Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Završni obračun velike četvorke

Najava Final Foura košarkaške Eurolige koji počinje sutra

Zadnja izmjena: 19. svibnja 2017. Profimedia

Nakon iscrpljujućih 30 kola regularne sezone i brzopoteznih četvrtfinalnih serija, na Final Four košarkaške Eurolige u Istanbulu plasirali su se relativno očekivani putnici – Real Madrid, CSKA, Olympiacos i Fenerbahçe. Ovosezonski Final Four će po sudionicima biti će repriza madridskog otprije dvije godine. Tada su se u finalu obračunali Real Madrid i Olympiacos, ali su poraženi Fenerbahçe i CSKA to ispravili prošle sezone, kad su Oly i Real zaglibili u ranijim stupnjevima natjecanja.

Godine 1988. je FIBA drugi put odlučila uvesti sustav završnog turnira, ali tog je puta promjena trajno ostala, pa se stoga ta godina može smatrati i početkom transformacije europske košarke iz njene romantične, siromašne verzije u modernu varijantu čiji je trenutni vrhunac ovosezonsko elitno izdanje sa samo 16 sudionika.

Premda je Real Madrid s devet naslova prvaka ukupno najtrofejniji europski klub, u eri Final Foura situacija je dosta drugačija. Madriđani su u posljednjih 29 godina osvojili samo dvije titule, a primat drži atenski Panathinaikos sa šest naslova, na kojima će još neko vrijeme ostati. Potom slijedi Maccabi s četiri podignuta trofeja, a treće mjesto dijele Olympiacos, CSKA i Split, koji je na ovoj ljestvici još uvijek tako visoko smješten usprkos činjenici da je već godinama jako daleko od bilo kakvog europskog natjecanja, kamoli Eurolige.

Što se tiče igrača koji su obilježili ovu eru, Toni Kukoč i Vassilis Spanoulis jedini su trostruki najkorisniji igrači završnih turnira, a Grk ovog vikenda ima priliku osamostaliti se na vrhu poretka i napraviti još jedan korak prema besmrtnosti. Iza dvojice velikana slijede ništa manje čuveni Dejan Bodiroga i Dimitris Diamantidis s po dva MVP priznanja.

Iz trenerskog kuta neprikosnoveni vladar završnih turnira je Željko Obradović s osam titula osvojenih s četiri različita kluba (Partizan, Joventut, Real Madrid i Panathinaikos). S njim se ne može mjeriti nijedan trener niti klub – osvoji li ovog tjedna deveti naslov, dostići će Madriđane i na vječnoj tablici. Božidar Maljković i Ettore Messina s po četiri naslova poprilično zaostaju, ali su u odnosu na ostatak trenerskog svijeta klasa za sebe.

„Go hard or go home“ ključna je krilatica za ovu priliku, nema čuvanja za sljedeću utakmicu kad stvari krenu po zlu

Fenerbahçe – Real Madrid

Domaćin turnira jedini nije osjetio slast podizanja najvrjednijeg europskog trofeja – kao niti ijedan drugi turski klub, što je prilično nevjerojatno imajući u vidu da su turski sponzori već duže vrijeme glavni izvor profita u Euroligi.

To na Fener stavlja velika očekivanja, ali i status blagog favorita, kakvim ga vidi većina kladionica usprkos tome što je u regularnom dijelu sezone bio slabije plasiran od ostalih sudionika. Uzrok je ležao u ozljedama nekih igrača, pogotovo ključnog Bogdana Bogdanovića, pa se u tom razdoblju nakupilo nekoliko poraza. Međutim, trener Željko Obradović je očito sjajno tempirao formu, jer je u četvrtfinalu Panathinaikos pometen usprkos prednosti domaćeg parketa, a još strašnija najava za Final Four stigla je proteklog tjedna kad su njegove trupe na gostovanju u sklopu turske lige razorile euroligaški Efes s nevjerojatnih 39 razlike. Dva su dana kasnije gostovali u Ankari, ali nisu se umorili – domaćin je sravnjen rezultatom 101:55.

Fener je jedini dobio dva predstavnika u najboljoj petorci Eurolige – uz Bogdanovića je tu i američki centar Ekpe Udoh (ostali članovi su Sergio Llull, Nando de Colo i Georgios Printezis), ali njegov najjači adut nalazi se na klupi, odnosno uglavnom pored nje. Ovo je Obradovićeva četvrta sezona u Istanbulu i svake godine pomiče klub za korak više, što znači da je ove godine samo konačni trijumf opcija.

Nešto duži period uštimavanja možda je i posljedica toga što, za razliku od prethodnih klubova koje je uspješnije vodio, Fener nema jaku osnovicu u domaćim igračima. Zbog toga ga je čekao težak zadatak uigravanja legije stranaca, koji je otežan ograničenjem njihovog broja u turskoj ligi, što je značilo konstantne rošade u momčadi, a s njima i teže usvajanje njegovih postulata te česte oscilacije.  Zato mu je uvođenje većeg broja utakmica u Euroligi pogodovalo više nego ostalima, a presudna okolnost za uspjeh je zadržavanje gotovo svih igrača od prošle sezone usprkos interesu NBA klubova za Bogdanovića, Udoha i Jana Veselog.

Ipak, u ovom se polufinalu Real Madrid sigurno neće osjećati kao autsajder. Kraljevi su na terenu pokazali mnogo bolje izvedbe i zasluženo završili na čelu poretka, a dodatni motiv im je osveta za prošlosezonsku ‘metlu’ u četvrtfinalu. Individualno gledajući, također su u prednosti zbog šire rotacije; Pablo Laso redovito koristi 10-11 igrača tijekom utakmice, dok stara garda Obradović obično trojicu voli ostaviti u trenirci, uglavnom Turke, a kad su bitniji susreti čak i više njih – u prvom njihovom susretu koristio je usluge samo sedam igrača i pobijedio, iako na jedvite jade, poenom prednosti.

