“Kako neću cijeniti čovjeka koji svaki dan osigura tanjur riže za svakog od osam stotina milijuna sunarodnjaka?”

Petar Bočkaj zasad ne glumi mudrijaša kao Müller, a još manje revolucionara kao što je to, samo da bi ga dosadnjakovići pustili na miru, činio Breitner. Daleko je plavokosi Zagorac monališki upokojenih crta lica zasad od zvjezdanog statusa koji bi ga doveo u vezu sa spomenutim velikanima, ali da je stvaran tip, da je totalno cool i pravi kit, to polako ali sigurno otkrivaju svi koji prate HNL.

Željko Tihava ime je profesora tjelesnog odgoja u Osnovnoj školi Antuna Mihanovića u Petrovskom nedaleko Krapine. Osim što je prosvjetni radnik, Tihava je i nogometni trener s dugogodišnjim stažem u zagorskom nogometu. Taj je čovjek u ljeto 2011. svom kolegi i poznaniku Jozi Bandiću, dugogodišnjem treneru u Dinamovoj akademiji, dojavio da ima ‘robu’ spremnu za najjači hrvatski klub. Bandić je otišao na utakmicu u Bedekovčini, koju su igrale kadetske momčadi domaćeg Tondacha i Zagorca iz Krapine.

Lijevu stranu gostujućeg sastava pokrivali su Robert Murić i Petar Bočkaj. Nekoliko dana kasnije obojica su završili u Maksimiru.

Dečko je dinamit

Bilo je to turbulentno razdoblje u prestižnoj Dinamovoj akademiji. Direktor Romeo Jozak objavio je da je generacija igrača rođenih 1996., predvođena Alenom Halilovićem, Ivanom Fiolićem i Petrom Mamićem, zastranila, te da joj treba dopunska selekcija. Zadatak je povjeren, kako je rekao Jozak, najsposobnijem od svih maksimirskih trenera u tom kontekstu – upravo Bandiću. Murić i Bočkaj bili su doselektirani igrači koji su Dinamu pristupili u 16. godini života, nakon što su gotovo čitavo desetljeće proveli u Zagorcu.

“Dečko je dinamit!”, govori danas Bandić. “Takvo nešto uistinu se rijetko susreće. Znam što govorim jer sam osobno s njim radio vježbe jakosti i snage. Pero je inteligentan nogometaš s brutalnim fizičkim predispozicijama.”

Razvijao se Bočkaj vrlo dobro pod Bandićevim vodstvom u kadetima maksimirskog kluba. Dospio je, uostalom, do U-17 reprezentacije koju je Ivan Gudelj 2013. odveo na Svjetsko prvenstvo u Ujedinjene Arapske Emirate. Sastav predvođen Halilovićem, Murićem i Antom Roguljićem nije se proslavio u skupini s Marokancima, Panamcima i Uzbekistancima, a Bočkaj je odigrao 60-ak minuta u porazu 1-3 od Maroka.

Prvi se ozbiljan problem na njegovu razvojnom putu pojavio na otvaranju juniorskog staža. Novopostavljeni trenerski tandem Krešimir Gojun i Siniša Oreščanin, danas ključni ljudi Hajdukove akademije, nije bio impresioniran i Bočkaj je otpisan kao neperspektivni kadar. Ništa strašno, može se reći, događalo se i većim igračima.

“On nije vojnik profesionalizma. Pero je dobri duh svake momčadi”

Početkom 2014. Bočkaj je preselio u redove trećeligaša Maksimira, kamo ga je doveo predsjednik kluba Željko Pakasin. Tu se prvi put susreo sa svojim današnjim trenerom Zoranom Zekićem, koji je momčad vodio u paru s još jednim nekadašnjim Dinamovim prvotimcem, Davorom Matićem.

Mladi je Zagorac iz Stare Vesi Petrovske, sela na pet kilometara udaljenosti od Krapine, bez osobite gorčine jednostavno nastavio raditi ono što ga je oduvijek najviše oduševljavalo: igrati nogomet. Kao ulazni junior smjesta je prebačen u seniorsku momčad, gdje je proveo, poprilično oscilirajući (što će biti njegov osnovni problem u kasnijim epizodama), idućih 18 mjeseci.

Zagorska zvijer

Bez obzira na uspon do reprezentacije i pad među trećeligaše, ta su vremena obilovala za njega prilično traumatičnim iskustvima. Bočkaj potječe iz skromne obitelji i otac si nije mogao priuštiti voziti ga svakodnevno u Zagreb. Pero je lovio vlakove i autobuse da bi dolazio na treninge. Doma mu se nikad nije žurilo.

“Nogometa mu nikad nije bilo dosta”, prisjeća se Bandić. “Ostajao bi, kad god bi mogao, na terenu i nakon treninga. Jednom sam ga čak pronašao u dvorani kako s nekim klincima igra košarku. Od treninga je prošlo već o-ho-ho vremena.”

Jednog je poslijepodneva, nakon što je Pero preselio u redove NK Maksimira, Bandić otišao prošetati u maksimirsku šumu. Zatekao je svog bivšeg igrača kako gura dječja kolica. “Dobio sam sina”, izvijestio je trenera Bočkaj uz široki osmijeh, priopćivši mu da se također i oženio. Bilo mu je 18. “‘Ajde da si napravio nešto pametno”, odgovorio mu je Bandić.

