Pep Guardiola ima jednu pomalo iritantnu naviku. Recimo, nakon užasne debitantske predstave Claudia Brava, tip mrtav hladan kaže kako je to bila najbolja vratarska partija u dugo vremena. Jednostavno, to je njegov način. Svi znaju da laže, ali na taj način pokušava psihički podignuti igrača, iskazati mu podršku i pokazati da je uz njega.
Na sličnom tragu je i još jedna fora, koja mu je omiljena. U duhu fair playa, obično izdvoji jednog od igrača suparničke momčadi koja je netom prije stradala, nahvali ga, stradale suparnike proglasi nesretnima i boljima nego što rezultat pokazuje. Isto tako, mrtav hladan. Alexander Esswein je u Bundesligi igrač kakvih ima na stotine. Nije katastrofa (jer od njega obično nitko ništa ne očekuje), ali ne ističe se po ničemu. U analizi Augsburga Pep ga je okarakterizirao kao “super, super Spieler“. Mrtav hladan, kao da će mu itko povjerovati.
Međutim, netom nakon poraza Dinama protiv Bayerna, Pep je izjavio da u Dinamu ima hrpa vrhunskih igrača, ali da želi podcrtati Antu Ćorića kao igrača budućnosti. I tad, iz nepoznatog razloga, to nije zvučalo kao sportski fair-play, kao Pepov način da oda viteško poštovanje protivniku. Ako je to i bila laž, moglo se povjerovati u nju. Jer, za razliku od Alexandera Essweina, Ante Ćorić je zaista super, super Spieler. Nesvakidašnji talent, iznimni potencijal. Jednostavno, svatko tko ga je pogledao mogao je vidjeti da u dečku čuči iskra genijalnosti.
Ipak, iskra se još nije razbuktala u vatru.
Razbuktale su se emocije. Ili barem igre pritiska i novca. Prvo je Ćorić digao sve na noge improviziranom presicom u kojoj je tražio da ga Dinamo proda.
“Gotovo je, želim otići iz Dinama. Ovo više nema smisla, ovdje ne igram – znači, nisam im potreban“. I, u tom trenutku, Ćorić definitivno nije bio potreban Dinamu. Na njegovom mjestu su imali Roga (pa i Pjacu), i tu Ćorić jednostavno nije imao dovoljno argumenata da se nametne. Dinamu je potreban za daljnju prodaju – nakon odlaska Roga i Pjace, Ćorić je idući u redu onih koji će Dinamu donijeti velike novce. Ili nekome drugome, ali to je toliko puta ispričana priča da je – dosadna. Stoga, poslovno sasvim logično, sjekire su zakopane i Ćorić je dobio nove uvjete na papir. Na zadovoljstvo svih, činilo se.
Nesposoban pratiti tempo HNL-a
Međutim, zadovoljstvo se mora izraziti na terenu, a tu Ćorić ne briljira. Odnosno, ne pokazuje ono što nudi njegov potencijal.
Četiri godine, prije nego ga je Dinamo – navodno – platio gotovo milijun eura, bio je u Red Bullu iz Salzburga. Pušten je s lanca da pokaže sve što zna, a tu mu je vjerojatno učinjena medvjeđa usluga. U osjetljivim formativnim godinama Ćorić je bio ohrabrivan da pokazuje zašto će jednog dana donijeti 20-ak milijuna eura. Dinamu ili nekome drugome, ali to je toliko puta ispričana priča koju smo dosad shvatili ili – nismo.
Kad Ćorić ima loptu u nogama, onda je uvjerljivo najbolji igrač Dinama. Kad je nema, onda je uvjerljivo najgori. Minutu je genijalac, 89 minuta apsolutni statist
Ćorić je u svojim osjetljivim formativnim godinama naučio igrati nogomet koji danas više ne prolazi. Nogomet fantazista, nogomet poteza u kojem nema obavezne igre. Da se razumijemo, Ćorića je i dalje fino gledati na terenu s loptom. Međutim, u modernom nogometu loptu kontroliraš mooožda dvije minute. Ono što radiš ostatak vremena te definira kao igrača. A Ante Ćorić je po tome loš igrač.
Nedostaje mu bilo kakav oblik defenzivnog impulsa, nema povratne trke ni preuzimanja zonskih zadaća. Kad Dinamo ima loptu, Ćorić je previše pasivan. U današnjem nogometu, čak i u HNL-u, potrebno je stravično puno rada “na suho” da se otvori prostor za igru. Od klasičnih protrčavanja, dijagonalnih kretanja, zamjena pozicija, do blokiranja i zavaravanja protivnika da se otvori prostor za suigrača. Ništa od toga Ćorić ne pokazuje, jednostavno u ovom trenutku izgleda limitiran igrač, potpuno nesposoban pratiti tempo HNL-a, a o Ligi prvaka da ne govorimo.
