Uzmite manjak novca, lošu infrastrukturu, nerealnost očekivanja, manjak strpljenja, nepoštovanje znanja ili korupciju i shvatit ćete da hrvatski sport usprkos svim uspjesima ima gomilu problema koji ga ograničavaju u ispunjavanju punog potencijala koji posjeduje. Pa ipak, koliko god svaki od tih problema bio bitan, daleko najveći problem hrvatskog sporta je to što nismo sposobni učiti iz pobjeda.
Nakon pobjede na otvaranju Svjetskog prvenstva protiv Islanda u analizi su se, uz sve plusove, iskristalizirala tri velika minusa u igri. Svaki od njih nas je skupo koštao protiv Njemačke.
Crne rupe su ostale ogromni problem. Od 13. do 24. minute utakmice Hrvatska je zabila samo jedan gol , a kriza se ponovo manifestirala i u drugom poluvremenu kad smo u prvih 12 minuta dali samo dva. Međutim, te rupe u realizaciji nisu problem same po sebi jer dolaze tek kao posljedica problema koji se javlja u kreaciji napada. A to je nešto što treba ozbiljno brinuti.
Ključna stvar je u tome što nam je napad predvidljiv i, kad se suparnik adaptira, iznimno teško dolazimo u situaciju iz koje možemo odigrati nešto čime ćemo zaobići tu adaptaciju i skrenuti vodu na svoj mlin. Ova situacija jako dobro ilustrira što to znači.
Napad nam je predvidljiv jer je jedini ispušni ventil cijelog napada Luka Stepančić i njegova prijetnja po gol vanjskim šutom, stoga je njegov učinak nevjerojatno važan u davanju nove dimenzije našem napadu. Njemačka se odlučila za taktiku po kojoj nije brinula o njemu nego je blokirala usisne ventile i na taj način spriječila obavljanje ikakvog rada u cilindru, tako da je ispušni ventil učinila beznačajnim s obzirom na to da nije bilo ničega što bi uopće moglo prolaziti kroz njega.
Bilo je jasno odmah od utakmice s Islandom — iako je potpuno kontradiktorno s obzirom na kvalitetu, igrački profil i kreativnost Domagoja Duvnjaka, Luke Cindrića i Igora Karačića — da u vanjskoj liniji nema protoka lopte. Nijemci su taj efekt zagušenosti dodatno pojačali time što su izlazili agresivno prema Duvnjaku i Karačiću jer su znali da su zaustavili Hrvatsku ako zaustave njihove individualne pokušaje stvaranja viška. S dvojicom igrača koji su agresivno izlazila na srednjeg i lijevog vanjskog te trojicu koja su ostajala kompaktno u plitkoj zoni dizati blok za desnog vanjskog, imali su taktičku poziciju u kojoj su potpuno kontrolirali igru i tjerali nas u te crne rupe.
Karačić i Duvnjak sami nisu imali šanse
Rješenja za ovakav njemački pristup su prilično jednostavna. Potrebno je imati šablonizirana otvaranja napada, uigranost koja će se manifestirati kroz jednostavna križanja i sinkronizirana kretanja koja će zaljuljati obranu i otvoriti koridore za prodor ili asistencije na krilo. Lopta treba ići brzo, točno i tečno, bez neke velike kreacije i igračke genijalnosti, ali s jasnim ciljem. Isto tako, potrebno je postaviti pivota na pravo mjesto, razlomiti zonu tako što će Željko Musa stati široko između prvog i drugog čovjeka u zoni i time promijeniti geometriju obrane ili će doći u poziciju iskoristiti fizičku prednost nad krilom koje će ga morati preuzeti.
Kriviti suce znači izbrisati sve druge razloge poraza i uzeti alibi za sve što se nije napravilo, a moglo se
Ništa od toga Hrvatska nije imala spremno, a Nijemci su to znali jer su to naučili iz naših pobjeda.
