Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Žuti muku muče

Ivica Skelin se vratio na Splitovu klupu. Ima li spasa ovoj sezoni?

Zadnja izmjena: 14. prosinca 2019.

Fraza “Oprostiti, ali ne zaboraviti” često se javlja kao ispravni model ponašanja u osjetljivim situacijama. Međutim, ja nikada neću oprostiti Ivici Skelinu, a pogotovo ne zaboraviti ruglo koje je napravio od hrvatske reprezentacije. Između svega ostalog, izgubiti u Zadru od Rumunjske, pa makar igrao sa selekcijom domaće lige (što nije bio slučaj), nečuvena je sramota koja je ostavila neizbrisivi ožiljak na srcu svakoga kome je uistinu stalo do hrvatske košarke.

Kada sam čuo vijest da se Skelin vratio na Splitovu klupu, odsjekle su mi se noge. Naravno, osobno nemam ništa protiv čovjeka, ali rane su još uvijek previše svježe za njegov povratak u domaću košarku. Ljudi će reći da je, za razliku od reprezentacije, sa Žutima radio dobar posao, no to je prilično diskutabilno, s obzirom da je njegova najuspješnija sezona bila posljedica besramnog igrokaza kojeg su režirali hrvatski abaligaši znajući da se ABA zatvara. No, vratimo se na početak priče. Zašto je uopće došlo do smjene Ante Grgurevića?

Grga je istinska legenda kluba — kao igrač je bio simbol bespoštedne borbe za žuti dres usprkos visinskom hendikepu, stoga se prometnuo u najvećeg miljenika navijača. Ipak, u svom nedugom trenerskom mandatu pokazao je da se u novoj funkciji baš i ne snalazi najbolje. Uskočio je na polovici prošle sezone i u miru je priveo kraju, iskoristivši pogodnost što se već odustalo od svih rezultatskih ambicija.

Grgurević ostaje u klubu kao šef omladinske škole, ali šteta je načinjena. Nema ništa gore od promjene trenera usred sezone

Kada mu je na ljeto potvrđen nastavak suradnje, mogli su se naslutiti problemi. Naime, jedna je stvar voditi momčad u kojoj je prioritet razvoj mladih igrača, a rezultat u drugom planu, kao što je bilo proljetos, no posve druga kada spletom okolnosti (odlazak Cedevite, slabašni rosteri Cibone i Zadra) ambicije, pa i budžet, naglo porastu.

Prije ne tako dugo vremena Žuti su skoro ispali u drugu ligu, ali odonda je krenuo polagani, ali stalni uspon. Ovo je trebala biti sezona u kojoj će se konačno vratiti starim ciljevima — trofejima! Bio to kup, bila Dvaba liga, pa čak i domaće prvenstvo, nešto se mora pokušati osvojiti, odnosno, barem ozbiljno ‘potući’ za trofej.

Pucanj u prazno

Neće ići, već je sada jasno. Čim se mijenja trener početkom prosinca, jasno je da je nešto debelo pošlo po zlu i da nema previše nade u čudesni oporavak. Potrebno je napomenuti da se Uprava zaista potrudila što se tiče sastavljanja kadra: zadržani su svi nositelji od prošle sezone, pa čak i lanjski MVP domaćeg prvenstva Pavle Marčinković, kojeg su vrbovali Cibona i Zadar.

U staro jato vratio se Jamel Morris, koji je prošle jeseni oduševljavao sve dok se nisu ispriječile ozljede. Od novajlija su došli Toni Perković i Darko Bajo, potentni mladi dvojac iz Cedevite, a angažiran je i Robert Rikić, centar s velikim abaligaškim iskustvom iz Budućnosti i Igokee. Za kraj, umjesto Maura Veljačića, na poziciju jedinice doveden je Christen Cunningham, mlađahni Amerikanac tek izašao sa sveučilišta.

Sve to zvučalo je prilično obećavajuće, a ispostavilo se kao pucanj u prazno: od prinova su Rikić i Cunningham izgledali kao strana tijela u momčadi (zbog čega su naposljetku dobili raskid ugovora); Morris je došao poluspreman i igra s primjetnim strahom da se ponovo ne ozlijedi (boji se ići u prodore, štedi koljena u obrani), dok su Bajo i Perković odigrali neke sjajne utakmice, no nemaju kontinuitet.

S kontinuitetom problema ima i većina ostalih igrača, ponajviše zbog Grgine neodlučnosti u pronalaženju čvrstih uloga za pojedince. Zbog takvih nedoumica u neke se igrače uvukla nervoza ili nesigurnost. Primjerice, uistinu je neobično dovesti američkog pleja pa mu na otvaranju sezone dati četiri minute igre, a povratniku Morrisu ukupno 15 u tri uzastopne utakmice.

