Tamo negdje početkom milenija, kada sam se ufuravao u ozbiljno igranje Football Managera, imao sam jedan popularni princip slaganja momčadi. Kao i mnogi, tražio sam jeftina (ili besplatna) imena koja usput imaju nešto za ponuditi u svom CV-u. Nisam previše mario za stvari kao što su forma, ozljede ili kontinuitet; ako je, primjerice, u nekom trenutku igrač bio na ugovoru u nekom jačem klubu sa Zapada, to je nerijetko bilo dovoljno da kod mene zavrijedi potpis.
Naravno, takva je momčad, skupljena na hrpu i bez jasnog plana, čak i u simulaciji redovito bila osuđena na propast. Oni koji nisu nastavljali ‘tradiciju’ ozljeda bili bi nezadovoljni statusom jer zbog gomilanja nisu svi mogli igrati, a ega su bila prevelika da to prihvate. Ovi u momčadi su, pak, bili kronično van forme i rezultati su, naravno, patili.
I dok sam još kao tinejdžer poučen tim primjerom shvatio loše strane takve sportske politike, nisam siguran može li se isto reći i za ljude iz grupacije Baskonia-Alavés, vlasnika Istre 1961 — koji, izgleda, nisu naučili lekciju s lanjskom avanturom u Rudešu.
Kada su prošlog ljeta preselili logistiku iz Zagreba u Pulu i tako efektivno spasili Istru od propasti, djelovalo je da su Baski shvatili svoju pogrešku u prvotnoj procjeni. Istra kao klub sa svojim okruženjem zaista nudi širi spektar opcija za Alavésov ulazak na ovdašnje regionalno nogometno tržište, a to su upravo pri preuzimanju kluba i istaknuli.
Problem nisu stranci, već što ti nasumično dovedeni i pompozno najavljivani pridošlice dopuštaju da njihovi životopisi ‘igraju’ umjesto njih
“Grupacija posebnu pozornost pridaje razvoju mlađih uzrasta, te prepoznavanju talentiranih igrača iz područja Istre i šire regije”, rečeno je tada u proglasu na klupskim stranicama, dok su naglasili i kako planiraju stabilizirati klub “primjenom profesionalne metodologije rada grupacije, kako u financijskom i upravljačkom, tako i u sportskom smislu”.
Od tog je proglasa prošlo skoro godinu dana, a klub je u međuvremenu promijenio dva sportska direktora i čak četiri trenera. Od posebne pozornosti razvoju mlađih igrača praktički nije bilo ništa, pošto je prema istraživanju CIES Football Observatory Istrina momčad jedna od ekipa s najvećim brojem stranih igrača u svim europskim ligama — oni joj čine čak 81.3 posto svlačionice. Ove sezone su u Puli pritom koristili nevjerojatnih 40 igrača u rotaciji, a u toj legiji stranaca koju su nagomilali isticala su se i neka imena s kakvim-takvim ‘pedigreom’ — poput Arone Sanéa, pristiglog iz rezervi Atlético Madrida, ili Kévina Rimanea, koji je minule jeseni čak uspio sakupiti nekoliko minuta za prvu momčad Paris Saint-Germaina.
Odlazak u drugu krajnost
Od navedenih 40 igrača samo su dvojica dobili prigodu: 20-godišnji napadač Vice Miljanić, a i on je nakon samo 128 minuta provedenih na terenu proslijeđen na posudbu u slovenskog drugoligaša NK Brda, te 18-godišnji veznjak Toni Burić, koji je startao ovaj ponedjeljak protiv Slaven Belupa, a u veljači je dobio nekoliko minuta s klupe u porazu 4:0 od Rijeke. Uz njih je ‘tu negdje’ i 19-godišnji Hisa Ramadani, ali on nije dobio ni minute. Veliku je buru izazvao i iznenadni odlazak talentiranog mladog napadača Lorena Maružina u Lokomotivu, pogotovo nakon vrlo dobrih predstava na zimskim pripremnim utakmicama prve momčadi.
Da bi do nekakve pobune došlo, prvo treba postojati grupa ljudi koju veže neki viši cilj, a koji se onda kosi s zamislima onih na poziciji moći. U Istri se to bar moglo vidjeti iz prve ruke, jer tko može zaboraviti ono preklanjsko okretanje leđa igrača tadašnjem treneru Mariju Totu pred sam početak utakmice protiv Dinama. Ta je ekipa po bodovnom kontu bila jednaka ovoj danas, iako na papiru zasigurno lošija; te je igrače, međutim, barem vezala neimaština i očaj uslijed neisplate plaća, a kada je na kormilo stigao Darko Raić-Sudar, njegovo je solidariziranje s njima i posljedična borbenost igrača u borbi za prvoligaški život bila jedna od ljepših priča uslijed te tužne epizode na Drosini.