Računica je jednostavna: kad Ćorić ima loptu u nogama, onda je uvjerljivo najbolji igrač Dinama. Kad je nema, onda je uvjerljivo najgori. Problem je samo što je omjer 1:89 – minutu je genijalac, a 89 minuta apsolutni statist.
Alarmantno loša statistika
Iako ga je Cico Kranjčar proglasio nositeljem kluba (vidjevši u njemu vjerojatno i flashback na svoju karijeru u plavom dresu), kraj mandata dočekao je u nemilosti. Dočekao je Ćorić Ex Ponto Peteva, ali se nije usrećio, jer i kod njega prednost imaju neki drugi. Ne nužno bolji, samo spremniji za nogomet današnjice, nogomet koji od igrača traži puno više nego što je Ćorić pokazivao. Svjedoči to i situacija u kojoj je u četiri utakmice Lige prvaka dobio dva puta po 53 minute, dok je dvije proveo izvan kadra. Čak i na tribinama. To je nešto što ni Dinamo ni Ćorić nisu imali na umu kad je dolazio iz Salzburga.
To što je dvaput bio mijenjan – oba puta kao očigledno igrač koji je najviše ‘izvan’ utakmice – dovoljno govori kako Ćorić teško prati taj ritam. U HNL-u također rijetko skuplja punu minutažu. Često mijenjan, uz poneki ulazak s klupe skupio je 701 minutu. Po podacima InStata, to je bilo dovoljno za dva gola i dvije izravne asistencije. Ono što djelomično brine, Ćorić je svoje najbolje utakmice odigrao protiv Cibalije i Splita, obje momčadi koje jednostavno ne izgledaju prvoligaški.
InStat nudi i neke druge zanimljive podatke. Ćorić samo 1,5 puta na utakmici pokuša oduzeti loptu. I u tome je uspješan u 17% pokušaja, što bi nam reklo da ima otprilike isti broj golova ili asistencija kao oduzetih lopti. U modernom nogometu to je zbilja alarmantno loše. Dodajmo kako još ima 1,7 uspješno presječene lopte, a od 22 igrača koja su nastupila na poziciji ofenzivnog veznog to je dovoljno za izjednačenje s Pavlovskim iz Splita za katastrofalno 21. mjesto. Zračni dueli koje dobiva rjeđe nego što slavi golove ne treba ni spominjati.
Kad je riječ o brojkama koje dočaravaju kakav je s loptom, Ante Ćorić ima što za ponuditi. Rekli bismo, očekivano. Točna 43 od pokušana 52 dodavanja na utakmici za pristojnih 82%, 3,3 pokušana i 1,5 uspješno ključno dodavanje koje stvara šansu za suigrača. Pridodajmo 4,2 uspješna driblinga ( u ovoj sezoni treći, odmah iza Roga i Vlašića) govori nam ono što smo znali: riječ je o rijetko talentiranom igraču, tehnički potkovanom i lucidnom.
Ima 19 godina, a to nije malo
Međutim, i ostatak brojki govori dosta. Nedvosmisleno nam dokazuju da je Ćorić igrač koji je fizički i obrambeno ozbiljno ispodprosječan i s te je strane uteg za svoju momčad. Iako talentiran, statistika golova, asistencija i ključnih dodavanja je prosječna, a razlog je njegova pasivnost u igri. Ćorić se naprosto ne nameće dovoljno da bude češće na lopti i da samim time bude puno opasniji igrač. U ovom trenutku, Ćorić prikazuje u najbolju ruku prosječnu igru u HNL-u, a biti prosječni igrač lige kao što je HNL u kontroliranom okruženju kao što je Dinamo, to zbilja nije ispunjenje njegova potencijala niti referenca za reprezentaciju.
Kad bi mu za reprezentaciju trebala takva referenca.
Ono najgore – po njega ali i po Dinamov (ili čiji već) račun, to je što on ima već 19 godina. A to nije malo. Posebno nije malo kad bi se trebale ispravljati navike igre, one stvari koje se rade bez razmišljanja i po automatizmu. Ante Ćorić je genijalan igrač s loptom u nogama, ali moderni nogomet se igra bez lopte i u njemu je opasno limitiran. Posjed imaš svega minutu, dvije. Ono što će Antu Ćorića odrediti kao igrača koji je propao ili koji je ispunio potencijal je što će raditi ostalih 88 minuta utakmice.
