Orlando Magic idealni je primjer kako izgradnja momčadi kroz draft može biti mukotrpan i uzaludan posao. Od 2013. do 2019. je momčad s Floride imala šest lutrijskih pickova. Samo jednom je u tih šest godina birala izvan top 6. Bio je to Dario Šarić, koji je u draft večeri razmijenjen za Elfrida Paytona u 76erse, a ostatak društva čine: Victor Oladipo, Aaron Gordon, Mario Hezonja, Jonathan Isaac i Mo Bamba. Kad se svima njima pridodaju Tobias Harris i Mo Harkless, jasno je da je Magic u jednom momentu imao impresivnu listu mladih igrača na svom rosteru.
Problem je što u tome što u Orlandu nisu znali što s njima, kako iz izbrusiti i maksimizirati njihove potencijale. To je rebuilding učinilo bolno dugim, a rezultate lošim ili prosječnim. Nikako nije slučajnost da je dio ovih igrača prodisao kada je pobjegao iz Orlanda. Oladipo je postao dvostruki All-Star i vlasnik ugovora od 84 milijuna dolara. Harris se profilirao u moderno krilo koje zabija 20 poena po utakmici i ima ugovor težak 180 milijuna dolara. Harkless je kao obrambeni specijalac imao lijepih momenata u Portland Trail Blazersima. Istina, s nekim igračima se pogriješilo pri izboru, barem se zasad tako čini. Hezonja i Payton ni u Orlandu a ni u ostalim momčadima za koje su nastupali nisu opravdali visoki pick. Isaac i Bamba se tek moraju dokazati.
Ostalo je još spomenuti jedno ime koje svim trenerima, GM-ovima i navijačima od 2014. golica maštu. Kao što Vladimir i Estragon čekaju Godota, tako oni čekaju Gordona.
A tko ga i ne bi čekao? S 203 cm, 100 kg, rasponom ruku od 213 cm i vertikalnim odrazom od čak metra, Gordon je idealni prototip modernog krila, danas popularnog pod nazivom combo forward. Igrači na toj poziciji danas dominiraju ligom: LeBron James, Giannis Antetokounmpo, Kawhi Leonard, Jayson Tatum, Pascal Siakam… Nije se teško zaljubiti Gordonov potencijal i čekati ga, iako uskoro navršava 25. On je taj koji probija plafon svoje momčadi i s njim letiš u nebo, doslovno i figurativno.
Ako već imaš frajera koji stilom igre propituje Newtonove zakone, onda ga, kvragu, i koristiš u tom pravcu umjesto da ga držiš zarobljenog u prapovijesnim šablonama
Samo što takav Gordon nikako da se pojavi. U Orlandu i dalje provode vrijeme čekajući Gordona umjesto da lete s njim. Od 2014. nije bilo sezone koja nije trebala biti baš ta u kojoj će Gordon eksplodirati i zaigrati u skladu s potencijalom. Nema utakmice od 2014. koju je Gordon igrao a da nije u barem kratkom periodu ili dominirao njom ili pokazivao flasheve franšiznog talenta. Ali u isto vrijeme gledanje Gordona kako igra košarku zna biti izrazito frustrirajuće. Nakon akrobatskog finiširanja na drugom obruču uglavnom dolazi faul u napadu poslije ulaza. Nakon trice preko ruke dolazi često airball. Nakon sjajnog asista ide početnička izgubljena lopta. Odmah iza driblinga kojim se u sekundi otarasio čuvara slijedi pimplanje lopte u mjestu.
Gordonu naprosto nešto nedostaje. Što?
Doslovno nema mjesta
Svatko tko u potrazi za odgovorom odmah usmjeri pogled prema Magicovoj organizaciji, na dobrom je tragu. Otkako je Gordon u Orlandu, franšiza je promijenila čak petoricu trenera i dvojicu generalnih menadžera. U takvom kaosu nije lako uspjeti.
