Najčešće su to pojmovi poput "Nogomet", "Liga prvaka", "Dinamo" i slično...
Teško da postoji mnogo sportova koji se percipiraju ‘muškijima’ od automobilizma. Neovisno o tome što su razlike u svakodnevnom korištenju automobila odavno izbrisane, odnedavno čak i u Saudijskoj Arabiji, društveni uvjeti ih i dalje uporno guraju u primarno mušku sferu. Dječacima se odmalena kupuju autići, pa čak su i odjevni ili uporabni predmeti s automobilskim motivima rezervirani gotovo isključivo za mušku djecu. To se posve sigurno u nemaloj mjeri odražava i u nešto kasnijoj dobi, kada dečki postaju konzumenti video igara s temom utrka i ostalih sadržaja koji određuju opredijeljenost prema oktanskim sportovima.
Razlika postaje još očiglednija i dramatičnija kada se klinci dočepaju upravljača pravih automobila. Ma koliko danas podjednako sudjelovali u prometu, na stranicama crnih kronika razlika među spolovima nije ništa manja nego što je bila. Gotovo sve tragične nesreće mladih vozača, izazvane ili potaknute nepoštovanjem ograničenja brzine, izazivaju mladići. Djevojke su od samih početaka vozačke karijere usredotočenije na funkcionalne prednosti posjedovanja i korištenja automobila i gotovo nikad ne dokazuju zrelost nepotrebnim jurcanjem. Pa i u kasnijim fazama života naprosto su manje sklone obijesnoj vožnji. To je zapravo jedina fundamentalna vozačka razlika — i muškarci i žene mogu voziti dobro, loše, brzo, sporo… ali ulično utrkivanje protiv drugih ili samog sebe gotovo je isključivo muška domena.
Očekivano, ove se razlike odražavaju i u svijetu pravih utrka.
Odgovor na pitanje zašto je postotak žena koje voze utrke tako malen ponajprije možemo pronaći u razlici u širini baze. Automobilizam je individualno motiviran sport, ne nalazi se ni u kakvim formalnim, širim edukativnim programima: nećete doživjeti da nastavnik tjelesnog odvede razred na neku karting stazu kako bi se djeca okušala u vožnji. U pravilu, klinci počinju karijere na način da otac odveze sina na karting stazu — otac sina, zato što se to a priori doživljava kao muška zanimacija. Nesrazmjer je već od najranije dobi popriličan, a kada s vremenom zbog gubitka interesa, nedostatka financija ili nekog trećeg razloga počne proces filtriranja, još se i poveća.
Danica Patrick je sjajno unovčila kombinaciju svog izgleda i neobičnosti toga što se kao žena bavi atraktivnim sportom. Nije to ona ravnopravnost o kojoj govorimo
Bizarno, ali jedan od razloga tog dodatnog povećanja jaza leži u nečemu što bi, u teoriji, trebala biti jedna od prednosti auto-moto sportova. Oni su, barem u propozicijama i pravilnicima, među rijetkima koje nude ravnopravnost, zajedničko nadmetanje muškaraca i žena.
Na Telesportu smo u mnogo navrata pisali o teškoj borbi ženskog sporta za ravnopravnost, pogotovo u smislu privlačenja sponzora i izjednačavanja honorara (donekle ostvarenog tek u tenisu) — a u praksi, naravno, nema veće ravnopravnosti od zajedničkog natjecanja obaju spolova. I, dakako, osoba čiji spolni ili rodni identitet nije tako jednostavno smjestiti u jednu od te dvije skupine, za što je i u povijesti utrka bilo primjera, poput Violette Morris ili Roberta/Roberte Cowell. Nažalost, niti u sportovima koji nude ovaj vid ravnopravnosti, nje u pravilu nema.
Na razini statističke pogreške
Svi znamo da postoje značajne fizičke razlike između muškaraca i žena na planu snage, izdržljivosti i ostalih fizičkih parametara. Stoga nisam posve siguran koji je od dvaju glavnih putova spolnog određivanja natjecateljskog sporta ispravan. Jasno razdvajanje muškog i ženskog sporta elegantan je put, ali pored već spomenutog problema neravnopravnog rasporeda financijske dobiti pojačava i spolnu getoizaciju, i dalje ozbiljan društveni problem. Ako na drugim razinama, poput obrazovanja, kategorički ne podržavam spolnu segregaciju (ne vidim zašto bi po ma kojem bitnom parametru bila različita od rasne), kako mogu biti protiv škola za djevojčice i škola za dječake, a podržavati odvojena natjecanja u nogometu, košarci, atletici, skijanju…?
