Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Zašto nema Bradarića?

Nekoliko je nelogičnosti s Dalićevim novim popisom. Izostavljanje mladog beka najviše bode oči

Zadnja izmjena: 24. rujna 2019. Ilustracija Vladimir Šagadin/Pixsell/Getty Images

U prvom kolu grupne faze Lige prvaka nastupilo je 15 Hrvata, uključujući Dinamove igrače. Za malu naciju poput Hrvatske, kakva nema na raspolaganju široki izbor nogometaša koji igraju na najvišoj europskoj razini, logično bi bilo očekivati da će prvenstveno među sudionicima elitnog natjecanja tražiti svoje reprezentativce. Osobito među onima koji usto i redovito igraju u nekoj od liga Petice, a pokrivaju poziciju koja je u reprezentaciji deficitarna i za koju ne postoji standardizirano rješenje. Hrvatska naprosto nema luksuz ignorirati ijednog igrača koji se nađe na takvoj razini.

Zlatko Dalić se, međutim, vodi nekom drugačijom logikom.

Hrvatska je trenutno jedna od rijetkih reprezentacija u kojima prednost na popisu dobivaju igrači iz škotske ili turske lige umjesto pojedinaca koji nastupaju u ligama Petice i Ligi prvaka — to je zaključak koji možemo izvesti pri pogledu na izbornikov popis za utakmice protiv Mađarske i Walesa na kojemu nema Domagoja Bradarića, igrača francuskog doprvaka Lillea. Nije to jedina upitna stavka na Dalićevu popisu, ali je ona koja najviše bode oči.

Dalićev popis nam govori da je Hrvatska nastavila politiku nepovjerenja prema novim igračima i, općenito, promjenama

Od svih hrvatskih igrača u pet najjačih nacionalnih liga, samo je Mateo Kovačić ove sezone skupio više minuta na terenu od Bradarića, ali to očito nije impresioniralo izbornika i prednost su dobili Dario Melnjak i Borna Barišić. Melnjak igra u turskoj ligi kao član Rizespora i teško se može smatrati dugoročnim rješenjem jer uskoro navršava 27 godina, a nije se proslavio u svom lipanjskom debiju protiv Tunisa. Barišić je kao član Glasgow Rangersa nedavno uvršten u idealnu postavu kola Europske lige, ali podaci kažu da je od ukupno 15 utakmica svog kluba ove sezone nastupio u njih tek šest, od čega je u četiri upisao punu minutažu.

Bradarić od dolaska u Lille redovito igra, odigrao je i 90 minuta susreta Lige prvaka protiv Ajaxa i tek je u posljednjoj utakmici francuskog prvenstva na gostovanju kod Rennesa završio na klupi. Naravno, to samo po sebi ne mora biti dovoljan razlog da dobije priliku: iako je opravdano očekivati od njega, kao i od Borne Sose i Davida Čoline, da u bliskoj budućnosti najozbiljnije konkurira za mjesto lijevog beka u reprezentaciji, ali pitanje je — jesu li Bradarićevih 19 godina starosti za njega prednost ili nedostatak? I smatra li izbornik da je Bradarić trenutno premlad za Vatrene?

I što zapravo znači “biti premlad”? Je li igrač Bradarićeva godišta Mason Mount bio premlad kad je u rujnu debitirao za Englesku, ili godinu mlađi Moise Kean nekoliko mjeseci ranije za Italiju? Premladi nisu bili ni, primjerice, Kai Havertz, Jadon Sancho ili Matthijs de Ligt kad su pozvani u svoje reprezentacije, iako su njihovi izbornici imali kudikamo veću bazu za odabir igrača nego što to ima Dalić.

Manjak vizije i hrabrosti

Neki će možda kao razlog za nepozivanje istaknuti to da je “potreban mladoj reprezentaciji” — onoj koja još uvijek nema ni izbornika, a posljednji, Nenad Gračan, Bradarića je koristio ili kao pričuvu Sosi ili kao desno krilo. Kako kandidatu za deficitarnu poziciju u Vatrenima pomaže nastupanje na sasvim drugoj poziciji? Zašto bi to bilo bitnije nego trening, pa možda i igranje s najboljima?

Istina, Bradarić je u utakmici Lige prvaka protiv Ajaxa bio jedan od najslabijih pojedinaca i sljedeću je utakmicu završio na klupi. Međutim, takvo što je sasvim normalno kod mladih igrača; nakon dobrih nastupa u prethodnim utakmicama — posebno je impresionirao u pobjedi 3-0 nad Saint-Etienneom u kojoj je i asistirao za jedan gol — došlo je do oscilacija kakve se mogu očekivati kod 19-godišnjaka koji je ovog ljeta HNL zamijenio neusporedivo zahtjevnijom francuskom ligom (i Ligom prvaka) te praktički odmah po dolasku počeo igrati. Po svoj prilici je zbog toga i sljedeću utakmicu počeo s klupe.

Ne postoji zapravo niti jedan pravi protuargument zbog kojeg Bradarić ne bi trebao biti pozvan, a onih u njegovu korist je sasvim dovoljno.

Osim što je standardan u klubu i trenutno igra na najvišoj razini, mogao bi biti rješenje za hrvatski problem u posjedu, odnosno manjak širine koji hrvatski napad ograničava na forsiranje traženja opcija u sredini. Već u svojoj prvoj seniorskoj sezoni za Hajduk pokazao je niz kvaliteta u igri s loptom i ima značajno raznovrsniji napadački arsenal od svih ostalih kandidata za reprezentacijiu, a nastavio se razvijati i u novom klubu. Za razliku od Barišića ili Melnjaka, Bradarić može sam kreirati prostor dodavanjima, probiti prvu liniju bloka ili driblingom stvoriti višak po strani, ali i napasti dubinu ili asistirati.

