Verstappen je promoviran u Red Bull kao jedan od najvećih talenata u povijesti sporta i u Barceloni 2016., u svojoj prvoj utrci za momčad, došao do pobjede. U sljedeće tri sezone, on i Ricciardo činili su vrlo vjerojatno najbolji vozački par na gridu i vodili gigantsku borbu u kojoj je momentum čas skakao na jednu, čas na drugu stranu.
Ricciardo je do dan-danas jedini momčadski kolega koji je uspijevao održati korak uz merkurijalnog Verstappena, za kojeg sada bez zadrške možemo reći da je ne samo generacijski talent, nego i trenutno najbolji vozač na gridu. Nakon tri sezone, duel je bio izjednačen, iako je Verstappen u drugoj polovici 2018. imao momentum sve više na svojoj strani. U konačnici je Ricciardov skor protiv nizozemskog wunderkinda bio 17-22 u utrkama, 22-28 u kvalifikacijama i 590-608 u bodovima.
Drugim riječima, Ricciardo je prvo očitao lekciju jednom od najcjenjenijih vozača 21. stoljeća, a nakon toga se dobrano potukao s jednim od najcjenjenijih mladih talenata svih vremena. Nitko nije sumnjao da je riječ o jednom od najboljih vozača na gridu. U sljedeće dvije godine je glatko dobio Nicu Hülkenberga i apsolutno izdominirao Estebana Ocona u Renaultu. Kako je moguće da takav vozač djeluje poput amatera u McLarenu pored Norrisa?
Lando trenutno vodi 6-3 u kvalifikacijama i 8-1 u utrkama; osvojio je 101 bod u odnosu na Ricciardovih 40, ima tri pobjednička postolja, dok su australskom vozaču najbolji plasmani tri šesta mjesta.
Dio priče da se objasniti kroz kontekst. Kao prvo, Norrisu je ovo treća sezona u Formuli 1 i napravio je vidljivi iskorak po svakoj metrici u odnosu na prve dvije. S obzirom na to kako vozi ove sezone, vrlo je lako doći do zaključka da je mali generacijski talent. Kao drugo, Ricciardo je zamijenio momčad drugi put u posljednje tri godine, što je u suvremenoj F1 veća stvar nego što na prvu djeluje. Pandemija je ionako ograničeno vrijeme testiranja i prilagodbe srezala na tri dana na jednoj stazi, slobodni treninzi su skraćeni na trajanje od sat vremena, a testiranja tijekom sezone odavno nema. Prilagodba je teža nego ikad. Ricciardo se tako nakon Red Bulla 2018. i Renaulta 2019. morao ispočetka prilagoditi na McLarenov MCL35; na papučicu gasa, kočnice, procedure i sustave, kvačilo i osjetljivost pedale.
Najveća kriza karijere
Međutim, čak niti to ne objašnjava monumentalnu razliku između dvojice McLarenovih vozača, razliku prema kojoj, suprotno svemu što znamo, Ricciardo trenutno u najboljem slučaju djeluje kao Valtteri Bottas (solidan, ali ni po čemu izniman vozač za sredinu grida), u najgorem kao kandidat za ranu mirovinu. Mora postojati nešto drugo, neka fundamentalna karakteristika ovogodišnjeg McLarena koja drastično pojačava razliku između dvojice vozača.
Problem se, kako je i sam priznao, nalazi u fazi kočenja i ulaska u zavoj. Ricciardo je u dosadašnjem dijelu karijere nevjerojatno dobro kontrolirao promjenu težišta brzine bolida u vožnji, što zahtijeva jako dobru i nježnu kontrolu pedale kočnica, uz veliku dozu odmjerenosti i ritma prilikom pritiskanja i otpuštanja. To je nešto što, iz nekog razloga, jednostavno ne može raditi dovoljno dobro s ovogodišnjim McLarenom.
“Moji problemi počinju s ulaskom u zavoj”, rekao je nakon utrke u Austriji. “Postoje problemi i s trakcijom prilikom izlaska iz zavoja, ali ne mogu pozicionirati bolid dovoljno dobro prilikom skretanja i onda sam u zaostatku. Mučim se i ne mogu natjerati bolid da skrene kako bih volio da skrene.”
Drugim riječima, ono što je dosad bila Ricciardova vrlina, kontrola kočenja i rotacija bolida u ulasku u zavoj, sada je postala njegova Ahilova peta, budući da ovaj McLaren zahtjeva drugačiji stil vožnje.
Stil kojim je, na nesreću za Australca, potpuno ovladao njegov momčadski kolega Norris. On, koji je sve tri sezone proveo u McLarenu, vozač je oko čijeg se feedbacka razvijala aerodinamična filozofija momčadi, od svojih dana u F3 i ostalim juniorskim kategorijama vlada stilom vožnje u kojem se preklapaju kočenje i skretanje nakon ulaska u zavoj, što zahtijeva jako puno preciznosti, prilagodbe i improvizacije s volanom, pogotovo kada su u pitanju Pirellijeve F1 gume. Carlos Sainz, koji je bez problema držao korak s Norrisom posljednje dvije sezone u McLarenu, sjajan je improvizator i prilagodio se tom stilu vožnje. Ricciardo, zasad barem, nije. I upravo tu, čini se, leži kvaka.
Nema sumnje da je Ricciardo ekstremno talentirani vozač koji, kada ima bolid kome može vjerovati i koji odgovara njegovu intuitivnom stilu vožnje, spada u samu elitu sporta. Uostalom, njegova trkača povijest i rezultati protiv Vettela, Verstappena i Ocona u istom bolidu govore sami za sebe. Međutim, istinski veliki vozači nadilaze svaki kontekst; Lewis Hamilton, Fernando Alonso, Michael Schumacher i, sada je to već izvjesno, Verstappen, nisu samo brzi već i iznimno prilagodljivi.
Ricciardo se nalazi u najvećoj krizi karijere. Njegovo reprogramiranje i prilagodba na bolid i stil vožnje koji mu ne pašu intuitivno neće mu samo obilježiti sezonu, nego će nam vrlo vjerojatno dati i odgovor na pitanje je li riječ o uistinu velikom ili samo vrlo dobrom vozaču.