Osim toga, pogledamo li tipove igrača koje je Magic birao na draftu ili imao na lageru, jasno je da se mahom radi o atletski i fizički nadarenim krilima kojima je nedostajalo košarkaških fundamenata, a koje im Magicov razvojni tim očito nije znao utkati i razviti. Pogledamo li i trenere koji su upravljali Gordonovom rolom na parketu, vidimo imena poput Jacquesa Vaughna, Scotta Skilesa, Franka Vogela, pa čak i danas Stevea Clifforda, redom pomalo konzervativne trenere koji vole šablonsku košarku i misle da time čine dobro mladim igračima, a koji su uz to imali i različite vizije Gordona.
I dok je u prve dvije sezone Gordon provodio vrijeme igrajući obje krilne pozicije, Vogel ga je u svom mandatu vidio kao nisko krilo i na toj poziciji je odigrao 65 posto svojih minuta. Bio je to donekle legitiman potez, jer su Vogel i Magic htjeli ispitati mogu li u njemu dobiti franšiznog igrača i strijelca na krilu koji nad konkurencijom dominira fizikalijama, vertikalnom eksplozivnošću, dobrim pregledom terena i kontrolom lopte. Eksperiment se pokazao neuspješnim, jer Gordon nije, kao Leonard ili Tatum, izolacijski strijelac koji može samo tako izmišljati poene i opravdati ulogu prve napadačke opcije.
Zbog takvog razvijanja u smjeru iso strijelca često ćete gledajući Gordona steći dojam da jednostavno želi previše, da ima potez viška, odnosno da nije kvalificiran za rolu koju pokušava igrati. Umjesto da se fokusira na stvari u kojima je stvarno dobar i njih usavrši, Gordon se često šutovima preko ruke u 18. sekundi napada pokušava ponašati kao klasični superstar, što naprosto nije. Clifford ga prošle i ove sezone uglavnom koristi kao četvorku, ali Cliffordove momčadi imaju veliki problem sa spacingom. Uz Gordona na krilu starta i Isaac koji ima isti feler u igri kao i Gordon — nema tricu. Njima pridodajte ne-šutera Markellea Fultza te Nikolu Vučevića koji voli operirati ispod obruča i jasno je da Gordon doslovno nema mjesta za igru.
Isaac je ove sezone odigrao 32 utakmice, a onda ozlijedio koljeno i više se nije vraćao na parket. Umjesto da Clifford tada ubaci šutera i Gordona promovira u veću rolu, on je ubacio centra Khema Bircha pored Vučevića i Gordona prebacio na poziciju 3. Kad su stvari s takvom postavkom krenule nizbrdo, Clifford je ipak vratio Gordona na četvorku i ubacio ‘šutera’ Jamesa Ennisa (30 posto za tri). Čak i s takvim fiktivnim šuterom, Gordon je došao do prostora i u veljači značajno podignuo svoje brojke na vrlo intrigantnih 18,6 poena, 8,9 skokova i 5,7 asista po utakmici.
Orlando mora igrati brže
Ni Clifford, ni njegov prethodnik Vogel nisu pronašli načina kako iskoristiti sve Gordonove potencijale. Analitičari često kažu kako je stilom igre najsličniji Blakeu Griffinu, što donekle i stoji, ali ako Orlando želi dočekati Gordona, onda će morati početi kopirati ne Griffina iz Clippersa ili Pistonsa, nego će se morati ugledati na Antetokounmpa i Buckse.
U Orlandu konačno moraju osvijestiti dvije stvari.
Prvo, i Vučević i Evan Fournier su odlični igrači kojima je i Clifford podredio igru. Ali isto tako su igrači koji ne mogu odvesti franšizu dovoljno daleko i imaju limit za najveće stvari. Jedini igrač na rosteru koji može probiti taj limit trenutno je Gordon. Igra bi konačno jednom u njegovoj karijeri trebala biti posložena oko njega. Faza dva je da u franšizi prihvate da je AG atletsko i fizičko čudo prirode, kao i Greek Freak, i da sistem mora biti baziran oko toga, a ne oko njegovih izolacija, beskonačnog broja post-upova ili pick and rollova. Izvjesno je da se Gordon ne može sam uzdignuti iznad konteksta i da mu je potrebna podrška sistema kakvu ima Giannis.
