Svježe okićen Telesportovom titulom Igrača kola, ima još samo jednu utakmicu prije zimske stanke i nekih novih odluka. Sjajan prvi gol protiv Lokomotive i rutinska realizacija kod drugog jasno pokazuju da će Ohandzini menadžeri imati dobar promotivni materijal kad Ohandzu budu nudili drugim klubovima. On posjeduje atraktivan set vještina koji će uvijek biti tražen i to menadžeri sigurno žele dodatno naplatiti.

S druge strane, utakmica u Maksimiru pokazala je i to da Hajduk treba Ohandzu.

Međutim, pitanje je koliko ga treba i vrijedi li ta uloga novca koji će igrač i njegovi menadžeri tražiti.

Iznimno loš duel-igrač

Za početak, prvo se nameće pitanje odigranih minuta zbog vječnih dvojbi oko Ohandzina zdravlja, s obzirom na njegovu podložnost ozljedama. Ukupno je odigrao 1.072 minute u svim natjecanjima (od 2.520 mogućih), zabio sedam golova i zabilježio jednu asistenciju. Utakmica protiv Lokomotive bila je svega četvrta ove sezone u kojoj je nastupio svih 90 minuta. To i nije dojmljivo, jer konkurencija uopće nije toliko velika. Hajduk igra u formacijama s dva klasična napadača, Márkó Futács je teško ozlijeđen, Said Ahmed Said je bio suspendiran, Hugo Almeida je neuspjeli eksperiment, a i Ante Erceg je propustio pet prvenstvenih utakmica. To je kontekst koji Ohandzi otvara gomilu prilika, ali on je odigrao samo 42 posto dostupnih minuta.

Drugo je pitanje kako ga Hajduk može iskoristiti. Ljudi Ohandzu percipiraju prilično krivo. Dijelom zbog neizbježnih stereotipa zbog boje njegove kože, dijelom zbog nabijene boksačke građe – ljudi, ali i neki novinari, obično misle kako je Ohandza odličan duel-igrač. Frane Zolja i Franck the Tank. Istina je da Ohandza ima visok postotak mišićne mase, atipičnu građu za nogometaša i nevjerojatnu eksplozivnost, ali on je u duelu zapravo iznimno loš igrač.

Po InStatovim podacima za HNL, Ohandza ulazi u 16,9 duela po utakmici. Od toga dobiva samo 5,8 ili 34 posto. U zraku je još lošiji jer ulazi u 5,7 duela, a dobiva mizernih 1,6 ili 27 posto.

On je silovit u svojoj okomitosti, to radi odlično i to je prilično atraktivno za vidjeti, ali to nisu kvalitete na kojima se može graditi igra

Da bismo dobili bolji uvid u kontekst, te brojeve treba usporediti s onim što nudi konkurencija.

Mario Gavranović je četiri centimetra niži od Ohandze i desetak kilograma lakši, ali na 3,3 zračna duela osvaja 1,1, što je bolji postotak. Kad je riječ o ukupnim duelima, Gavranović ulazi u sasvim usporedivih 15,2 duela po utakmici, a dobiva ih 6,1 što je opet prilično više nego kod Ohandze. Muzafer Ejupi, iako ima lošiju godinu nego prošle sezone, bolji je od obojice. Ulazi u 18,4 duela, osvaja 7,6 za 42 posto uspješnosti. U zraku osvaja 2,8 duela na 7,8 u kojima se nađe.

Silovit, okomit i atraktivan

U Hajduku Ohandza ima konkurenciju u još boljim duel-igračima. Futács je izvan konkurencije – što zbog dugotrajne ozljede, što zbog fizičkih predispozicija i stila igre. Međutim, Said je sasvim usporediv s Ohandzom. Incident s trenerom i suspenzija su uzrokovali da ima tek nešto malo više minuta, s osam postignutih golova i četiri asistencije. Doduše, stilom igre nije atraktivan kao Ohandza, ali je mnogo učinkovitiji igrač. Ulazi u 15,6 duela i osvaja 7,1 za 45 posto, što su elitne brojke za napadača. Još moćniji je u zračnim duelima, u kojima na 5,2 osvaja 2,3 duela za 43 posto, što je za napadača nevjerojatno.

Dakle, brojevi koje Ohandza ostvaruje puno su sličniji onima koje ima Armin Hodžić, jedan od najlošijih duel-igrača lige, nego ostatku konkurencije. Nakon nekog vremena, u Dinamu su shvatili kako je Armin svojim stilom igre dinosaur među napadačima i da na njemu ne mogu graditi plan igre protiv jačih ekipa. On je itekako iskoristiv protiv slabijih ekipa u utakmicama u kojima Dinamo dominira, kad je konstantno u kaznenom prostoru i može presuditi uz svoju elitnu sposobnost realizacije.

Jednako kao i Hodžić, Ohandza je igrač koji djeluje u posebnim uvjetima. Tražiti od njega da bude glavna špica nema nikakvog smisla. On nije niti može biti glavni oslonac napada, na njemu se ne može graditi igra. U duelima je preslab, iako svojom staturom ostavlja drugačiji dojam; najslabiji je dodavač lopte od svih navedenih konkurenata, ima najmanji postotak uspješnih driblinga i gubi najviše lopti – 8,1 po utakmici, koliko ima i Gavranović koji igra ipak nešto malo više.

Njegovi posebni uvjeti su napadanje prostora, igranje uz prvog napadača koji mu može ostaviti loptu i otvoriti mu situaciju u kojoj može iskoristiti svoju nevjerojatnu brzinu. Zapravo, većina duela koje dobije dolazi u situaciji kad je već iskontrolirao loptu i počeo trk: tada se protivnici odbijaju od njega i u najmanju ruku može izboriti prekršaj. On je silovit u svojoj okomitosti, to radi odlično i to je prilično atraktivno za vidjeti, što mu je donijelo simpatije navijača koji su ga krstili kao Franu Zolju. To je uloga u kojoj Ohandza treba Hajduku, ali to nisu kvalitete na kojima se može graditi igra – i to je nešto što se treba uzeti u obzir kod nastavka sapunice oko novog ugovora.

Igrač zadatka

Ponekad izgled vara. Ivan Krstanović je na temelju svoje visine stalno bio guran u ulogu blatnog čovjeka na kojem su momčadi gradile igru, koristeći ga kao metu za duge lopte. Slično je s Ohandzom, kojemu tjelesna građu nudi neistinit zaključak kako može nositi napad i plan igre. On je Hajduku potreban, ali ne kao prvi napadač nego kao igrač zadatka, ventil koji će napadu donijeti ispuh kroz okomitost i eksplozivnost.

Dajte mu te uvjete, donijet će golove i bit će nezaustavljiv. Samo što kao takav ovisi o kontekstu i o igri čitave momčadi, igri kojoj on zapravo i ne može pridonijeti sve do same završnice.

Hajduku Ohandza treba, ali u novoj sezoni sapunice oko produženja ugovora klub mora biti oprezan u procjeni koliko će ga platiti i koju će mu ulogu dodijeliti. Jer ako nogomet predstavimo kao sapunicu, Franck Ohandza je – iako svima simpatičan i vrlo atraktivan stilom – ipak samo sporedni glumac.