Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Problem s Hajdukovim šesticama

Primjer koji puno govori o lutanjima na Poljudu + donosimo i Momčad kola

Zadnja izmjena: 3. studenoga 2018. Hrvoje Jelavic/PIXSELL

Hajduk je zadnjih godina stalno imao neke probleme s pozicijom zadnjeg veznog, holdera, šestice, kako god hoćete. Najprije je muku mučio s njom kad je prvi put otišao još sasvim mladi — ali tada već reprezentativni, zahvaljujući Igoru ŠtimcuJosip Radošević; onda je iz anonimnosti izvučen i za tu poziciju profiliran Filip Bradarić, a nakon njegove prodaje Rijeci Hajduk čitavu polusezonu nije imao doslovno nikoga tko bi udovoljavao makar i minimalnim zahtjevima uloge.

Kad je 2015. doveden Brazilac Jefferson, prevladavajući ton u komentarima bio je podrugljiv i fokusiran na činjenicu da dolazi, zamislite te bruke i sramote, iz druge portugalske lige. Zatucani i zlonamjerni, kakvi naši ljudi (i novinari) već dobrim dijelom jesu, lamentirali su o tome kako je Hajduk nisko pao kad drugoligaške igrače (Franck Ohandza je također došao kao takav, iz Sesveta), još k tome dovedene bez plaćanja odštete, predstavlja kao pojačanja. Da bi kasnije o istim tim igračima govorili kako su preskupi, a da ne čine razliku, i da ih se Hajduk treba riješiti.

Jeff je jedno vrijeme bio nezamjenjiv i neprikosnoven kao starter. Kao igrač izuzetne pozicijske inteligencije, usto i visok i snažan, zaustavljao je suparničke napade i trudio se povezati linije u najodgovornijoj ulozi, onoj jedine šestice u sustavu 4-1-4-1 Damira Burića, odigravši neke jako dobre utakmice usprkos svojim ograničenjima koja su bila bjelodana. U organizaciji, odnosno igri prema naprijed, Jeff je bio izuzetno slab i nerijetko je u tom segmentu radio više šete nego koristi promašenim dodavanjima, jeftino izgubljenim loptama i usporavanjem napadačke tranzicije.

Onda je ljeta 2017. vraćen Radošević kao pravi statement signing novog sportskog direktora, a Jefferson je prodan natrag u Portugal. Savvas Gentsoglou, koji je u međuvremenu bio potpisan — najprije na posudbu, pa za stalno — gotovo kao pomoćna radna snaga, isprofilirao se u vrlo korisnog igrača. U sustavu Joana Carrilla su i Radošević i Gentsoglou igrali vrlo važne uloge, ali to se promijenilo dolaskom Željka Kopića koji je želio igrati drugačije. Za njegovu viziju igre Hajduk je imao naprosto premalo kreativnosti u sredini terena, a ni Savvas ni Radošević nisu nudili sistemsko rješenje na poziciji defenzivnog veznog kakvom je on težio.

Ne samo što nema kontinuiteta struke, nema ni kontinuiteta ideje

Bolje rečeno, svaki je nudio samo po pola tog rješenja: Grk dobra dodavanja i kontrolu tempa, a Zujo mobilnost, trku i agresivnost u duelima. Savvasovi su nedostaci bili fizičke, Radoševićevi tehničke prirode, a Kopić je zapravo htio tu dvojicu u jednom igraču. Problem je jedino u tome što takvog Hajduk vrlo teško može pronaći i platiti. Ali svejedno je Radošević prodan, a Savvas pušten da ode, s obećanjem treneru da će mu biti doveden tip igrača koji želi.

Međutim, doveden mu je jedino Dino Beširović, koji se praktično smjesta ozlijedio. A onda je izletio i Kopić.

Nema kontinuiteta ideje

Zoran Vulić najradije bi opet imao Radoševića i Savvasa. Ili barem Jeffersona.

Već pri preuzimanju funkcije natuknuo je da Hajduku nedostaje taj tip igrača, da bi onda Hamzu Barryja — igrača koji je dotad obnašao različite funkcije u Hajdukovu veznom redu — premjestio na tu poziciju i to je izgledalo dobro, ali onda se teže ozlijedio i on. Pa je sada Josipa Juranovića, nakon što se ovaj već sasvim profilirao na poziciji desnog beka, prekomandirao na tu ulogu — ni to ne izgleda loše i u zadnjim je utakmicama ta pozicija bila najmanji Hajdukov problem, ali onda ostavlja mjesto desnog beka ponovno ranjivim. Za bočne braniče je izrazito bitno da redovno igraju i stječu rutinu, a Fran Tudor odavno nije ondje igrao, nema ni Juranovićeve kvalitete, a niti afinitet za tu poziciju.