Španjolci su u pobjedi Hrvatske protiv Islanda pročitali isto ovo što i Nijemci, iste stvari o kojima smo pisali u analizi. Razlika je bila u tome što su oni preuzeli koncepcijski rizik i ostavljali pivota slabije zaštićenog kako bi stigli iskakanjem zatvoriti dvojicu playmakera, a Željko Musa je to kaznio odigravši utakmicu života. Ovaj put su se dogodile i neke popratne okolnosti. Prvi faktor je taj što Njemačka u obrani ima gromadu Patricka Wienceka koji se može nositi s Musom na način na koji se Španjolci nisu mogli nositi, a drugi je da smo ostali bez Cindrića kao figure koja je nosila i čistu kvalitetu u stvaranju viška i mogućnost da se izmori obrana nabijanjem tempa. Karačić i Duvnjak sami protiv njemačke obrane nisu imali šanse. Jednostavno, izvukli su sve lekcije iz naših pobjeda protiv Islanda i Španjolske i naš stil igre okrenuli protiv nas.
Vidjelo se to i u trećem minusu iz prve utakmice. Reći da je obrana bila loša bi bilo potpuno pogrešno jer smo primili samo 22 gola, što je odličan rezultat. Međutim, bitno je kako smo primili te golove. Kriviti Marina Šegu je nebulozno jer čovjek je iza sebe imao odličan turnir i njegova je forma bila jedna od najvećih pobjeda koje se mogu izvući iz ovog prvenstva. Ali iz baš svake pobjede se moraju izvući lekcije.
Šego je u utakmici protiv Njemačke obranio tri od pet lopti s krila i tri od šest lopti s šest metara, što je zapravo šest čistih zicera koje je skinuo u postavljenim napadima. Istovremeno, imao je tek 3/11 s devet metara. Nije to slučajnost da se nastavilo ono što je Aron Pálmarsson brutalno kažnjavao sa sedam golova vanjskim šutom. Protiv Brazila je izvana imao 0/3, protiv Makedonije 2/7, a Alex Dujšebajev i Raúl Entrerríos su obojica zabili po dva od tri pokušaja s devet metara. Obrana takvih udaraca mu je naprosto daleko najslabija karakteristika i to onda dodatno raskrinkava sve probleme u manjku lateralne pokretljivosti zone 6-0. Obrana je odlična, Šego je odličan i to su naše najjače strane na ovom prvenstvu, ali imaju probleme koji su bili očiti i koje su Nijemci iskoristili bez da smo ih pokušali zamaskirati.
Postoji talent i karakter
Zbog svega toga priča o sucima nema smisla. Danski suci — koji su nam, slučajnosti radi, sudili i protiv Španjolske — odradili su solidan posao i da su imali zadatak natezati za domaćina ne bi čak dvaput isključili po dvojicu njemačkih igrača. Međutim, sve da je suđenje bilo najgore na svijetu, nema smisla svesti priču na to jer postoji toliko stvari na koje se stvarno može utjecati, elemenata igre koje se može popraviti i na koje treba trošiti energiju.
Fokusirati se na suđenje znači izbrisati sve druge razloge poraza i uzeti alibi za sve što se nije napravilo, a moglo se. Kriviti suce znači da nećemo učiti niti iz poraza, kada već ne znamo učiti iz pobjeda.
Naravno, poraz od Njemačke je bolan. Nema laganog poraza, ali ovaj boli više jer su se poslije utakmice sa Španjolskom pojavili veliki izgledi da se uključimo u borbu za medalje. Ne da su ti izgledi sad prokockani nego je u pitanje je doveden i sam plasman na Olimpijske igre. I ljudski je da boli, ali imamo obranu na kojoj se može graditi nešto više, vratara koji može raditi razliku, dobili smo Davida Mandića i Marina Šipića, Stepančić je pokazao da može biti igrač za oba smjera, a ekipa je pokazala da se može trznuti poslije šokantnog poraza od Brazila. To znači da postoji talent i karakter, pa koliko god boljeli porazi.
Doduše, možda ne bi boljeli da smo svi skupa bili sposobni učiti iz pobjeda. Ali to je već druga priča, ona o nama Hrvatima, naopako obučenom markeru i sportskoj kulturi koja se koncentrira na krive rezultate.
