Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Zašto UEFA dopušta nepravdu?

(ili zašto Liga prvaka nema VAR)

Zadnja izmjena: 7. svibnja 2018. Profimedia

Poslije utakmice protiv Liverpoola, Romin je sportski direktor Monchi izjavio: “Da je ove sezone postojao VAR u Ligi prvaka, u finalu bi igrali Roma i Bayern.”

Koliko god ta izjava bila neprecizna – što zbog činjenice da bi Manchester City imao dobre prilike proći Liverpool, što zbog toga da Roma vjerojatno niti s VAR-om ne bi prošla – u njoj postoji dublja te zapravo nimalo skrivena poruka.

Ona, definirana na bezbroj načina putem društvenih mreža od nogometnih profesionalaca do najvećih laika, zvuči u suštini jednako: Kako je moguće da je dobar dio europskih liga već uveo tehnologiju koja pomaže sucima, a to nije napravila Liga prvaka, natjecanje u kojem se okreće veliki novac i, još važnije, velika slava? Na prvu, nije logično.

Jer kako je, dovraga, moguće, da će potencijalni europski prvak biti momčad čiji su put prema finalu više trasirali suci nego vlastiti igrači? To, za mnoge, može zapravo značiti samo jedno — postoji neki UEFA-in plan koji je u osnovi vrlo nepravedan. Plan po kojem se protežira određene klubove pa je pravi i jedini razlog takve konzervativnosti zapravo pokvarenost. Teorije zavjere nikad nisu bile aktualnije, a sama UEFA im je, čini se, ove sezone dala i dodatnog vjetra u jedra.

Upravo ćemo skupove ovih teza staviti na test: koliko bi doista pomogao VAR?

Ali možda i još važnije pitanje; zašto je UEFA, pobogu, toliko konzervativna? Zašto dopušta da elitno nogometno natjecanje ne sebi nosi takvu ljagu percepcije da su samo finale skrojili suci, a ne igrači?

Zašto VAR?

Argument u korist VAR-a prilično je jednostavan i teško oboriv. Svodi se u osnovi na dvije inačice istog argumentacijskog lanca. Prvo, nogomet je, pogotovo onaj vrhunski, postao prebrz kako bi trojica sudaca (plus ona dvojica nepotrebnih iza gola) mogla običnim ljudskim vidom i drugim kognitivnim sposobnostima donositi u prihvatljivom postotku ispravne odluke. Drugo, možda i važnije, tehnologija je napredovala do te mjere da su sami gledatelji opremljeni VAR-om, to jest svatko tko gleda utakmicu modernog nogometa ima priliku pogledati bilo koju situaciju iz mnoštva kutova. Time su sami gledatelji često opremljeniji donositi ispravnije odluke od sudaca.

Značajno se tako utječe prije svega na percepciju velikih sudačkih pogrešaka, jer više gotovo nikad ne postoje situacije (a ranije je tijekom prijenosa to često bio slučaj) da se može reći – sudac je imao bolji pogled, treba mu vjerovati. Ili nešto nalik na – nemamo pravi kut kako bismo procijenili je li zaleđe ili ne. Danas smo mi gledatelji ti koji gotovo uvijek imamo privilegij boljeg pogleda. Time se također, a to nije nebitno, stvara razlika između zahtjeva gledatelja na tribinama i onih pred televizorima (što, iako je zanimljiva, neće biti tema ovog teksta).

Imajući sve to na umu, ostali sportovi su reagirali i gotovo svi redom uveli neki varijantu VAR-a, iako se implementacija te frekvencija pregleda značajno razlikuje. Najlakše je bilo onima, poput tenisa ili odbojke, gdje se pregledava samo geometrija, jer zbog nedostatka kontakta među igračima nema nikakve procjene intenziteta kontakta. Što se frekvencije tiče, tehnologija se vjerojatno najintenzivnije koristi u ragbiju (koji je globalno nevjerojatno velik sport, što se kod nas podcjenjuje) iako i tamo svako malo na račun toga postoje ogromne kritike.

Nogomet je nekako ostao usamljen. Pod pritiskom svega rečenog, i u nogometu se počinje koristiti tehnologija koja pomaže sucima. Međutim, niti to ne prolazi bez problema.

Problemi s VAR-om

Nogomet je, barem po jednoj stvari bitnoj za VAR, specifičan sport. U nedostatku bolje riječi, fluidan je. Ne postoji toliko golova/poena, teško je razlomiti akcije jedne od drugih i često – pogotovo ako je utakmica dobra – nema puno prekida. Sve to zapravo čini veliki problem kod implementiranja tehnološke pomoći.

Nimalo slučajno, sljedeće sezone jedina od liga ‘Petice’ koja neće imati VAR bit će Premier liga

Prvo od svega je vrijeme. U nogometu je najpovoljniji omjer aktivne i pasivne igre u odnosu na sve druge popularne sportove (isto vrijedi kad uključimo i ragbi), čime se izgradila potpuno drugačija kultura gledanja tog sporta. Za razliku od drugih sportova, pogotovo onih najpopularnijih u Americi, nogometna publika – uz iznimku samog poluvremena – nije navikla na velike prekide igre te se zahtjeva kontinuirana pozornost gledatelja. Implementacija VAR-a donekle narušava postojanu logiku igre i prekida, iako ne nužno (ovom ćemo se argumentu vratiti kasnije).