Osim što se nemaju realnog razloga buniti se jer u klub, za razliku od ranije, ipak pristiže novac, aktualna Istrina momčad nema ni natruhu zajedništva kakva bi nekako skrenula pažnju s očajnih rezultata i igara koje pruža. Ove je sezone Istra je uspjela slaviti u tek četiri susreta, pritom zabivši samo 25 golova, debelo ispod gola po utakmici. Od kraja prošle kalendarske godine Istra je zabila tek tri gola iz igre, a dva od tih su stigli u ovom posljednjem remiju protiv Slaven Belupa. Teško je pronaći veću simboliku od one da ju je putem porazio i Rudeš, kojeg su upravo slatkorječivi i “metodični” Španjolci ostavili da ‘umre’ negdje u kutu, samog i zaboravljenog.
Ne trebaju vam neke osobito provjerene insajderske informacije iz pulske svlačionice da biste shvatili kako je gomilanje napuhanih ega kojima je ispod časti biti dio ovog projekta put u propast, baš kao i ona moja sportska politika u Football Manageru. Sam je (novi) trener Igor Cvitanović jasno dao do znanja da je u određenim igračima problem i da su već dobili previše prigoda. Jordan N’Kololo javno je pao ‘pod mač’ nakon što je odbio trenirati jer nije bio u kadru za utakmicu protiv Hajduka, dok protiv Belupa u sastavu nije bilo inače standardnih Sanéa, Danija Ndija i Einara Galilee, što se također može povezati s čistkom. Ali problem za Cvitu je taj što i nema previše izbora, jer ova momčad u cjelini djeluje otuđeno i nezainteresirano te se ni u pozadini ne naslućuje perspektiva. To i jest najveći razlog zbog kojeg je Istra ponovno ugrozila svoj prvoligaški status.
Da se razumijemo, problem nisu stranci ni to što ih se gomila nauštrb domaćih, već što ti nasumično dovedeni i pompozno najavljivani pridošlice dopuštaju da njihovi životopisi ‘igraju’ umjesto njih. Jasno da se identitet momčadi ne može odmah utabati forsiranjem igrača iz domaćeg bazena, pogotovo nakon što je Istra prethodno od njih već bila ‘očišćena’, ali ovo je odlazak u sasvim drugu krajnost preko kojeg je jako teško, ako ne i nemoguće, izgraditi bilo kakav momčadski duh.
Ako Istra uspije sačuvati svoj prvoligaški status, možda bi ljudi iz grupacije Baskonia-Alavés prije početka iduće sezone svoju kadrovsku strategiju trebali najprije testirati preko Football Managera.
xxx
Kad bismo rekli da smo u proteklom kolu HNL-a primijetili neki posebno zanimljiv statistički podatak, lagali bismo — općenito su InStatove brojke ovaj put bile u prosjeku niže nego inače, na što je možda utjecala i činjenica da je momčadima to bila treća utakmica u tjedan dana. Najviše izglednih šansi za gol pripremio je Dinamo, osam, a najmanje Osijek i Rudeš, tek po jednu. Gorica je imala najviše udaraca na gol — 19, od čega tek tri unutar okvira gola; Lokomotiva je pucala puno manje, ali puno preciznije (11/7), dok su Osijek i Rudeš uputili tek po četiri udarca (Osijek dva unutar okvira gola, Rudeš nijedan).
Najviši postotak posjeda lopte zabilježio je Dinamo (67,9 posto); Hajduk je osvojio najviše lopti (70, od čega 20 na suparničkoj polovici terena; najmanje Rudeš 44/7), a Splićani su imali i najviše napada (110; najmanje Rudeš, 73) te najviše dodavanja (546) i najviši postotak njihove točnosti (85 posto; najmanje Rudeš 1199 i 71 posto). Najviše dodavanja u suparnički kazneni prostor uputili su Dinamo (49, točnih 16) i Lokomotiva (45, 15 točnih), a najmanje Osijek (16/4) i Rudeš (15/5); najviše centaršutova Dinamo (26/6) i Hajduk (23/3), a najmanje opet Rudeš i Osijek (po 6/0). Najviše upućenih ključnih dodavanja imao je Dinamo (34, ali samo osam točnih), ali najviše pogođenih Slaven (15/9), a najmanje Inter (3/2). Rijeka je dobila najviši postotak duela (57 posto) i imala najviše uspjelih driblinga (31/43; Osijek 22/43, najmanje Rudeš 10/20), a Hajduk najviše startova na loptu (28/50; najmanje Rijeka 10/27).
Najviše izglednih šansi za gol kreirao je Dinamov Mario Gavranović, tri; najviše je pucao Goričin Kristijan Lovrić (čak devet udaraca, tri unutar okvira gola); najviše točnih dodavanja upisao je Hajdukov Oleksandr Svatok (85/90), a najviše ključnih Gavranović (3/6) i David Puclin iz Slavena (3/4). Osijekov Boško Šutalo dobio je najviše duela od svih u kolu (19/30); Rijekin Domagoj Pavičić briljirao je s 11/11 uspjelih driblinga; Interov Andrej Šimunec osvojio je najviše lopti (17) i imao najviše presječenih suparničkih dodavanja (18).
