Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Životinjska privlačnost

Monaco igra najuzbudljiviji nogomet u Europi i mora nam biti drago što je prošao dalje

Zadnja izmjena: 16. ožujka 2017. Profimedia

Kad je Djibril Sidibé ostao skamenjen na vječito sterilnom Stade Louis II, dok je kraj njega jurio Leroy Sané, promislio sam kako je to kraj ─ City ide dalje, Monaco je gotov. Ne radi se o nenadoknadivom minusu ni o tome da je Sané zakucao odbijenu loptu koju je Danijel Subašić već obranio, nego o tome da je Sidibé zaspao. A kad Monacovi bekovi zaspu, cijela momčad zijeva.

Djelovali su umorno, iscrpljeno i dekoncentrirano. Djelovali su kao da im se energija ugasila nakon što su odigrali iznad svojih mogućnosti. Ipak, samo šest minuta kasnije Sidibé je primio loptu desnom i lijevom odmah odigrao dodavanje uz liniju na Bernarda Silvu, otrčavši naprijed. A onda je stao, jer je Kevin de Bruyne napravio prekršaj nekih 40 metara od gola. Dovoljno za ubačaj, dovoljno za gol i dovoljno za četvrtfinale Lige prvaka. Monaco je odjednom ponovno bio živ, opet preko svojih bočnih igrača koji su ga podigli iz knockdowna. I mogu vam reći, nevjerojatno mi je drago da je tako.

Kad smo radili priču o ovim nemilosrdnim gadovima zaključili smo kako su, i to bez ikakvog pretjerivanja, bekovi nositelji ove sulude napadačke efikasnosti. Upravo je preko njih Monaco bio superiorna momčad veći dio utakmice. Toliko moćan da je prvi Cityjev udarac došao tek u 62. minuti utakmice. Dopustite da vam sjedne taj podatak, moćni Manchester City nije uputio udarac prema golu više od sat vremena.

Međutim, ovo nije priča o slabom Cityju nego o odličnom Monacu kojem ama baš ništa nije poklonjeno.

Monaco je momčad koja iznimno podsjeća na početke Kloppove Borussije. Suprotno sterilnom stadionu na kojem igraju, oni su divlji, emotivni i životinjski privlačni

„Da bismo se kvalificirali dalje, moramo zabiti barem tri pogotka“, proročanski je izjavio Leonardo Jardim. Međutim, prije nego što je krenuo zabijati golove, morao je osigurati obranu. Izabrao je svojih klasičnih 4-4-2, ali s dvije jako bitne preinake. Bekovi Monaca pratili su Cityjeva krila u sredinu, neopterećeni mogućnošću da ih rezervirani Gaël Clichy ili Bacary Sagna kazne. Tako su sprječavali mogućnost da City složi višak u sredini terena – nešto što ih je koštalo u prvoj utakmici, posebno nakon ulaska Pabla Zabalete.

Druga karakteristika nacrta igre Pepa Guardiole je izlazak loptom od golmana. Tada se visoka 4-4-2 zona pretvarala u 4-3-3, jer bi krilo sa strane koja je udaljenija od lopte iskakalo prema stoperu, dok je jedan stoper uvijek pratio spuštanja prema centru koja je radio Sergio Agüero. Sistemski, sva rješenja koja je City imao su poništena. Međutim, Monaco je Građane poništio i igrački.

„Imamo još posla!“

Prvo poluvrijeme je izgledalo kao utakmica juniora protiv mlađih kadeta. Monaco je na svakoj lopti bio brži i jači, nosili su u duelima i bez ikakvih problema odnosili druge lopte. Želja, povjerenje u suigrača i samopouzdanje su jednostavno zračili, igrali su s tolikom strašću da je to zbilja vrijedno divljenja. Pregazili su Manchester City u prvom poluvremenu, nadigrali ih u svim segmentima igre.

Već dugo vremena nisam vidio igrača koji čuva loptu kao što to radi Bernardo Silva. Svi pokreti su mu tako prirodni, fluidni i s loptom izgleda brži nego bez nje. Fabinho i Tiemoué Bakayoko ne samo što su stigli zabiti po gol, nego su svoj posao odradili za udžbenike. Presjekli su bezbroj lopti, uzeli su nevjerojatan broj duela i uvijek su bili na odbijenoj lopti.

