Sezona crnih rupa

Nikad lošiji Dinamo uzet će naslov — a bit će to na kraju i sasvim zasluženo

Zadnja izmjena: 29. travnja 2018. Luka Stanzl/PIXSELL

Rijeka je prvi put nakon 2010. pobijedila u prvenstvenoj utakmici u Maksimiru i tako zaokružila priču o jednoj od bizarnijih sezona koje je HNL publika imala priliku gledati. Nisu time Riječani zakomplicirali prvenstvo; to je propustio napraviti Hajduk prošli vikend na Poljudu i Dinamo će osvojiti naslov, ali su tom pobjedom i simbolički pokazali koliko je ove sezone titula prvaka bila dohvatljiva.

Jer Dinamo, iako će sasvim zasluženo postati prvak, neće osvojiti naslov toliko zbog dobro odrađene sezone koliko zato što su izazivači zapravo propustili ozbiljno napasti titulu. Koliko je ova konstatacija točna u globalu najbolje pokazuju podaci o postotku dosad osvojenih bodova pojedinih klubova u ovoj sezoni.

Naime, Dinamov postotak se kroz protekle četiri sezone konstantno kretao između 77,8 (2014.) do 81,5 (2015.); čak i lani, premda nije osvojio naslov, Dinamo je osvojio gotovo 80 posto bodova. S trenutnim postotkom od 71,9, jasno je da je posrijedi značajan pad.

Rijeka, s druge strane, čak i nakon ove pobjede ostvaruje najmanji postotak osvojenih bodova u posljednjih pet sezona. Od 2014. i 67,6 posto momčad se postupno penjala i lani je ostvarila veliki skok, sa 71,3 na 81,5 posto. Sada, međutim, na kontu ima tek 65,6 posto osvojenih bodova.

Na istom je postotku trenutno i Hajduk, koji ga ima priliku povećati na 66,7 eventualnom večerašnjom pobjedom u Koprivnici. To je napredak u odnosu na prošlosezonskih 63,9 posto i, pogotovo, 56,5 posto sezonu ranije te ispod 50 posto 2015. — Hajduk definitivno i konstantno raste, ali to je u ovoj sezoni još uvijek nedostatno za šampionski izazov.

Osijek je ulaskom mađarskog kapitala prošle sezone digao svoj učinak s maksimalno trećine — koliko je osvajao između 2014. i 2016. — na 61,1 posto lani, ali ove sezone bilježi poprilični pad na tek 54,2 posto.

Najgori Dinamo u recentnoj povijesti

Osim pada bodovne zalihe, puno je toga što upućuje na to da je ovo najgora Dinamova sezona u recentnoj povijesti, ali i sugerira razloge za to. Pritom teško da jedan od njih može biti jačanje konkurencije, jer su — kako vidimo — dva od tri glavna konkurenta također doživjela poveći bodovni pad.

-Dinamo je ove sezone na Maksimiru izgubio i od Hajduka i od Osijeka, a sada i od Rijeke, i to prvi put u eri Damira Miškovića. Pobogu, Dinamo je ove sezone prvi put izgubio od Lokomotive u nevjerojatnoj letargiji igrača koja je previše podsjećala na sabotažu trenera, iako je imao pristojnu prednost na vrhu.

-Dinamo je ove sezone pokazao da nema jasnu evaluaciju rada struke, s obzirom na to da je u apsurdnoj situaciji doslovno dva dana prije početka sezone potjerao trenera Ivajla Peteva koji je taman završio pripreme, a onda je klupu napustio i Mario Cvitanović nakon poraza od Lokomotive u situaciji u kojoj je prvenstvo još bilo pod kontrolom. Zadnji koji je dobio taj najlakši najteži posao na svijetu je Nikola Jurčević i on zaslužuje još neko vrijeme prije nego što se krene u objektivnu evaluaciju njegovog rada, ali činjenica da je on već treći trener ove sezone jasno pokazuje kako problem nije u trenerima.

Tamo gdje je konkurencija prosipala bodove, Dinamo ih je osvajao, iako ne igra nimalo bolje. Zapravo, nerijetko igra i lošije

-Dinamo je ove sezone pokazao da je kadrovski nedorečen i da je sportski direktor Marijan Vlak napravio očajan posao u slaganju momčadi. Jer kako drugačije objasniti da momčad koja može platiti sumanuto visoke plaće za uvjete HNL-a koje imaju El Arabi Hillel Soudani, Mario Gavranović i Izet Hajrović jednako tako može ozljedom Nikole More ostati bez ijednog pravog playmakera i uslijed ozljeda i kartona krpati se igračima iz druge momčadi.

