Zašto lažemo sebi?

Hrvatska igra rukomet iz 1980-ih. To danas ne prolazi

Zadnja izmjena: 15. siječnja 2023.

Kada stvari stavite na papir, onda postaju malo jasnije. S jedne strane je bio polufinalist Olimpijskih igara, a s druge strane momčad koja se na te Olimpijske igre nije ni plasirala. S jedne strane je bila momčad koja je na prošlom Svjetskom prvenstvu ispala u četvrtfinalu od Danske nakon izvođenja sedmeraca, a s druge strane je momčad koja je završila na 15. mjestu.

Hrvatska je doživjela blamažu na otvaranju Svjetskog prvenstva. Od toga ne treba bježati; Hrvoje Horvat i njegova momčad su na trenutke izgledali tako pogubljeno da je konačnih -9 sasvim prihvatljiv rezultat. Ali, isto tako, ne treba bježati niti od toga da Egipat u zadnjih nekoliko godina ima bolje rezultate od Hrvatske i da riječ o zemlji u kojoj rukomet ne samo da ima tradiciju nego je u zadnjih desetak godina potpuno redizajnirao sustav rada s mladima i na temelju toga stvara novu vrijednost.

Zašto je Hrvatska onda bila postavljena kao favorit? Zato što Egiptu nedostaje Yahia Omar, čovjek koji je prošle sezone u Veszprému bio sedmi strijelac Lige prvaka zahvaljujući ubojitom šutu s devet metara. Zabio je 10 golova više od Mikkela Hansena te 30 više od Domagoja Duvnjaka i Nikole Karabatića, a sve to bez pomoći sedmeraca i ‘lakih’ golova, oslanjajući se samo na učinak iz postavljenih napada. Na kraju krajeva, Omar je imao 45 asistencija, čime je ostao za četiri ispod Karabatića, ali debelo ispred Hansena i Petra Nenadića. A i ispred Duvnjaka, Igora Karačića i Luke Cindrića.

Dakle, Egipat je došao u Švedsku bez daleko najboljeg igrača i s izostankom koji je puno veći hendikep nego što ga ima Hrvatska kojoj nedostaju David Mandić, Halil Jaganjac i Marko Mamić.

Mi još uvijek sami sebe lažemo da svi drugi igraju na snagu, osim nas koji igramo na imaginaciju. Ako smo toliko genijalni i kreativni, zašto nam je obrana sve?

Kako je onda tako oslabljeni Egipat razbio Hrvatsku? To pitanje ima kratkoročni i dugoročni odgovor. Kratkoročni je vrlo jednostavan, a svodi se na lošu igru u obrani i nepostojeći učinak vratara.

Glavni taktički adut kojeg hrvatska reprezentacija na ovoj razini ima je obrana 5-1 s Duvnjakom na prednjem. To je element rukometne igre koji je fizički vrlo zahtjevan, ali s kojim hrvatska reprezentacija može mijenjati ritam utakmice, pogotovo zato jer Karačić i Cindrić mogu preuzeti Duvnjakove zadatke u napadu i dati mu luksuz da bude svjež za presudnu ulogu u obrani. Stvar je u tome da nećeš odmah ispucati glavni adut, pogotovo kad je tako specifičan. Horvat je počeo utakmicu u zoni 6-0 i nakon samo 14 minuta je bio prisiljen tražiti promjenu ritma utakmice jer je Egipat s lakoćom davao golove iz šutova sa sedam ili osam metara preko Alija Mohameda koji je gađao uz desnu vratnicu.

Golmani na streljani

“Obrana mora bolje”, pričao je Horvat igračima na minuti odmora koju je pozvao nakon što je Egipat vezao tri gola. “Moramo biti gusti, idemo u 5-1. Karačić ide unutra umjesto Cindre, Duvnjak ide na prednjeg, Musa, moraš mu pomoć. Ej, obrana nam je sve!”

U teoriji, obrana 5-1 bi trebala eliminirati opasnost iz zone terena koju je Egipat koristio. Prednji igrač lateralnim kretnjama ometa suparnički protok lopte i fizičkim kontaktom onemogućuje ulazak u centralne zone terena, što tjera suparnika na pokušaje s više od devet metara ili igru na krilo. Protiv Egipta to nije funkcioniralo.

Obrana nije imala ni agresivnost, ni dubinu, ni gustoću u sredini i Egipat je nastavio stvarati probleme najjednostavnijim križanjem srednjeg vanjskog. Ubrzo je Ali Mohamed predao dirigentsku palicu Ahmedu Mohamedu i Mohsenu Mahmoudu koji su nastavljali razbijati hrvatsku obranu upravo tamo gdje bi obrana 5-1 trebala imati najviše čvrstine — oko linije za sedmerac.

Kad se podvuče crta, Egipat je s krila zabio tri gola. Još je dva zabio iz kontranapada i jedan na prazan gol. To znači da je Hrvatska primila 25 golova kroz sredinu; što udarcima vanjskih igrača, što prolazima jedan-na-jedan, što proigravanjima na pivota. A veći dio utakmice igrala je obranu 5-1.

Stoji i to da vratari nisu bili nikakav faktor. Dominik Kuzmanović je obranio jedan sedmerac, a Dino Slavić je imao jednu obranu u osmoj minuti, a onda je skupio još tri u drugom poluvremenu, od čega su bile dvije vezane u 58. minuti. Ali stoji i to da su bili na streljani.

