Domaća utakmica protiv Lyona vrlo lako može poslužiti kao prekretnica Dinamove sezone. Istina, Dinamo je opet izgubio, opet nije zabio gol i još je uvijek najlošija momčad Lige prvaka. Međutim, Dinamo je prvi put ove sezone izašao igrati.
“Problem Dinama nije manjak kvalitete, nego manjak ambicije.” To je bila temeljna teza i zaključak analize prve utakmice s Lyonom, a zaključak je bio u slovo isti i nakon poraza protiv Juventusa, dok je Aleksandar Holiga poslije Seville u svojoj kolumni analizirao besmisao tih utakmica, ne dotičući se taktike.
I nakon četir poraza, četiri blamaže, nakon četiri utakmice predane još na zadnjem treningu prije utakmice, Ivajlo Petev je napokon probudio ekipu i Dinamo je izašao igrati.
Da se razumijemo, nije odigrao maestralnu utakmicu u kojoj je demonstrirao silu i razbucao protivnika. I dalje je bio podređen suparnik koji je zasluženo izgubio. Međutim, Dinamo je pokazao da može pružiti pristojan otpor jačem protivniku. Zapravo, igrači su sami sebi dokazali da nema potrebe za silnim blamažama, jer ova momčad individualno svakako ima kvalitetu više od Legije, Ludogoreca i Club Bruggea.
Te momčadi, iako nedorasle, ne blamiraju se toliko i sposobne su zabiti barem koji gol ili ozbiljno prijete otkinuti bod ponekom suparniku. Za početak, izgledaju bolje jer su sposobne barem sastaviti dvije obrambene linije koje će pokrivati prostor i neće poklanjati golove protivniku. Uostalom, zar je veća razlika u kvaliteti između Lyona ili Seville i Dinama od one između Dinama i Bjelovara, koji će u Kupu postaviti te dvije linije pred gol i pokušati se boriti?
Plitka zona s dvije linije
To je na kraju krajeva, kao osnovni plan slabijih momčadi, preuzeo i Petev. Postavio je momčad u plitku zonu ne previše blizu odličnog Dominika Livakovića, 4-5-1 s vrlo kompaktnim linijama koje nisu otvarale međuprostore i Angelom Henriquezom koji je često striktno markirao Maximea Gonalonsa.
Po oduzetoj lopti postojao je barem načelni plan izlaska okomitim dodavanjem na Henriqueza, koji je ostavljao lopte za (u prvom poluvremenu fantastičnog) Amera Gojaka – tako da ispada kako je ozljeda Alexandrua Mătela bila zapravo usluga Dinamu, jer je Henriquez mnogo bolji u takvoj ulozi improviziranog sidruna od Juniora Fernándesa, koji je mnogo učinkovitiji na krilu.
Međutim, iskusne i dobre momčadi poput Lyona, makar ne igraju spektakularno, iskorištavaju ponuđene mini šanse.
Ponovno čašćenje protivnika
Od jednog benignog napada gdje je 11 igrača Dinama bilo iza lopte, a Lyon ima samo tri igrača ispred nje, od čega su dvojica uz aut liniju i ne bi imala nikakvu opciju osim centaršuta, Dinamo prima gol. Pomalo za rubriku ‘Vjerovali ili ne’.
Zadnja četvorka je usko, Gojak i Fernándes čitavo drugo poluvrijeme praktički čuvaju bekove Lyona igrajući čovjek na čovjeka, a središnji trojac je usko i štiti zonu ispred obrane.
Međutim, Dinamo lomi sam svoju zonu tako što Jonas, jedan od najiskusnijih u momčadi, iskače iz svojeg zonalnog mjesta i kreće prema sasvim pogrešnom igraču. Naime, Henriquez je izvrsnim postavljenjem tog igrača “stavio u sjenu” i isključio ga tako iz igre, jer iz ove pozicije lopta ne može do njega. Jonas to ne shvaća i otvara rupu u zoni napuštajući svoju poziciju.
Na to reagira Josip Pivarić, koji iskače iz svoje pozicije prema igraču s loptom i kako bi zauzeo mjesto na kojem je trebao biti Jonas i popunio rupu.
Možemo raspravljati koliko je to bilo potrebno i kolika je opasnost prijetila od lopte na 40 metara od gola bočno. Možemo raspravljati je li bilo pametnije da Gojak izađe prema lopti, a Pivarić preuzme njegova igrača.
Javnost koju je Pivarić navikao na kritike vjerojatno će njega označiti kao krivca po inerciji navike. Ipak, ta Pivarićeva odluka je sporna isključivo u kontekstu toga što Gojak nije prepoznao da je on sada bek niti je Filip Benković prepoznao da mora pokriti Pivarićeva leđa, a ni Jonas ne radi dijagonalno kretanje kojim bi oduzeo prostor.
Lyon gura loptu kroz sasvim otvoren kanal, Rafael se ubacuje ispred Gojaka i to je matna pozicija, to se ne može više spasiti te Alexandre Lacazette zabija prvi gol u Ligi prvaka ove sezone.
Za razliku od prve četiri utakmice, ovo je situacija koja se može ubaciti pod egidu skupljanja iskustva ili učenja bez da bude zlorabljena. Suparnik koji koristi Jonasovo iskakanje iz sustava – i to što Benković i Gojak ne vide nešto što je vidio čitav stadion i većina onih koji su gledali na televiziji – je lekcija iz toga što dijeli bolje od lošijih momčadi.
Međutim, Dinamo je prvi put ove sezone barem izgledao kao momčad. Kao netko tko je došao dati sve od sebe, ekipa koja se nije predala prije utakmice. Zvuči šizofreno, ali u situaciji kad su jedina momčad postignutog bez gola i nakon dosadašnjih blamaža, i ta osnovna pretpostavka sporta je činjenica koja može veseliti.