Međutim, sada se ispostavlja da bi Vulić zapravo želio igrati s dvojicom zadnjih veznih, pa su tako protiv Rijeke i protiv Šibenika u Kupu startali i Juranović i Stanko Jurić, koji je početkom sezone u nedostatku drugih rješenja dobio šansu i kod Kopića. Istovremeno je ‘Projekt Palaversa’ udario u zid — mladi i silno talentirani Ante Palaversa, koji na poziciji ‘šestice’ djeluje kao playmaker, a ne kao klasični ‘razbijač’, a može igrati i ‘osmicu’, kod Vulića pada u drugi plan.

“Njih dvojica su motoričniji igrači nego kad igra Palaversa”, izjavio je trener za svoj novi duo šestica nakon utakmice s Rijekom.

Situacija s defenzivnim veznjacima dobra je ilustracija Hajdukovih lutanja u izboru struke, ali i oko vlastitog identiteta i stila kojim želim igrati. Svi spomenuti su barem solidni igrači koji u odgovarajućem kontekstu mogu biti i vrlo dobri — isto vrijedi i za mladog Darka Nejašmića, koji još uvijek nije dobio ni šansu, a zaslužio ju je. Svaki od njih sa sobom nosi i određene manjkavosti — od mladosti i neiskustva, preko tehničke ili fizičke limitiranosti do oslabljivanja drugih pozicija ako ih se premjesti na ‘šesticu’.  Ali odraz je lošeg planiranja i krize identiteta ako se igrači dovode za stil koji zagovara jedan trener, da onda ne bi odgovarali onome što želi drugi pa bi ih se prodalo, da bi nakon toga nedostajali trećem treneru.

I nije to jedini takav slučaj u Hajduku. Redovito se događa da svaka promjena trenera — a one su česte, i neće ni Vulić dugo biti ovdje — znači i promjenu stilskog identiteta i da onda profil igrača koji je na raspolaganju ne odgovara potrebama, pa svaki trener kemija i gura po svome, da bi se onda opet sve izokrenulo novom promjenom. Ne samo što nema kontinuiteta struke, nema ni kontinuiteta ideje.

A ozbiljan klub tako ne radi — pogotovo ne onaj koji ima namjeru oslanjati se u velikoj mjeri na igrače iz vlastitog pogona. Sasvim sigurno je i to jedan od glavnih razloga što uspjeh na terenu neprestano izostaje.

***

Prema InStatu su Dinamo, Istra, Gorica i (pogotovo) Lokomotiva u prethodnom kolu odigrali značajno bolje od svog statističkog prosjeka. Nešto slabiji bili su Osijek i Rijeka, a ostali na svojoj više-manje stalnoj razini. Najviše je izglednih šansi za gol stvorila Loksa, 10, dok su Inter, Slaven i Rudeš imali samo po jednu. U Jadranskom derbiju je Hajduk po više-manje svim statističim pokazateljima bio bolji od Rijeke: po gol šansama (5-2), udarcima na gol (12-4), kornerima (10-2), posjedu lopte (53-47 posto), dodavanjima/nabacivanjima u šesnaesterac (17/39 prema 7/15), ključnim dodavanjima (7/10 prema 3/8), dobivenim duelima (51-49 posto)… Zanimljiv je i podatak da su Splićani 28 puta osvojili loptu na suparničkoj polovici terena (što je uvjerljivo najviše u toj kategoriji u kolu), a Riječani devet puta (najmanje od svih ekipa u kolu).

Po tri izgledne šanse za gol kreirali su Lokomotivini Fran Karačić i Domagoj Drožđek te Dinamov Dani Olmo, iako je on proveo tek 33 minute na terenu. Najviše udaraca na gol imao je Istrin Ramon Mierez — osam, od čega pet unutar okvira. Lidere u nekoliko drugih statističkih kategorija spominjemo u nastavku teksta, a recimo još da su najbliže plasmanu u idealnih 11 mimo ovih dolje bili Sadegh Moharrami (Dinamo), Antonio Bosec (Inter) i spomenuti Mierez (Istra).