Ranjivost na više polja

-Dinamo je ponovo pokazao da nema pravu momčadsku igru. Individualni potencijal napadačkog talenta i Soudani kao crack za pokvareni program donose bodove, ali Dinamo prečesto igra bez ideje i plana, oslanjajući se na čisti igrački talent. Tek tu i tamo Dinamo je zaista izgledao kao ozbiljna momčad, ali u pravilu je igra bila čista stihija bez jasnog trenerskog potpisa.

-Dinamo više nema ni para i klub ima nešto više od 100 milijuna kuna gubitka u prošloj godini. Naravno, to što nema para i što se minus debelo crveni ne znači da Dinamo i dalje ne troši mnogo mnogo više nego svi drugi i da neće dati ogromne novce Hajroviću. Troši i dat će, ali se neke adaptacije moraju napraviti čak i u svijetu pijanih milijardera. Pritisak na klupsku blagajnu je tek djelomično olakšan na početku sezone jer su otišli Júnior Fernándes, Sammir, Josip Pivarić, Gordon Schildenfeld, Paulo Machado i Gonçalo, sve redom igrači s vrlo visokim plaćama. Dakle, Dinamo i dalje ima ogromnu financijsku prednost nad konkurentima, ali je daleko od stabilnosti. A ako mislite da se ovoliko carstvo sa svom infrastrukturom i podrškom institucija ne može urušiti, onda ste prespavali pad Agrokora.

-Dinamo je, u za sebe nekarakterističnom izletu, ispao iz Europe. Doduše, navikli smo da Dinamo ne prolazi dobro na europskoj sceni, ali to je zbog poslovnog modela koji su u klubu izabrali: utakmice u grupnoj fazi Dinamo koristi kao izložbeni prostor za najtalentiranije eksponate i tako diže cijenu mladim igračima koji povoljan kontekst za pokazivanje potencijala plaćaju porazima. Međutim, Dinamu su ranije rijetko probleme radili suparnici poput Odda, kojeg je jedva prošao, ili KF Skënderbeua od kojeg je ispao. Takve suparnike Dinamo obično prolazi.

-Na kraju, u Dinamu sportska politika vodstvu kluba trenutno nije prioritet. Ni blizu. Apsolutna pažnja je usredotočena na neke druge probleme i neke druge bitke, ponajprije pravnog aspekta.

Sve u svemu, Dinamo je ove sezone jasno pokazao da je ranjiv i to na više polja. Samo što to nitko nije mogao iskoristiti, svatko iz svojih razloga.

Prosuti bodovi, rasprodaja i gubitak fokusa

Osijek je još uvijek na dnu ljestvice izazivača. Njegovi navijači ljutili su se kad smo njihovom klubu na zimskoj pauzi prognozirali nemogućnost da na kraju sezone završi više od četvrtog mjesta, ali sada ga konkurenti na ljestvici traže dalekozorom. Nije to bilo podcjenjivanje, samo realna procjena kadra i stručnog vodstva.

Premda je Ivan Meštrović pričao o borbi za naslov i premda je Osijek radio ogromne probleme i Rijeci i Hajduku i Dinamu, momčad Zorana Zekića još nije spremna umiješati se u borbu za nešto više. Recimo, Osijek sebi ne može dopustiti da sanja naslov kad iz četiri utakmice s Rudešom ima pobjedu, poraz i dva remija, iz tri utakmice sa Cibalijom Osijek ima poraz i dva remija, a na dva gostovanja u Puli bilježi samo dva boda. Premalo je to da se ozbiljno iskoriste Dinamove mane, jer naslov se ne može osvojiti s ovoliko bodova prosutih na malim utakmicama. Osijek je na prekretnici i za dodatni iskorak će pažljivo morati izabrati kojim putem će krenuti — a dok je zaokupljen svojim problemima, Dinamo (ali i Hajduk i Rijeka) ostaju daleko izvan dohvata.

Rijeka je rasprodala veći dio svoje šampionske momčadi znajući da, sad kad je Gabriele Volpi izvan kluba, mora sama zatvoriti svoj budžet. Njoj poslovati sa 100 miljuna kuna minusa i nije pretjerano pametna ideja. U sklopu skroz pristojnog napada na Ligu prvaka i igranja u grupnoj fazi Europske lige, nakon čega je u oba natjecanja ostao dojam kako je Rijeka rezultatski mogla i više, izgubljena je bitka za prvenstvo. Četiri poraza zaredom i samo četiri boda u sedam utakmica između 10. listopada i 10. prosinca ipak je prevelika crna rupa za momčad koja ozbiljno razmišlja o tituli prvaka i tu staje svaka priča.