Udarci koje su Egipćani uzimali su bili čisti, bez ikoga na ruci i bez pravog bloka. Bilo je dovoljno najobičnije križanje da se otvori rupa u sredini koju Egipat može koristiti, a najbolja ilustracija toga koliko je obrana bila šuplja bio je onaj napad u kojem je Egipat sredinom prvog poluvremena imao igrača manje. Držali su loptu 40-ak sekundi i, kada su trebali ući u pasivni napad, Ahmed Mohamed je primio loptu iz deveterca, fintirao dodavanje lijevo i završio napad između Željka Muse i Ivana Martinovića koji su bili drugi i treći čovjek u hrvatskoj zoni. A kad srednji vanjski završi napad neometanim udarcem sa šest metara, onda stvarno ne možeš prebaciti odgovornost na vratara.

Mit o hrvatskom rukometu

Dugoročni odgovor je onaj usklik kojim je Horvat završio minutu odmora sredinom prvog poluvremena: ovoj Hrvatskoj je obrana sve.

Hrvatska ne može dobiti utakmicu u kojoj obrana zakaže. Naprosto nema teoretske šanse da dobije ikako osim obranom, jer nema napad koji može kompenzirati lošiju obrambenu partiju i tako izvući utakmicu. Ne može se osloniti na napad da ondje preokrene ritam u svoju korist i gotovo je nezamislivo da se snađe u utakmici koja ide na više od 60 golova.

Nije da Hrvatska nema igrače. Duvnjak, Cindrić i Karačić takve utakmice igraju dvaput tjedno, Martinović igra u Bundesligi, a Marin Šipić je ponovo dokazao da su golovi najmanji problem. Hrvatska nema igru.

Hrvatska se ponaša kao da je još uvijek 2003.. Čak i tada — kada je Lino Červar u vanjskoj liniji imao Ivana Balića, Petra Metličića i Blaženka Lackovića — Hrvatska je utakmice lomila prvenstveno obranom. Ono što je donijelo zlato u Portugalu bila je obrana 3-2-1 koja je kasnije evoluirala u 5-1 i koja je osiguravala da utakmice ne idu na više od 60 golova nego da ostanu na manje od 50. Napad je i tada bio improvizacija.

Problem je u tome što je od 2003. prošlo 20 godina.

Karel Madou je napisao znanstveni rad o fizičkim zahtjevima u elitnim momčadima u njemačkom i švicarskom rukometu u kojem je došao do zaključka da se broj napada jedne momčadi s razine od 55,1 napada po utakmici na kojoj je bio 1996. u 20 godina popeo na prosjek od 64,6 napada po utakmici. Efektivno vrijeme igranja se povećalo s 48 na 54 minute, a prosječni broj kontakata igrača s loptom se u 60 minuta utakmice povećao s 90 na čak 172.

Rukomet se ubrzao. Igrači su atletičniji, fizička priprema je usavršena, postignut je taktički napredak, analiziraju se utakmice, sudački kriterij je drugačiji i igra na 40-ak golova više ne prolazi. I tu dolazimo do ključnog problema zbog kojeg je Hrvatska izgubila od Egipta. Egipat je taj napredak prihvatio i prilagodio mu se, a mi još uvijek sami sebe lažemo da svi drugi igraju na snagu, osim nas koji igramo na imaginaciju.

Ako smo toliko genijalni i kreativni, zašto nam je obrana sve? Ako igramo na imaginaciju, zašto smo samo jednom u zadnjih 28 utakmica na Europskim i Svjetskim prvenstvima prebacili granicu od 30 golova, i to protiv Bjelorusije? Zašto se taj urođeni talent za stvaranje golova ne vidi, nego se uvijek i iznova mučimo?

Rukomet se promijenio, mi smo ostali isti

Zato što igramo rukomet iz 1980-ih. I stvarno je istina, jugoslavenski su treneri su 1980-ih napravili revoluciju te stvorili efikasnu i atraktivnu vrstu rukometa koju su drugi prihvatili i kopirali. Dan-danas sve ozbiljne momčadi koriste križanje kako bi došle u situaciju dva-na-dva, što su tada uveli naši treneri i dan-danas se to u Zapadnoj Europi i Skandinaviji naziva ‘jugo’ prema školi iz koje je došlo. Taj rukomet iz 1980-ih je prije 20 godina još i mogao proći jer se igralo sporije, ali čak i tada je Hrvatska utakmice lomila obranom. Koliko god mi iz današnje perspektive romantizirali Balića i Metličića u napadu, toliko su taj Metličić, Renato Sulić i Davor Dominiković u obrani mlatili bez milosti.

Danas to ne prolazi, barem ne dugoročno. Ali mi to odbijamo prihvatiti i nastavljamo se tvrdoglavo lagati da smo strašni u napadu i da igramo na talent. Nama je još uvijek valjda ispod časti šablonizirati napade, dogovoriti uigrane ‘polaze’ koji će biti rješenje za ubrzavanje napada kad individualni pokušaji zapnu. Zato protiv Egipta imamo jedan pokušaj s krila i jednu kontru i zato moramo raditi dvije zamjene obrana-napad jer u kadru imamo petoricu ili šestoricu igrača koji ne igraju u oba smjera.

Sve dok se ponašamo poput nezrelog tinejdžera kojem je draže dobiti trojku na račun inteligencije nego naučiti za pet, ovakvi će rezultati biti realnost. Svjetsko prvenstvo nije završilo porazom od Egipta i Hrvatska na obranu i individualnu kvalitetu još uvijek može izvući dobar rezultat, ali da bismo bili dugoročno konkurentni moramo shvatiti da se rukomet promijenio, a mi smo ostali isti. I da to nije dobro, koliko god nam ego to ne dopuštao prihvatiti.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Ovaj članak je dostupan samo pretplatnicima.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.