Evo tko je u Momčadi kola, formacija je 4-4-2.

Danijel Zagorac (281), Dinamo

Prvi put u Momčadi kola. Za to mu je bila dostatna jedna obrana, čak 10/10 pokupljenih centaršutova ili presječenih dodavanja te 29/37 točnih vlastitih pasova.

Fran Karačić (325), Lokomotiva

Imao najviše upućenih (12) i najviše preciznih (četiri) centaršutova od svih u ligi, kreirao tri izgledne prilike, od čega se dvije pišu kao asistencije. Triput i pucao na gol, jednom unuta okvira. Dodavanja 63/83 (2/2 ključno, 4/12 u suparničkih 16m), dueli 17/21, driblinzi 2/4, startovi 3/3, devet presječenih lopti (dvije na suparničkom dijelu terena). Drugi put ove sezone u Momčadi kola.

Ante Majstorović (292), Lokomotiva

Najviše osvojenih lopti od svih u proteklom kolu (20). Dodavanja 72/79, dueli 11/12, startovi 1/1, devet presječenih suparničkih dodavanja. Drugi put u Momčadi kola.

Denis Kolinger (287), Lokomotiva

On je treći put ovdje. Dodavanja 71/77 (0/1 ključno, 0/1 u 16m), dueli 9/11, startovi 2/2, šest presječenih suparničkih dodavanja.

Mario Musa (280), Dinamo

Prvi put u idealnih 11. Jedan šut unutar okvira gola, tri presječene lopte (jedna na suparničkoj polovici). Dodavanja 56/61 (1/1 ključno, 1/3 u šesnaesterac), dueli 11/15, driblinzi 1/1, startovi 0/1.

Damian Kądzior (335), Dinamo

Uz Luku Ivanušeca (8/8) imao najviše uspjelih driblinga u proteklom kolu (8/9). Osim što je jedan gol zabio (dva udarca, oba unutar okvira), a jedan namjestio, dodavao je s preciznošću 38/49 (ključno 3/3, u 16m 7/11), dobio 13/23 duela, 1/5 startova na loptu te presjekao jedno suparničko dodavanje. Četvrti put u idealnih 11 — uz suigrača Marka Leškovića i Hajdukova Hamzu Barryja, to je dosad najviše u ovoj sezoni.

Kristijan Jakić (284), Lokomotiva

Dodavanja 61/72 (0/3 ključno, 0/1 u 16m), dueli 11/14, driblinzi 2/2, startovi 2/3, pet presječenih lopti (jedna na suparničkoj polovici), jedan šut. Treći put u Momčadi kola.

Mario Marina (285), Gorica

Prvi put u Momčadi kola, i to nakon što je ušao s klupe i odigrao samo drugo poluvrijeme. Zabio je gol iz jedinog svog udarca, dodavao 10/15 (0/1 u kazneni prostor), dobio 7/15 duela, 3/4 driblinga, 4/6 startova i sedam puta presjekao dodavanje (dvaput na suparničkoj polovici).

Luka Ivanušec (327), Lokomotiva

Najviše točnih dodavanja (75/88, od čega 3/5 ključno, a 6/13 u suparničkih 16m) i najviše uspjelih driblinga (8/8). Jedan gol i jedna asistencija, 11/14 dobivenih duela, 2/2 uspješna starta na loptu i tri presječena dodavanja (jedno na suparničkoj polovici). Prvi put u Momčadi kola.

Komnen Andrić (285), Inter Zaprešić

Treći put u Momčadi kola. Najviše dobivenih napadačkih (15/24) i duela općenito (18/28), jedan pogodak iz tri udarca (dva unutar okvira gola). Dodavanja 30/35 (1/1 u suparnički šesnaesterac), driblinzi 4/5, startovi 2/2, jedno presječeno suparničko dodavanje.

Iyayi Atiemwen (339), Gorica

Pet puta pucao, dvaput unutar okvira gola, jednom zabio. Jednom i asistirao. Dodavanja 12/17 (1/1 ključno, 1/2 u 16m), dueli 4/28, driblinzi 2/7, startovi na loptu 1/2. Treći put ove sezone u idealnih 11.

Ne propusti top članke