I ta je epizodica, poput mnogih drugih, dokaz da Petar Bočkaj živi život punim plućima, i to 24/7. Imaju Nijemci izraz i za takve: Ein Spaßvogel! Reklo bi se veseljak, čak i obješenjak, čovjek koji uvijek podiže atmosferu i omiljen je u društvu. Gdje se god pojavi, on je faktor dobre volje.

“On nije vojnik profesionalizma i takvog ga jednostavno treba prihvatiti. Pero je dobri duh svake momčadi. Jednostavno, sjajan tip i sjajan igrač”, smatra Bandić.

“On je zagorska zvijer”, tako je današnjeg nogometaša NK Osijeka ocijenio Samir Toplak kad ga je opipao na prvih nekoliko treninga Intera iz Zaprešića uoči sezone 2015./2016., povratničke u HNL kad je Toplakova momčad u pitanju. Bio je to trenutak u kojem je 19-godišnji ljevonogi ofenzivac zakoračio na seniorsku prvoligašku scenu. Nikamo nije zakasnio, jer je angažman u novom prvoligašu stigao taman po formalnom okončanju njegova juniorskog staža.

Premijerna sezona u HNL-u za Bočkaja je bila očekivano oscilirajuća, možda čak i preko mjere s obzirom na ono što pokazuje danas. Ipak, Toplak je trpio njegove mušice i u drugom dijelu sezone ga pretvorio u standardnog igrača.

U tom je statusu idućeg ljeta preselio na Kajzericu.Ušao je u sezonu uistinu spektakularnim europskim nastupima, a neko je vrijeme i u HNL-u formu držao na relativno solidnoj razini. Onda je odjednom potonuo. Lokomotivin direktor Božidar Šikić objelodanio je tek da Bočkaj ima izvjesnih obiteljskih problema. Tijekom proljetne je polusezone potonuo sasvim u drugi plan, propustivši devet od 16 prvenstvenih utakmica a da nije bio ozbiljnije ozlijeđen. Startao je tog proljeća samo pet puta.

Tesanje na raznim pozicijama

Kad je ove sezone ponovno bljesnuo na samome startu, određena skepsa u pogledu onog što će uslijediti činila se opravdanom. Bočkaj, međutim, sada već puna tri i po mjeseca igra na zavidnoj razini, uz minimalna odstupanja u formi. Uz vratara Marka Malenicu i stopera Milu Škorića, ne samo da je najkonzistentniji u formi, već je skupio i najviše minuta u polju.

Čini se očito da se na njegovo nabijeno tijelo kilogrami lako primaju. Podjednako je, međutim, očito da na Bočkajevu igru to nema značajnijih reperkusija. Tip je mišićavoga, eksplozivnog nogometaša. Da se bavi atletikom, bio bi sprinter, a ne srednjoprugaš. Činjenica da nema vrhunsku izdržljivost i moć ponavljanja ne čini ga idealnim igračem za poziciju lijevog beka, jer Borna Barišić jest najjači upravo na tom planu. Bočkaj zato donosi čitav spektar kvaliteta baziranih na vlastitim fizičkim predispozicijama. Za primjer, koji je relativno nevažan ali itekako indikativan, fizikalije su te koje mu omogućavaju da iz auta dobaci loptu praktički do daljnje stative.

U Osijekovoj pobjedi protiv Rijeke na Rujevici, koju je zapečatio prekrasno izvedenim slobodnjakom, njegov je InStat index iznosio 307 bodova. U posljednjih 20 nastupa na prosjeku je od 43 posto dobivenih duela (8/19), te 47 posto uspješnosti driblinga (2,7/6). InStatova statistika također otkriva da je jak i u drugim defenzivnim elementima igre, poput presinga i startova, odnosno uklizavanja. Najjači je, što je sasvim očigledno, u driblinzima, prekidima, te centaršutovima i dugim dijagonalama, a sasvim solidan i u plejmejkerskim vještinama.

Od velike je koristi to što ga trener Zekić teše na pozicijama izvan njegove prirodne, a što bi bile obje krilne i eventualno ona povučenog napadača. Igrao je tako početkom sezone u HNL-u na mjestu povučenog plejmejkera, a već dugo vremena mijenja Barišića na mjestu lijevog beka, što će svakako pridonijeti njegovoj izdržljivosti. Na sličan ga je način u Dinamovim kadetima školovao Bandić, smještajući ga povremeno čak i na poziciju desnog beka. Njegova slabija noga, lijeva, tvrdi Bandić, uopće nije loša kao što statistike pokazuju.

Petar Bočkaj istinski je nogometni znalac u dinamitnom tijelu. Obožava mali nogomet i oni koji su ga gledali kažu da ga igra izvanredno. Njegovo je vrijeme napokon došlo. Sačuva li formu od neobjašnjivih oscilacija koje su ga usporavale u Interu i Lokomotivi, u Osijeku će imati jako puno razloga za veselje, i to po različitim osnovama.

Dres s brojem 40 u Lokomotivi je, legende kažu, izabrao uz opasku da će se jednog dana prodati van za 40 milijuna eura. Ne bi bilo loše ni da se proda za 12, u skladu s brojem koji nosi u Osijekovu dresu.