Na toj, pomalo utopijskoj, ravni, auto-moto sport gotovo je idealni primjer.
Međutim, praksa pokazuje da ravnopravnost postoji samo na papiru/ekranu, ne i u stvarnosti. Upravo su oktanski sportovi savršeni pokazatelj da nešto tu ne valja: na najvišim natjecateljskim razinama gotovo da i nema žena, a razlika u honorarima i sponzorskim ugovorima u praksi je čak i veća nego u sportovima koji odjeljuju spolove. Zamislimo, uostalom, do čega bi došlo da se u spomenutim ostalim sportovima unificiraju natjecanja. Koliko bismo u tom slučaju žena vidjeli kako potpisuju ugovore s momčadima iz neke imaginarne uniseks Lige prvaka, NBA lige, koliko bi ih izborilo nastup u Zlatnoj ligi ili Svjetskom skijaškom kupu? U praksi bi to dovelo do možda čak i veće neravnopravnosti, bazirane na fizičkim predispozicijama muškog spola, od onoga čemu svjedočimo u auto-moto sportu.
Siguran sam da će se naći oni koji će krenuti navoditi primjere koji pokazuju suprotno, poput Michelle Mouton, Jutte Kleinschmidt, Eliške Junkove, Danice Patrick… Ne pada mi na pamet tvrditi da su vozačice utrka inferiorne u ma kojem pogledu. Da, bilo ih je i još ih ima sjajnih, nije problem u tome što one ne bi mogle pobjeđivati svoje muške kolege; problem je u tome što to čine ekstremno rijetko, na razini statističke pogreške u ukupnom zbroju rezultata. I što nema nikakvih indicija da bi se to u dogledno vrijeme moglo promijeniti.
Čak mi se čini da je situacija danas gora nego što je bila, dijelom i zato što su sve discipline utrkivanja danas fizički znatno zahtjevnije nego nekad. Kompetitivnost je veća, nema praznog hoda, vozila su snažnija i brža, pogotovo kroz zavoje, G sile koje vozači, pogotovo u Formuli 1, moraju podnositi, osjetno su veće… Nažalost, one elementarne razlike u snazi i izdržljivosti još su potencirane, pa čak ni dame koje sam spominjao nemaju adekvatnih nasljednica visokog profila. Mada diljem svijeta postoji nemali broj jako dobrih vozačica utrka i relija, one se i dalje slabo ili nikako probijaju u najviše kategorije.
Vive la difference
Usto, i element financijske neravnopravnosti je u igri. Zapravo, mislim da je Danica Patrick jedina, ali značajna iznimka od tog pravila.
Njen se imetak trenutno procjenjuje na 60 milijuna dolara, dok je, primjerice, najuspješniji IndyCar vozač u posljednjih četvrt stoljeća, Scott Dixon (čovjek ima 48 pobjeda, a ona jednu), procijenjen na 11 milijuna… Što nas dovodi do još jednog, složenijeg problema: Patrick je sjajno unovčila kombinaciju svog izgleda i neobičnosti toga što se kao žena bavi atraktivnim sportom. Nije to ostvarila trkaćim rezultatima (mada im valja skinuti kapu) nego ponajprije kao seks simbol — a to nije ona ravnopravnost o kojoj govorimo i koju priželjkujemo, nego i opet iskorištavanje dobre stare vive la difference…
Kada kažem da joj treba skinuti kapu, posve sam iskren. Prilično sam uvjeren da gotovo svaka vozačica utrka tijekom karijere doživi osjetno više šikaniranja nego što želim i zamisliti, čak i ako ih ne mora uvijek biti svjesna. Od najranijih dana dječacima je “sramota” izgubiti od cura, pa se nerijetko, svjesno ili nesvjesno, udružuju protiv njih, intenzivnije se bore da ne izgube od njih… A i u raznim momčadima i trkaćim školama vjerojatno doživljavaju određenu dozu šikaniranja — bilo da je to ciljano, bilo na bazi neke spontane muške ‘solidarnosti’. Usto, odrastaju i probijaju se u neuravnoteženom, dominantno muškom okruženju. Bog zna na koliko manjih trkaćih staza u dijelu za natjecanje ne postoji ni ženski WC… ili one moraju otići na neki šank i ondje moliti za njegov ključ.