Ako ste mislili da su zbog čudnog odnosa prema strancima profitirali domaći mladci, na krivom ste tragu – kod Grge su se i oni proveli bosi po trnju. 19-godišnji Lovre Runjić bio je startno krilo u prvih par utakmica, a kada je u njima podbacio, praktično je nestao s mape u sljedećem razdoblju. Nadalje, 20-godišnji bek Bruno Rebić ima daleko manju ulogu nego lani, stalno je na razmeđu prvog sastava i razvojne momčadi Universitas.

Godinu mlađi Roko Gizdavčić, koji je prošle sezone bio otkriće Vladimira Anzulovića, igra isključivo za ‘studente’ u drugoj ligi, dok je najveća nada Ivan Perasović upisao tek dva nastupa u 11 kola Dvaba lige. Na pozicijama tri i četiri, Viktor Šarić i Ivan Vrgoč su tu i tamo nešto odigrali, no bez značajnijeg učinka.

Odnos prema kapetanu

Dakle, može se zaključiti da Grga nije gledao ni dob ni nacionalnost niti veličinu ugovora pri raspodjeli minutaže, nego isključivo ono što su trenutno prikazivali na treninzima. To je u teoriji za svaku pohvalu, no u praksi nije izgledalo baš najbolje. Mislim da je najveća Grgina greška bio odnos prema 35-godišnjem Mateu Kedži.

Proteklih sezona kao da je svaki trener Žutih bio očaran svojim kapetanom, a Grgurević nije bio iznimka, premda Kedžo postaje sve stariji, sporiji i, što je najvažnije, lošiji igrač. Bilo je apsolutno neophodno objasniti mu da više ne može igrati na isti način kao i prethodnih sezona (u prijevodu, forsiranje igre leđima 1-na-1 dok su svi ostali na parketu u ulozi promatrača). Ako ga se već željelo zadržati u rosteru, onda mu je trebalo objasniti da se mora prilagoditi i podrediti momčadi kao što to godinama radi njegov vršnjak Paulius Jankunas u Žalgirisovom dresu.

Sve ovo posebice vrijedi zato što na Kedžinoj poziciji igra Tomislav Gabrić, uz Marčinkovića objektivno najbolji Splitov igrač, a radi se o potpuno drugačijim tipovima krilnog centra. Momčad s Gabrićem u petorci igra puno brže i efikasnije, a usto je i sigurnija u obrani. To je najzad uvidio i Grgurević, stoga je u posljednja tri dvabaligaška susreta stavio na stranu respekt prema veteranu te mu osjetno smanjio minutažu, a povećao je popularno zvanom Sokolu, koji je konačno počeo igrati preko 30 minuta.

Općenito, činilo se da Grga počinje hvatati konce te da igra počinje dobivati jasne obrise. To se i manifestiralo kroz niz od četiri pobjede (Šibenik u gostima, Rogaška, Hermes i Helios na Gripama), ali onda je uslijedio novi kiks kod Sonika i Uprava se odlučila na promjene, iako je prije svega nekoliko tjedana treneru izglasano povjerenje.

Grgurević ostaje u klubu kao šef omladinske škole, ali šteta je načinjena. Nema ništa gore od promjene trenera usred sezone, osim u slučajevima kada je to apsolutno nužno. Znalo se i prije da je riječ o treneru-početniku kojem treba neko vrijeme da se uči zanatu — ili ga se trebalo smijeniti uoči početka priprema ili ga je trebalo pustiti da odradi sezonu do kraja. Ovako niti je Grga naučio zanat, niti se ostvario rezultat, a Skelin sada sve mora slagati ispočetka te će se, kao i Danijel Jusup sa Zadrom, u slučaju neuspjeha moći legitimno opravdavati činjenicom da nije osobno birao momčad.

Naravno, dok Skelin ne pohvata konce događat će se potopi karakteristični za prijelazna razdoblja, poput debakla kod Širokog, gdje je Goran Filipović uništio svoju bivšu momčad s 29 poena i šest asistencija. Bilo je to vrlo simbolično, jer Žuti muku muče s razigravačkom pozicijom, a Gorana se olako pustilo pred sezonu i pol.

No, nema smisla plakati za prolivenim mlijekom, uskoro će se angažirati novi plej i tu se ne smije ponovo pogriješiti. Stići će i novi centar – spominje se Antonio Vranković, no to je centar s istim manama kao i Rikić (spor, ne šutira izvana), tako da ne vidim kako bi mogao donijeti pomak u igri. Valjda Skelin ima viziju što želi napraviti, za razliku od svog izborničkog mandata. Bilo kako bilo, bojim se da ništa ne može izvući Split iz još jedne mediokritetske sezone.

Ne propusti top članke