Nadomak idealnih 11, ali ipak ispod crte ostali su Marko Malenica (Osijek), Marko Lešković (Dinamo), Igor Postonjski (Inter) i Darko Nejašmić (Hajduk).
Evo tko je u Momčadi kola, formacija je 4-2-3-1.
Kristijan Kahlina (306), Gorica
Tri obrane, dvije u InStatovoj kategoriji supersaves, bez primljenog gola. Pokupio 3/3 centaršuta ili suparničkih dodavanja, dodao 23 puta točno iz 26 pokušaja. Četvrti put u Momčadi kola.
Sadegh Moharrami (302), Dinamo
Već sedmi put u Momčadi kola, nitko od njegovih suigrača nije se pojavio više puta. Točnih dodavanja 54/65 (0/2 ključna, u suparnički šesnaesterac 2/4), dueli 16/20, driblinzi 5/6, startovi 5/7, pet presječenih lopti, od kojih dvije na supanričkoj polovici terena.
Andrej Šimunec (288), Inter Zaprešić
Dodavanja 40/44 (1/2 u suparnički kazneni prostor), dueli 15/19, startovi 4/5, 18 presječenih suparničkih dodavanja, jedan udarac. Četvrti put u idealnih 11.
Dino Perić (302), Dinamo
U samom vrhu po osvajanju ‘ničijih’ lopti — uzeo ih je 13, od kojih sedam na suparničkoj polovici terena. Dvaput pucao, dodao 62/69 puta točno, dobio 12/15 duela, 2/2 driblinga, 2/2 starta na loptu i presjekao sedam dodavanja, od čega četiri na suparničkoj polovici. Šesti put u idelanih 11.
Mario Šitum (295), Dinamo
Dodavanja 65/82 (1/7 ključnih, 2/9 u suparničkih 16m), dueli 4/5, driblinzi 2/2, tri presječene lopte, jedna na suparničkoj polovici. Drugi put u Momčadi kola.
Arijan Ademi (321), Dinamo
Osvojio 13 ‘ničijih’ lopti (šest na suparničkoj polovici), dobio najviše defenzivnih duela od svih u kolu (14/22, ukupno dueli 17/30). Jednom pucao, 51/58 puta točno dodao, imao 2/3 uspjela driblinga i 6/9 uspješnih startova, s osam presječenih dodavanja (pet na suparničkoj polovici). Treći put u Momčadi kola.
Karlo Muhar (300), Inter Zaprešić
Zabio gol iz jedinog svog udarca; dodao 63/65 puta točno, dobio 14/23 duela, 2/2 driblinga, 2/4 starta, četiri puta presjekao suparničko dodavanje. Drugi put u ovom izboru.
Lovro Majer (309), Dinamo
I njemu je ovo drugo pojavljivanje u Momčadi kola ove sezone. Imao najviše dodavanja u suparnički šesnaesterac, sedam točnih iz čak 16 pokušaja (ukupno dodavanja 45/59, 1/6 ključna), kreirao dvije izgledne prilike za gol i dvaput pucao, od čega je jedan udarac išao unutar okvira gola i u mrežu. Dobio 6/16 duela, 3/4 driblinga i 2/4 starta na loptu uz jedno presječeno suparničko dodavanje. Majer je šesti Dinamov igrač ove sezone s titulom Igrača kola, s time da su dvojica — Mario Gavranović i Bruno Petković — taj naslov osvojili po dvaput.
Domagoj Pavičić (277), Rijeka
Najviše driblinga (11/11) od svih u kolu. Dvaput je pucao (jednom unutar okvira gola), 43/49 puta točno dodao (0/1 ključno dodavanje, 0/2 u suparničkih 16m), dobio 17/22 duela uz 2/4 uspješna starta na loptu i tri presječena suparnička dodavanja. Pavičić sada predvodi ligu po broju pojavljivanja u Momčadi kola — ovo mu je osmi put.
Kristijan Lovrić (305), Gorica
Osim što je čak devet puta pucao (triput unutar okvira gola) i jednom zabio, pripremio je i dvije izgledne prilike za suigrače. Dodavanja 26/37 (ključna 1/2, u 16m 5/8), dueli 7/22, driblinzi 3/4, startovi 1/4, tri presječena dodavanja (dva na suparničkoj polovici). Drugi put u idealnih 11.
Ramón Miérez (295), Istra 1961
Šest puta pucao (dvaput unutar okvira gola), jednom zabio, a pripremio je i dvije izgledne šanse, od kojih se jedna piše kao asistencija. Dodavanja 8/15 (ključna 2/2, u šesnaesterac 1/3), dueli 12/28, driblinzi 3/5, startovi 1/3, dvije presječene lopte (jedna na suparničkoj polovici). Treći put u idealnih 11 — prva dva puta bio je i Igrač kola.
