Nisu Golden State Warriorsi finale NBA doigravanja prošle sezone izgubili zbog loše obrambene igre Stepha Curryja. Ne isključivo. Ne čak niti prvenstveno. Izgubili su ponajprije zbog propadanja svoje ofenzivne učinkovitosti. S prosjeka od 103 koša po utakmici u prvim četirima utakmicama pali su na 95,5 u trima završnim. Harrison Barnes nije mogao pogoditi niti jedan otvoreni šut. Isto se, zapanjujuće, događalo i Klayu Thompsonu. Pad forme u napadu, ne u obrani, bio je ključ poraza momčadi Stevea Kerra.
Curryja Cavaliersi, naravno, jesu gazili koliko su god mogli. Eksploatirali su maksimalno njegove ozljede gležnja i koljena, pogotovo istegnuti ligament u koljenu, koji se nije oporavio od trenutka ozljeđivanja u četvrtoj utakmici prve runde protiv Houston Rocketsa. Svaka lateralna obrambena kretnja zvijezde momčadi iz Zaljeva zbog toga je bila problematična. Bio je to također razlog pomanjkanja njegove napadačke agresivnosti.
Cleveland je od svojih najboljih napadača dobio najbolji mogući učinak. Lebron James je zabijao gotovo 30 koševa po utakmici finalne serije, Kyrie Irving 27. S druge strane, Curry je pao na 22,5 poena, dok Thompson nije uspijevao doprinositi niti s 20. Čudno je to bilo finale, odigrano bez napadačkog učinka najboljih napadača lige.
S obzirom na činjenicu da je godinu dana ranije već u prvoj utakmici finalne serije između istih sastava zbog ozljede koljena otpao Irving, trebali bismo u trećem pokušaju napokon imati prvo pravo finale dviju megamomčadi našeg vremena. A u njemu najboljega mogućeg Curryja. Onoga starog u napadu i novoga, nikad boljeg, u obrani.
Divim se Curryju otkako sam ga prije 10-ak godina prvi put detektirao u maloj sveučilišnoj momčadi Davidson. Dugo ga pratim te moram priznati da ima trenutaka kada me iritira. Čini to redovito slijepim provođenjem Kerrove taktike kontinuiranog ubrzavanja, igrom u kojoj je promjena ritma na sporije najstrože zabranjena, te koja dovodi do gomile bezvezno izgubljenih lopti.
Igrom u obrani, međutim, rijetko kad.
Lani su ga Cavsi pikirali u napadačkoj taktici kao najslabiju kariku zbog objektivnih i već ranije opisanih (ozljeda) razloga. Imao je strahovitih problema pri obrambenim rotacijama. Ne samo u situacijama kada bi, poslije picka, ostajao na LeBronu, nego jednako i tzv. situacijama ‘mali-mali’, kada bi preuzimao Irvinga. Cavsi su shvatili da je J. R. Smitha ili Imana Shumperta, kojima je Curry bio prvotno dodijeljen u obrambenoj postavki, pametnije uključiti u igru dva-na-dva s Jamesom ili Irvingom nego ih ostaviti u kutu da čekaju eventualni pas za šut i usput odmaraju najboljega suparničkog igrača. Curry je stalno morao braniti, biti obrambeno aktivan, što nije uspijevao. Dovodilo ga je to do pretjerane agresivnosti, problema s osobnim pogreškama, do golemih frustracija i, posljedično, pada napadačke učinkovitosti.
Ispekao i taj zanat
Sada je, međutim, to jedan sasvim drugi Steph Curry. Zrači energijom u obrani. Uništavao je Spurse pritiskom na loptu i linije dodavanja. Ukrao je po tri lopte u prvim dvama dvobojima serije. Čak šest u trećoj. U posljednjoj nije ukrao niti jednu, samo je zabio 36 uz izrazito agresivnu igru probijanja i ulaza pod koš.
Prvi put Curry igra obranu s guštom, motiviran dokazati da je, eto, ispekao i taj zanat. Izrazito je brz na nogama, s objema rukama podignutim kako bi smetao suparničkom dodavanju, a ruka je gore i kad ne gleda loptu već samo motri svog igrača omatajući mu prihvat lopte (tzv. deny). Također je vrlo aktivan na stranama pomoći, balansirajući na pola puta između ugroženog suigrača i igrača kojeg drži bolje i taktički zrelije nego što je činio ikad prije. Možda i jedini aspekt obrambene igre u kojem se i dalje štedi – a negdje se ipak malo mora štedjeti da bi zadržao svježinu – jest izbjegavanje branjenja iznad picka, što iziskuje golemu tjelesnu potrošnju. Kad bi i to radio, zamijenili biste ga za Averyja Bradleyja.
Ron Adams, Kerrov asistent za obrambenu pripremu momčadi, tvrdi da Steph Curry upravo ovog trenutka igra svoju najkompletniju košarku unatrag tri sezone. Dokazuju to i brojke. Dvostruki MVP uvjerljivo predvodi individualni +/- (omjer postignutih i primljenih koševa momčadi dok je pojedini igrač u igri) s +200 poena kroz tekuće doigravanje. Lani je u doigravanju bio tek na +48. Najbolji je bio LeBron James s +209.
Živimo, kako bi rekao kolega Topić, u ‘hejterskom’ stoljeću.
U vrijeme kad ništa nije sveto i kada bi stradali, da su aktivni, i najbolji sportaši svih vremena poput Michaela Jordana ili Pelea. Curry je bio osporavan nakon svoje prve titule najkorisnijeg igrača lige, koja se podudarila s Golden Stateovim naslovom prvaka. Odgovorio je mrziteljima još boljom individualnom sezonom. Sada, kada iza sebe ima dva uzastopna skromnija nastupa u postsezoni, ne sasvim dorasla MVP-u da se blago izrazimo, želi odgovoriti svojim najboljim finalom i najboljom postsezonom.
Curry je zdrav i spreman i zato ćemo imati preduvjete za apsolutno fenomenalno NBA finale. Ma kako završilo.