Zanimljivo, uspješne vozačice utrka mahom tvrde da nisu doživljavale nikakvu diskriminaciju i da su ih tijekom karijere svi držali kao kap vode na dlanu, ali volio bih čuti i priču sa strane onih koje su u nekom trenutku odustale. Seksizma i mizoginije, dakako, ima i u ovom sportu, iako sam čak sklon vjerovati da ih je ipak nešto manje nego na drugim poljima, a radi se i na uklanjanju takvih dijelova javne slike o automobilizmu. FIA je, općenito, prilično posvećena rješavanju ovih pitanja, ali nažalost to ostaje u dubokoj medijskoj sjeni. Dobro, na same aktivnosti i inicijative vratit ćemo se nešto kasnije. Danas je borba za spolnu ravnopravnost u medijskoj sjeni one za rasnu, što može dugoročno otežati stvari i preusmjeriti energiju i ulaganja drugamo.
Posebna ženska serija?
Nedavno sam na jednom druženju imao priliku razgovarati s prijateljevom suprugom Kenijkom i iz prve ruke shvatio koliko je rasno pitanje dominantno u načinu gledanja na stvari. Čim je saznala čime se bavim, pitala me što mislim o inicijativi koju je u NASCAR-u pokrenuo Bubba Wallace, te mi je bilo iznimno drago što je, eto, i Afrikanka s europskom adresom barem zahvaljujući negativnoj propagandi upoznata s NASCAR-om.
https://www.youtube.com/watch?v=85tc3ly-9Ow&list=PLHuAjk458ljJZuR8rPsXPELDgEYckCHBr&index=4
A kada sam nešto kasnije spomenuo da sam svojedobno objavio i članak o kenijskim vozačima relija, nije bila nimalo impresionirana, jer su ti vozači bili bijelci, odnosno pripadnici dominantne robovlasničke, kolonijalne strukture, elite koja je nastavila vladati njenom državom i nakon osamostaljenja te je bilo očigledno da ona uopće ne doživljava njihove rezultate kao svoje, na onoj nama uobičajenoj nacionalnoj osnovi. Reakcija me pomalo rastužila, pokazujući mi da su rasne i klasne podjele i dalje ekstremne, mada me možda i više od toga posramilo kada sam shvatio da nikada nisam doživljavao Jogindera Singha i Shekhara Mehtu kao bijelce.
Svatko od nas ima obilje predrasuda: čak i da se rasni problemi između bijelaca i crnaca minimaliziraju ili riješe, obje će rase i dalje zadržati niz predrasuda prema Romima, Indijcima i svima onima koji nisu niti ‘naši’ niti ‘njihovi’… Ovo promišljanje samo mi je potvrdilo davno uvjerenje da neravnopravnost dolazi na mnogo različitih načina.
Ne samo u svijetu automobilizma, ova je godina u prvi medijski plan dovela rasnu neravnopravnost i rasne probleme. Pokrenut će se razne inicijative koje bi je trebale ublažiti — ona Lewisa Hamiltona je medijski najeksponiranija barem u svijetu automobilizma — i, štogod se time postiglo, svaki napredak je dobar. No, neravnopravnosti na bazi klase, spola, nacionalnosti, opredjeljenja… Nisu ni dotaknute ovim inicijativama. Možda je nerealno tražiti da sve budu adresirane u isto vrijeme; možda #WeRaceAsOne pomogne u razvoju nekog mladog vozača koji bi inače morao odustati od razvoja i utrkivanja.
Samo što taj netko neće biti Nikaragvanac. Niti Hrvat. Niti Francuz arapskog porijekla. Niti Amiš (dobro, tu ima i drugih objektivnih poteškoća…)
Niti žena.
Bilo bi nepošteno reći da nije bilo inicijativa koje su bile namijenjene uključivanju ženske djece u karting, što je točka iz koje proizlazi više-manje sav kasniji razvoj. Malo guglanja pokazuje da se o toj temi — jer i vrste neravnopravnosti dolaze u fokus (da ne kažem modu) — u valovima nešto više pričalo 2016. Bernie Ecclestone je svojedobno predlagao čak i osnivanje posebne, ženske serije Formule 1, dok neki predlažu, barem u ozbiljnijim automobilističkim nacijama, osnivanje takvih serija i u kartingu.
Startne pozicije
FIA redovno izdaje newsletter posvećen ženama u oktanskim sportovima i 2018. je pokrenula The Girls on Track Karting Challenge, europsko natjecanje namijenjeno djevojkama starima između 13 i 18 godina. To je prekasna dob za ozbiljniji početak bavljenja sportom, dakako, ali super je ako u konačnici pomogne preživljavanju karijera u godinama koje se zbog kombinacije puberteta i sve većeg financijskog pritiska neophodnog za nastavak bavljenja utrkama i inače, ne samo kod djevojaka, pokazuju kritičnima. Pošteno je napomenuti kako je u sklopu te akcije pored same trkaće serije pokrenut i niz drugih inicijativa namijenjenih mlađim djevojčicama, što je već ispravniji put.