Pa ipak, Rijeka je opet sasvim blizu. Matjaž Kek je čovjek zaslužan za tu činjenicu, ali — služeći se istom logikom — nije ni sasvim bez krivnje za to što Rijeka ni u jednom trenutku nije ozbiljnije izazvala Dinamo. U igrokazima oko nuđenja ostavki gubio je fokus, Rijekin jasni sustav se pomalo gubio, nekim novim igračima nije niti pružio šansu, a propustio je riješiti i ‘Slučaj Gavranović’, koji je očito unosio probleme u svlačionicu. Na kraju, Rijeka sebi ne može dozvoliti da sanja naslov kad naniže četiri poraza i kad u dva mjeseca upiše tek jednu pobjedu. Prevelika je to rupa da bi se iskoristile Dinamove mane.

Hajduk odustao od ludosti — i izazova

Hajduk je jedini od vodeće četvorke ostvario bodovni napredak u odnosu na prošlu sezonu i bio je najbliži izazivač, ali on je svoju priliku izgubio na prokockanim vodstvima. Dvaput je nakon samo 20-ak minuta vodio 2:0, u gostima u Zaprešiću i na Poljudu protiv Rudeša; iz te dvije utakmice Hajduk je uzeo samo bod i tu je nastala ključna prednost koju Dinamo danas čuva. Dodajmo još u priču domaće bodove prosute u sudačkoj nadoknadi protiv Lokomotive na Poljudu i poraz od Slaven Belupa, i onda ispada da Hajduk nije ni zaslužio boriti se za naslov, iako se otvorila prilika da te kikseve ispravi domaćom pobjedom nad Dinamom. Jer, usprkos svemu, Hajduk je jedini prijetio Dinamu. Ne pretjerano ozbiljno, ali taman dovoljno da bude u poziciji iskoristiti opuštanja.

Međutim, za ozbiljno razmišljanje o osvajanju naslova prvaka neke je stvari potrebno bolje planirati i u priču uvesti malo hrabrosti koja graniči s ludošću.

Za razliku od Rijeke, Hajduk je prošlu godinu završio u financijskom plusu. Ipak, ostao je bez trojice ponajboljih pojedinaca. Nikola Vlašić je dobio ponudu koja se realno ne može odbiti, Ante Erceg je dobio ponudu kojom je riješio vlastitu egzistenciju i zadržavanje bi stvorilo nezadovoljnog igrača koji igra za višestruko manju plaću, dok je Franck Ohandza dobio ponudu u situaciji kad mu je isticao ugovor i zadržavanje bi bilo neodgovorno s obzirom da bi par mjeseci kasnije otišao besplatno.

Realno gledano, sva trojica igrača su otišla u situaciji kad je prodaja bila logično ili barem fer rješenje i ludost bi bila zadržavati ih. Ali time je Hajduk izgubio individualnu kvalitetu koja čini razliku, posebno ako u priču uračunamo i ozljedu koju je doživio Márkó Futács. Uz pamet koju imamo iz ove perspektive, s barem dvojicom od njih četvorice bi Hajduk imao dodatnu individualnu kvalitetu na koju bi se mogao osloniti, bodovno je kapitalizirati i eventualno iskoristiti Dinamove mane.

Igra u globalu nije ni bila toliko loša kad pričamo o sistemu. Joan Carrillo je, zaboravlja se to zbog raspada koji je uslijedio kad je izgubio svlačionicu, imao solidnu igru na kraju prošle i na početku ove sezone, dok Željko Kopić potvrđuje znanje koje je bilo očito još u Slaven Belupu i NK Zagrebu, iako u sredini terena nema igrače sasvim kompatibilne svojoj ideji. A za naslov je, uz konture igre, potrebna individualna kvaliteta i rutina u privođenju kraju utakmica koje vodiš 2:0 ili koje igraš doma protiv Slaven Belupa dok si u donekle ozbiljnom lovu na titulu.

A kad konkurenti nisu mogli iskoristiti mane, svaki iz svog razloga, Dinamo je uzeo titulu. Ne još službeno, ali na kraju krajeva sasvim zasluženo.

Tamo gdje je konkurencija prosipala bodove, Dinamo ih je osvajao, iako ne igra nimalo bolje. Zapravo, nerijetko igra i lošije. Ali uglavnom pobjeđuje onda kad mora i tako svoje mane čini nebitnima te — čak iako je sezona bila bizarna, a Dinamo itekako ranjiv — uzima naslov prvaka.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Ovaj članak je dostupan samo pretplatnicima.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.