Zapravo, njihova fantastična igra omogućava odlazak bekova toliko široko i visoko. Njih dvojica ostaju u sredini, štite od suparničke tranzicije i kontroliraju tempo igre. Zapravo, Monaco može igrati tako visoko i agresivno jer Fabinho i Bakayoko u sredini pružaju fantastičnu zaštitu od tranzicije i mirnoću, tako da Sidibé i Benjamin Mendy imaju mnogo više slobode u jurišanju naprijed.

A onda, postoji i Kylian Mbappé. Kakav igrač!

Gledati njega nije ništa slično gledanju standardnog talentiranog dječaka od 18 godina. Obično su takvi svedeni na potencijal – lako stvaraju višak driblingom, ali su i dalje zaigrani te se njihov učinak svodi na mješavinu čistog talenta, loših odluka u zadnjoj trećini terena i fizičke inferiornosti u jakim utakmicama. Ne i Mbappé koji po igri ima mnogo više od 18 godina.

Način na koji se kreće, način na koji odigrava, ta inteligencija i silina strašno podsjećaju na ono što je prikazivao Luis Suárez u Liverpoolu. Nezadrživ u driblingu, nenadmašan u prodorima, fantastične kreacije i mirne realizacije. I da, ima tek 18 godina, a već je toliko zreo da ima moć na trenutak oživiti čak i vječito sterilni Stade Louis II. Zabio je gol, ali nije ga proslavio jurišajući u publiku. Uzeo je loptu i vratio je na centar, simbolički poručujući suigračima: „Imamo još posla!“ Prilično skromno za tinejdžera koji ima 17 golova i 8 asista u sezoni, za dečka za kojim luduje cijeli svijet.

Juriš bez kompromisa

Očekivati da netko 90 minuta gazi City je previše, čak i za ovaj Monaco. City je podigao razinu igre jer je Guardiola napravio potrebne preinake: spustio je De Bruynea na zadnjeg veznog kako bi dobio na protoku lopte, dok je raširio bekove i koristeći Aleksandra Kolarova polulijevo gađao prostore između linija Monaca. Natjeralo je to klub iz Kneževine na povlačenje, tako da je presing kojim je dotad gazio City posve otupio. Kad su došli na optimalnu frekvenciju igre, Građani su počeli redati šanse. Nekoliko dobrih Subašićeviih obrana, kojima se iskupio za lošu predstavu u Engleskoj, i nada u kolektivnu igru bili su osnova nade za prolaz dalje.

A onda je jedna obrana pretvorena u gol. Bek je zaspao, čitava momčad je zijevala i izgledalo je kako je sve izgubljeno. Jednostavno, energetski su jako pali i nije bilo šanse da prođu dalje protiv Manchester Cityja koji se razmahao.

Ali Monacovim igračima nitko nije rekao da nemaju šanse. Izvukli su neke zalihe snage za koje ni sami nisu znali i ponovo su sami sebi stvorili šansu. Ovaj su je put konačno iskoristili.

Sjećam se kave s prijateljem, jutro prije Badnjaka, pričali smo o tome kako je Nica upala u kineske pare i kako bi se mogla pojačati na zimu, možda iznenaditi PSG kao što je to napravio Montpellier. Ajde, složili smo se nekako da je to utopija i da će PSG dodati gas, ali nekako u duhu doba darivanja, počeli smo pričati o Monacu. Naravno, primijetio je kako ljudi non-stop završavaju s ludim rezultatima, ali nije zapravo sjeo i pogledao njihovu utakmicu od početka do kraja. Iz ove perspektive, nagovor da počne gledati utakmice Monaca jedan je od najboljih poklona koje sam mu mogao dati.

Jer Monaco je momčad koja iznimno podsjeća na početke Kloppove Borussije. Ovi su momci nevjerojatno brzi, okomiti i talentirani, a temeljni je plan napadačka igra s jakim intenzitetom i juriš bez kompromisa. Totalno suprotno sterilnom stadionu na kojem igraju, oni su divlji, emotivni i životinjski privlačni. Nemilosrdni gadovi zasluženo prolaze u četvrtfinale i nitko normalan neće navijati protiv njih.

Ne propusti top članke