Osobno ipak smatram da je i to prekasno, odnosno da je za dugoročni uspjeh potrebno targetirati još mlađu publiku, djevojčice predškolskog uzrasta. Činjenica je da curama ponajprije nedostaje pravi uzor, netko tko bi ih privukao svijetu utrka. Uz iznimku Danice Patrick, teško da je i jedna žena aktivna u ovom sportu (a ima ih uspješnih u raznim serijama, pa i u F1, mada ne u vozačkoj ulozi — ne cijenim osobito način rada Claire Williams, ali sjajno je da imamo ženu na čelu momčadi) dobila prostor u mainstream medijima i priliku da kao uzor dopre do značajnijeg broja djevojčica.
https://www.youtube.com/watch?v=r6yVB83sqGI&list=PLHuAjk458ljJZuR8rPsXPELDgEYckCHBr
Zapravo bi, bizarno ili ne, možda najbolji put do animacije djevojčica išao upravo preko animacije: neki dobar, uspješan crtić o curi koja vozi utrke i redovno pobjeđuje dečke čini mi se kao sjajan način poticanja interesa, ali to je lakše zamisliti nego izvesti, a kamoli potom još s tim crtićem i postići uspjeh.
Nemam, zapravo, nikakav razuman i suvisao odgovor na sva ta bitna pitanja koja postavljam u ovom tekstu. Sklon sam vjerovati da je najveći problem čovječanstva ipak klasne prirode i da bi rodna, rasna i ostale neravnopravnosti bile značajno manje kada bi se dostatno popravio osnovni standard života u čitavom svijetu. No, o tome su, dakako, više-manje sve rekla dvojica bradatih Nijemaca još u pretprošlom stoljeću, a oni danas više nisu popularni. Kada se, barem nominalno, radilo prema njihovim idejama, i opet nije ispalo dobro… Znajući to, ipak mi je i dalje kristalno jasno da bi, kada nitko ne bi morao razmišljati o golom preživljavanju, barem startne pozicije bile ravnopravnije.
Uvjetno rečeno, jer kod velikog broja sportova, uključujući i oktanske, enormnu ulogu ima i nasljeđe: obiteljsko, lokalno, regionalno… Statistički, i danas, baš kao što je više-manje uvijek bilo, a vrlo vjerojatno će uvijek i biti, dijete ima najviše šanse postati vozač utrka ako mu se i roditelji time bave. Odnosno, i to je ono što se može donekle pomaknuti u smjeru prethodne rečenice — sin ima najviše šanse postati vozač utrka ako mu se i otac time bavi.
Šire značenje
Kuham u sebi ovaj tekst već tjednima, ali nikako ne uspijevam doći do odgovora na ono elementarno pitanje, koje sam već i ranije postavio: treba li auto-moto sport odvojiti na spolnoj razini i organizirati zasebna natjecanja na muškoj i ženskoj razini ili ne? Ljubav prema tradiciji i osjećaj da ne bi trebalo različito vrednovati nečija postignuća navodi me na to da želim održanje današnje tradicije, ali, kako sam već pojasnio, to u praksi nažalost ne funkcionira. Ne znam zapravo gdje bi trebalo postaviti granicu: ako u šahu postoje odvojena natjecanja, zašto onda, kvragu, ne bi tako trebalo biti i u auto-moto sportu?
Postoji, ipak, u sportu i nekoliko iznimaka. Tenis ima odvojena natjecanja, ali uspio je gotovo u potpunosti nadvladati različitost vrednovanja i izjednačiti honorare. Konjički sport najeksponiraniji je među onima u kojima se muškarci i žene uistinu ravnopravno nadmeću, u objedinjenoj konkurenciji, ali takvih je iznimaka vrlo malo. Automobilizam je, poput snookera, primjer objedinjenog natjecanja u kojem je rezultat tog formata mizeran broj natjecateljica. Nadam se da su barem e-sportovi u perspektivi značajan korak prema razvoju nekog novog, ravnopravnijeg sportskog svijeta, u kojem stvarni talenti i rezultati mogu nadvladati sve oblike segregacije.
Iskreno vjerujem, pogotovo kada promatram mlade ljude današnjice, da svijet već jest na tom putu. Putu na kojem će i poruka #WeRaceAsOne imati šire, uistinu sveobuhvatno značenje. A oni će onda, možda, imati odgovore na ova pitanja.
Ili će, još bolje, sama ta pitanja postati irelevantna i zaboravljena.