Zbog tih su kvaliteta i Francuzi odlučili platiti sedam milijuna eura za igrača sa samo 23 seniorska nastupa u karijeri. Visoka cifra sugerira ozbiljne planove, što će vjerojatno značiti veliki broj minuta do kraja klupske sezone, odnosno početka Europskog prvenstva. Ako se to dogodi, Dalić će biti primoran pozvati ga i tad bi se moglo dogoditi da jedni igrači odigraju kvalifikacije, a treći nastupa na samom turniru što će ponovno pokazati manjak vizije i hrabrosti jer će ekipa biti neuigrana kad dođu najvažnije utakmice.

Roster bez ravnoteže

No, problem s popisom ne staje na Bradariću.

Nije pozvan ni Marin Leovac, još jedan igrač iz Lige prvaka te strijelac protiv Atalante i općenito jedan od Dinamovih pojedinaca koji ove sezone igraju u dobroj formi. Dino Perić, još jedan igrač iz Lige prvaka, dobio je samo pretpoziv, ali ostaje nejasno kako je prednost dobio Mile Škorić iz Osijeka, čija je forma značajno pala u zadnjih nekoliko utakmica. Osim sjajnih nastupa za Dinamo, Perić posjeduje nekoliko prednosti koje ostali pozvani stoperi nemaju: jedini je ljevak u konkurenciji, kvalitetno igra nogom bilo da se radi o dodavanjima ili o iznošenju lopte iz obrane, a dobar primjer koji to pokazuje je Dinamov prvi gol protiv Atalante. Jak je u skoku, nema problem braniti napadače izvan pozicije te je s 25 godina relativno mlad i mogao bi u budućnosti biti vrlo koristan reprezentaciji.

Hrvatskoj bi se protiv sljedećih protivnika moglo dogoditi da na klupi nema izbora kad se bude tražio drugačiji tip igrača. Nešto takvo se već dogodilo u drugom poluvremenu protiv Azerbajdžana kad Dalić, znakovito, nije iskoristio pravo na treću izmjenu. Rosteru ponovno nedostjae ravnoteže jer je pozvao čak petoricu stopera, a po jednog desnog bočnog, zadnjeg veznog i centralnog napadača. Možda bi Josipa Juranovića dodatno motivirao nastup na stadionu na kojem inače igra; Nikola Moro može unijeti energiju i raznovrsnost u sredini, ali najveći kadrovski nedostatak ovog rostera je to što za poziciju centarfora ima jedino Brunu Petkovića.

Suparnici u iduće dvije utakmice će zasigurno svoje prilike čekati u dubokom bloku, a drugo poluvrijeme protiv Azerbajdžana je pokazalo da Petković zbog stila igre i kompleksnosti uloge ne može odigrati dvije utakmice tjedno na istoj razini.

Zanimljiva opcija za njegovu zamjenu mogao bi biti Ante Budimir, nedavno strijelac dvaju pogodaka za Mallorcu u La Ligi. Budimir je sličan tip igrača, odigrao je sve minute ove sezone, četvrti je u ligi po broju zračnih duela u konkurenciji napadača, snažan u skoku i snalažljiv u 16-ercu. On nema Petkovićev talent i stvaranje viška ili završnicu kao Andrej Kramarić, ali Hrvatskoj je potrebna opcija za manju ulogu ako rezultat ne bude bio pozitivan i tu bi napadač kao što je Budimir mogao pomoći.

Pretplaćeni na reprezentaciju

Dalićev popis nam govori da je Hrvatska nastavila politiku nepovjerenja prema novim igračima i, općenito, promjenama.

Kroz cijelo razdoblje poslije Svjetskog prvenstva u Rusiji, samo je Josip Brekalo od novih igrača dobio pravu podršku. Svi ostali postali su članovi prve postave nečijom ozljedom ili pritiskom javnosti. Dominik Livaković je na gol stao tek kad je Lovre Kalinić postao pričuva u Aston Villi; Petković je prvo dobio pretpoziv, iako je već u tom trenutku odigrao nekoliko sjajnih europskih utakmica, dok je Nikola Vlašić svoj trenutak dočekao tek ozljedom Ivana Rakitića, a Karlo Bartolec Tina Jedvaja (i, prethodno, Šime Vrsaljka).

Gotovo jednak tretman imaju igrači koji su pred vratima reprezentacije. Neki su smatrani premladima (Bradarić, Moro), neki (navodno) nedovoljno kvalitetnima (Juranović ili Budimir), dok se neki prethodno nisu iskazali (Leovac), a zajedničku sudbinu dijele tako da se mišljenje o njihovim kvalitetama temelji na pretpostavkama. Umjesto da dobiju priliku to potvrditi ili opovrgnuti, njihova mjesta uzimaju dobivaju pojedinci ‘pretplaćeni’ na reprezentaciju i niti jedan ciklus ne može proći bez ‘alibi’ poziva koji izravno sprječavaju širenje iako uske baze igrača.

Bez obzira kako završile ove kvalifikacije, upravo je to ključni problem. U prethodne četiri utakmice Lige nacija, pet kvalifikacijskih i tri prijateljska susreta, Hrvatska je dobila premalo igrača za budućnost, a i oni koji su to postali više su rezultat spleta okolnosti nego vizije. Stara je ‘mudrost’ da se u reprezentaciju teško ulazi, a još teže iz nje izlazi, ali pitanje je koliko je takav princip dobar za Hrvatsku, koja i nema puno izbora.

Ne propusti top članke