Međutim, još je važnija stvar isprepletenost i ovisnost akcija. Za razliku od košarke, američkog footballa, tenisa, odbojke ili skoro pa bilo kojeg sporta, gotovo je svaka nogometna akcija splet niza prethodnih uzroka kojima je teško odrediti korijen. Primjerice, sasvim je moguće da se prethodno pogrešno dosudi ubacivanje sa strane te nakon akcije kakvih pola minute kasnije padne gol. Treba li se tada pregledavati ta odluka? Kada da, kada ne? Kako onda odrediti koje su to odluke koje su od ‘ključnog’ značaja za utakmicu?

U nogometu, za razliku od bilo kojeg drugog sporta, najteže je razdvojiti bitno od nebitnog te razlomiti situacije tako da se jasno može reći – eto, ova akcija počinje sada.

Nedostatak laboratorija

Svaka promjena zahtjeva test. Kompleksne promjene zahtjevaju ne samo niz testova, nego i tijekom tih testova prihvaćanje nekih, a odbacivanje drugih hipoteza. Uvođenje VAR-a u nogomet jedna je od takvih tipova promjena. Ne slučajno, zato je u većini zemalja sustav prvo uveden u kup natjecanja, kako bi se testiralo specifične situacije. Zato je i FIFA, prije nego što se odvažila uvesti VAR na Svjetsko prvenstvo, najprije testirala sustav na natjecanjima nižih starosnih kategorija te na Kupu konfederacija.

Nimalo slučajno, sljedeće sezone jedina od liga ‘Petice’ koja neće imati VAR bit će Premier liga. Već ove sezone VAR su koristile Bundesliga, Ligue 1 i Serie A, a dogodine će se uvesti i u La Ligi. Znakovito je da su taj prijedlog dvotrećinskom većinom odbili sami vlasnici klubova Premier lige, dakle oni kojima bi prvima trebalo biti stalo do toga da se najveći nogometni proizvod na svijetu (a Premier liga, uz Ligu prvaka, to doista jest) percipira kao mjesto gdje suci potencijalno nisu oni koji bi mogli odrediti prvaka. Na skupu vlasnika klubova Premier lige sigurno nema govora o tome da žele protežirati neke, a gurnuti prema dnu druge klubove (kako se Uefi često spočitava).

Međutim, poučeni određenim problemima koje se vidjelo tijekom nekih utakmica FA Cupa, vlasnici su odlučili kako se nisu još dovoljno testirale sve mogućnosti primjene te kako je cijeli posao i dalje zapravo eksperiment. A Premier liga, očito, nikako ne smije postati laboratorij.

Što se samih rezultata tiče, najdalje su došli Talijani. Pad branda Serie A njima omogućava da manje strogo gledaju na svoju ligu. Testiranjem VAR-a, kao i ponekim promjenama koje su uvodili u implementaciji tijekom same sezone, vidjeli su sve pozitivne strane istog, a najviše se ističe značajni pad simuliranja te prosvjedovanja na odluke. Međutim, i u Serie A dva podatka upadaju u oči: prvi, VAR nije uklonio mogućnost pogrešne procjene (samo ju je značajno smanjio); te drugi, vrijeme potrebno da se odluka donese značajno je palo u drugom dijelu sezone. Sada vrijeme pregleda minimalno utječe na potrebe nogometa kao tekuće igre. Ali dobar dio sezone su problemi bili veliki, a nervoza još veća. Ukratko, bilo je potrebno eksperimentirati. Jer gotovo tri minute i nešto više od jedne minute – koliko je sada potrebno da bi se situacije pregledale – su nevjerojatna razlika.

Je li onda UEFA kriva?

Zanemarimo li teorije zavjere, UEFA-I se dogodio gotovo pa najgori mogući scenarij; percepcija da su finale Lige prvaka iskrojili suci. Taj se scenarij, pravoremenim uvođenjem VAR-a (barem u nekom obliku), mogao spriječiti. Nelogično je onda da nije, odnosno nelogično je barem na prvu loptu.

Jer odgovor su već dali zapravo vlasnici klubova Premier lige. Pitanje je samo veličine branda, a Liga prvaka je najveći nogometni svjetski brand. Brand koji se nikako ne smije pretvoriti u laboratorij. Jer, kako su pokazala istraživanja iz Serie A, VAR je i dalje zapravo u testnoj fazi. I dalje nije baš sasvim jasno koje se situacije, kada i kako pregledavaju. Napravljeni su veliki koraci prema naprijed, ali stvar je sve samo ne fiksna. Što je još važnije, sama publika ga još nije u potpunosti prihvatila.

Jer postoji jedan gori scenarij za Ligu prvaka od ovog koji se dogodio. Bio bi to scenarij u kojem je VAR zakazao, tj. u kojem se temeljem njega donijela neka odluka – poput jedanaesterca na utakmici Engleska-Italija – koja bi i dalje bila dvojbena. Jer ljudski mozak je takav da je spreman jako puno toga oprostiti metodama koje su nam poznate, a jako malo toga nečemunovom. Tada bi se izgubilo još i više povjerenja u samo natjecanje.

I baš zato, da ljudi ne bi zbog prevelikih pauza prebacivali program, da se ne bi dogodio zapravo još veći problem povjerenja i percepcije pravednosti, UEFA je ostala jako konzervativna.

Jer VAR, koliko god neizbježan u budućnosti bio, je i dalje u fazi eksperimenta. A u Ligu prvaka se ne uvode eksperimenti.

Ne propusti top članke