Takav sistem će zaigrati na kartu atleticizma igrača koji je bio sudionik jednog od najboljih All-Star natjecanja u zakucavanju u povijesti. Tipa koji svake godine posjećuje P3 institut i koji na mjerenjima i testovima ruši rekorde svojim atletskim performansama. Biomehaničari na P3-u su došli do zaključka da AG ima fizičke gabarite visokog igrača, ali i atleticizam poput beka u razini Russella Westbrooka. Na mjerenjima na institutu Gordon ima bolje rezultate u lateralnim kretnjama od većine testiranih NBA bekova, a skakačke sposobnosti su mu bolje od većine testiranih visokih igrača u ligi.
Gordon možda nije dugačak i visok kao Giannis, ali ne postoji nijedna prepreka da ga se ne koristi kao Grka. Ako već imaš frajera koji stilom igre propituje Newtonove zakone, onda ga, kvragu, i koristiš u tom pravcu umjesto da ga držiš zarobljenog u prapovijesnim šablonama. Za osloboditi zvijer u AG-u, Vučević (ili, još bolje, Bamba) mora biti njegov Brook Lopez, Fournier treba biti Khris Middleton, Fultz igrati kao Eric Bledsoe a Isaac poput Wesa Matthewsa. Umjesto da Orlando igra petim najsporijim ritmom u ligi, mora igrati barem petim najbržim tempom. Čak 27 posto Giannisovih poena postignuto je iz tranzicije, a Gordon je na svega 16 posto.
Njegova primarna pozicija je četvorka i jedina dodatna opcija za Orlando i Gordona je ona centarska. Giannis je ove sezone odigrao 23 posto minuta na centru, Gordon samo dva posto. Premještanjem na poziciju više, Orlando može dobiti dodatnog beka ili šutera u postavi umjesto Vučevića, a Gordon može uživati u blagodatima spacinga u kojima bi on bio roller u pick and rollu i lob opcija, baš kao što je i Giannis u Bucksima.
Iskoristiv je i kao kreator u pick and rollu, iako zbog slabašnog šuta iz driblinga obrambeni igrači mu mogu ići ispod bloka i neutralizirati ga. Međutim, ako blok postavlja Fournier ili Fultz, Gordon može dobiti mismatch protiv nižeg igrača kojeg može napasti driblingom ili leđima i finiširati iz kontakta. Njegovih 68 posto realizacije na obruču elitna je brojka za krilo.
Među top 10 defenzivaca lige
Ovo su samo neke od opcija koje i Bucksi koriste za Giannisa, a sve kako bi zamaskirali njegov klimavi šut. Gordon ima isti problem. Iako je mijenjao mehaniku i počeo bolje selekcionirati šutove, ove sezone je na 30 posto realizacije s trice. Lani je to s 35 posto bilo puno bolje, ali jako slabašnih 31 posto u karijeri ne daje previše nade da tu stvari mogu biti poboljšane.
Još jednu stvar dodatno treba apostrofirati, a to je da je Gordon sjajan obrambeni igrač koji može čuvati svih pet pozicija, i to nije floskula. Kada se govori o najboljim obrambenim igračima lige, njega se nepravedno zaobilazi, a vjerojatno je u 10 najboljih defenzivaca u ligi. On nema nikakav problem s tim da jednu večer čuva Griffina, drugu Tatuma, a treću Luku Dončića, i protiv sve trojice napravi odličan posao. Zbog brzine i fizikalija podjednako dobro može pratiti bekove kroz blokove, gurati se u postu ili braniti izolaciju jedan-na-jedan.
Tko zna, možda sve spomenute potencijalne prilagodbe ne bi bile dovoljne da oslobode zvijer u Gordonu. Možda se doista radi samo o rubnom All-Star igraču koji je u idealnim uvjetima tek treći najbolji igrač šampionske momčadi, a ne prvi ili drugi. Uskoro ćemo ga opet gledati u playoffu i vidjeti od čega je sazdan u Orlandu, na domaćem parketu. Nećemo se iznenaditi ako, recimo, u prvoj rundi izdominira Siakama i odvede seriju u sedam utakmica. Ali neće biti šok ni ako se ne pojavi u seriji.
U ime talenta i potencijala, nadamo se da će netko jednom pokušati složiti igru oko njegovih jakih strana. U Orlandu ili negdje drugdje. U protivnom, povijest će ga pamtiti samo kao letača i dunkera na All-Staru kojeg Magic nikada nije dočekao.