Prije mjesec dana je u Madridu Real u tvrdoj utakmici uzvratio 61:56, predvođen Llullom, koji je tada ubacio 16 poena – koliki mu je i prosjek u sezoni, kojemu pridodaje gotovo 6 asistencija. Upravo je on glavna uzdanica šampionskih ambicija Španjolaca – jedan od najboljih igrača u Europi na razigravačkoj poziciji u paru s megatalentiranim Lukom Dončićem predstavlja prevelik zalogaj za Bobbyja Dixona i Kostasa Sloukasa.

Fener, pak, ravnotežu u vanjskoj liniji vraća Bogdanovićem, koji igra sezonu karijere (14,5 poena i 3,9 asistencija u prosjeku). Pod košem su podjednaki, Udoh i Anthony Randolph prednjače svaki sa svoje strane, ali Fener tu ima potencijalnu najslabiju kariku u liku Veselog, koji je očajan izvođač slobodnih bacanja (54%), a u prošlosezonskom finalu gađao je 1/10 te bio najveći krivac za poraz.

Dakle, Real ima veću pojedinačnu kvalitetu, ali Željko Obradović i huk s tribina to kompenziraju, stoga je teško bilo što prognozirati. Možda Realova napadačka rapsodija (drugi najefikasniji u Euroligi) pronađe još jednu žrtvu, a možda je ukroti snažna Željkova obrana (peta najdjelotvornija u ligi). U jednoj je utakmici, kao i uvijek, sve moguće.

CSKA – Olympiacos

U drugom polufinalu očekuje nas klasik, već četvrti u posljednjih šest završnih turnira. Kao i svaki put dosad, veliki favoriti su Moskovljani, ali u prethodna tri navrata taj status nijednom nisu potvrdili. U ovom susretu dolazi do još očitijeg sukoba dviju suprotnih filozofija igre – sučelit će se najbolji napad i druga najbolja obrana lige.

Miloš Teodosić (16,2 poena uz 7 asistencija u prosjeku) i Nando de Colo (19,4 poena i 4 asistencije) uvjerljivo su najubojitiji bekovski par u Europi i glavni razlog zašto je ruska momčad u stanju potopiti svakoga. Teodosića je, doduše, dugo pratio glas gubitnika, igrača kojemu u velikim završnicama drhti ruka, ali riješio se te stigme briljantnom partijom u prošlogodišnjem finalu.

Nitko osim dvojice bekova nema dvoznamenkast prosjek poena u prosjeku. Treći najefikasniji je američko krilo Cory Higgins, ali treći najbitniji čovjek u ekipi je Kyle Hines, centar visok samo 198 centimetara. Kad je novinar nakon lanjskog finala upitao Teodosića kako su uspjeli osvojiti bez centra, Miloš je pomalo ljutito odgovorio da je Kyle njihov centar i da im nijedan drugi ni ne treba. I doista, Hines je srce momčadi, ona neophodna radilica koja vuče momčad iz sjene, neumorno čisti reket za svoje bekove, blokadama i zakucavanjima kraj desetke centimetara većih protivnika diže moral u kritičnim trenucima.

Trener CSKA Dimitris Itoudis u rukama ima najskuplju momčad Europe (ovosezonski budžet 46,6 milijuna eura) i sve osim obrane naslova značilo bi veliki neuspjeh, a čete Ioannisa Sfairopoulosa prva su prepreka na putu. Olympiacosov je strateg, kao i Itoudis, većinu svoje karijere bio pomoćnik i tek se u posljednjih nekoliko godina ustalio kao prvi trener. U Olympiacosu je od 2014. s promjenjivim uspjehom – nakon finala u prvoj euroligaškoj sezoni, u sljedećoj nije izborio ni četvrtfinale.

Sada Oly opet izgleda puno uvjerljivije, poslovično predvođen dvojcem Vassilis Spanoulis (prosječno 12,7 poena i 7 asistencija) i Georgios Printezis (12,9 poena i 5.2 skoka). Ali da bi ‘Kill Bill’ Spanoulis, kojega već hvataju i godine (34), bio u stanju ponovo riješiti neizvjesnu završnicu, ključno će biti da Olyjeva obrana zauzda vruće ruske bekove i drži ih na dometu do posljednje četvrtine, kada eksponencijalno raste uloga psihologije.

Bitne napadačke uzdanice su i Eric Green, Matt Lojeski te Kostas Papanikolaou, koji je konačno pronašao starog sebe nakon potpunog kraha u NBA ligi. Centri su, kao i inače, tek pomoćno oruđe u igri, a kao prva opcija nametnuo se Kanađanin Khem Birch, koji redovito zakucava Spanoulisove lucidne asistencije.

U regularnom dijelu sezone Moskovljani su dvaput tijesno pobijedili. No, Final Four je nešto drugo. „Go hard or go home“ ključna je krilatica za ovu priliku, nema čuvanja za sljedeću utakmicu kad stvari krenu po zlu. Tko je god ikada zaigrao košarku, zna kako se nakon nekoliko uzastopnih promašaja promjer obruča počne smanjivati u glavama igrača i mentalna snaga postaje krucijalna.

Što će ovog puta presuditi – kvaliteta, karakter ili sreća?

Ne propusti top članke