Igračka karijera obično otvara i trenerske opcije. Upravo to se dogodilo Goranu Tomiću koji je nakon Šibenika, Grčke, Italije, Austrije i Belgije svoju igračku karijeru završio u kineskom Henan Jianyeu. Bilo je to vrijeme kad je kineski nogomet tek kretao u ekspanziju; Kina je te 2006. bila daleko od ekskluzivnog i unosnog tržišta na koje trče brojne svjetske zvijezde i za taj angažman Tomić sigurno nije dobio milijune dolara koji su mu omogućili bezbrižnu mirovinu, tim više što je karijeru završio prije svog 30. rođendana.
Međutim, tom je igračkom epizodom otvorio sam sebi priliku na tržištu koje je tek kretalo s rastom i nije imalo dovoljno kvalificirane radne snage. Dojam profesionalnosti koji je Tomić ostavio u Kini na kraju igračke karijere i veze koje je stekao bili su idealne za početak trenerske karijere, za novu stranicu koju je okrenuo u vrlo specifičnom okruženju.
“U Kini i općenito u azijskim zemljama je puno teže raditi”, ispričao je Tomić u razgovoru s Markom Jerlekovićem za Net.hr. “Ja smatram svojim osobnim uspjehom što sam izdržao pet sezona u Kini. U tim zemljama se ne dopušta kiks, tamo vrlo brzo potroše trenera nakon nekoliko loših rezultata. To je bilo moje trenersko odrastanje, zanat sam ispekao u Kini i to me izgradilo kao trenera.”
Onakav start kakav je imao na Lokomotivinoj klupi Tomić u Kini vjerojatno ne bi ‘preživio’.
Zapravo, malo je sredina u kojima bi, jer svoj put je započeo stvarno katastrofalno. Nakon odrađenih punih zimskih priprema, u prvih devet utakmica Tomić je upisao pet poraza i tek jednu pobjedu. No, ta prva pobjeda, ona protiv Dinama, bila je dobar nagovještaj da je Tomić nešto drugačiji lik od prosjeka. Njegovim je prethodnicima za to trebalo 27 neuspješnih pokušaja, a on je u prvoj međusobnoj utakmici upisao sva tri boda. Tada je nakon te utakmice otpušten Dinamov trener Mario Cvitanović; kasnije će Tomić još jednom rušiti maticu, a u završnici prvenstva pobijedit će i Rijeku.
Od poligona za razvoj do HNL-rotvajlera
Nema potrebe okolišati, Lokomotiva je Dinamov servis u prvoj ligi i to ne vidi samo onaj tko se baš bezobrazno želi praviti ludim. Kao takva, Lokomotiva je ultimativni simbol korupcije u domaćem nogometu, kapitalna znamenitost koja označava kako je jedan kriminalac preuzeo nogomet u Hrvatskoj, trajni biljeg nesposobnosti državnog aparata da riješi očite malverzacije i metaforička šaka u oko svim ljudima koji su umorni od lažnog kapitalizma i pogodovanja moćnicima na svim razinama.
Stoga me ni dan-danas me nitko ne može uvjeriti kako bi Lokomotiva uzela bodove Dinamu da je stanje na tablici bilo drugačije, a još manje me netko može uvjeriti kako je sve ovo prelijevanje talenata iz jednog u drugi klub normalno. Bez obzira na mail adresu s koje se potvrđuju ti transferi.
I zato je, mada to možda i nije sasvim pošteno prema Tomiću, Lokomotivu jedino ispravno gledati u kontekstu toga što jest — kao Dinamov servis.
Tomić nije reaktivan trener. U traženju suparničkih slabih točaka, Lokomotiva igra prilično dobar nogomet
Godinama je Lokomotiva bila ta koja je igrala ponajbolji nogomet u ligi. Ponekad se, ako suspregnete gađenje prema onome što ona predstavlja, na Kranjčevićevoj moglo vidjeti stvarno dobrih nogometnih stvari. Uvijek je bilo dovoljno mladog talenta, nikad nije bilo medijskog ili rezultatskog pritiska i zato je Tomislav Ivković, koji je najviše vremena bio na klupi Lokosa, imao prilično dobru situaciju u kojoj je njegova momčad mogla igrati za gol više. Lokomotivine utakmice su se bazirale na kombinatorici, visoko postavljenoj zadnjoj liniji i slobodi u igri. Uostalom, to je paradigma u kojoj se najbolje razvijaju igrači, a to je ionako bilo sve što je Dinamo trebao. Bodovnog pritiska nije bilo, primarno je bilo razvijati igrače koji su dobivali maksimalni podražaj, a to što Lokosi nisu često otkidali bodove Rijeci i Hajduku nije bilo toliko bitno. Dinamo je ionako bio previše dominantan i nije trebao bodovnu pomoć.
Međutim, izbor Marija Tokića za trenera i nije bio baš toliko slučajan koliko se na početku činio. Igračka karijera obično otvara trenerske opcije, a Tokić je najbolju utakmicu svoje igračke karijere odigrao protiv Ajaxa u Maksimiru 1998. kada se zalijepio za Jarija Litmanena pokušavajući ga izbrisati iz utakmice i potpuno mu opstruirati priliku da igra s loptom.
Kad se Rijeka opasno približila vrhu što je na kraju kulminiralo uzimanjem prvenstva, a i Hajduk je dolazio sve bliže, Dinamo kao svoj servis više nije trebao samo poligon za razvoj igrača. Trebao je rotvajlera, trebao nekoga na koga može računati da će otkinuti pokoji bod pratnji i olakšati mu poziciju. A to je najlakše napraviti reaktivnim i defenzivnim stilom igre i za to je najbolje uzeti nekoga tko je tako igrao i razmišlja na takav način.
Jedan od prvih poteza koje je Tokić napravio je bio prelazak na duboku zonu i igru s trojicom stopera. Kad njima pridružite dvojicu defenzivnih bočnih igrača i sredinu terena koja se obično sastojala od dvojice defenzivnih veznjaka, a često i jednog stopera — dobili ste momčad koja igra nogomet koji je među najružnijima u ligi. Međutim, poslužilo je svrsi i potpuno je ispunio cilj za koji je doveden. U njegovom je mandatu Rijeka dvaput gostovala kod Lokomotive i oba puta je izgubila, a protiv Hajduka je remizirao tri od pet puta. Lokomotiva je igrala ružno, sporo, bunkeraški i na gol manje, ali to je ono što je u tom trenutku bilo potrebno i Tokić je tu bio uspješan.
Odskočna daska
Rijeka je u međuvremenu prilično pala u odnosu na šampionsku generaciju, Hajduk je sam sebe sabotirao serijom loših strateških odluka. Ni jedni ni drugi nisu uspjeli doći do novca kroz europska natjecanja i moraju prodavati, a to onda mijenja stvari. Tokić je postao potrošna roba, a ono što je danas Lokomotivi potrebno jest upravo Goran Tomić.
Valjda je to ostatak onoga što je naučio u Kini gdje se kiksevi ne praštaju, ali Tomić zna kako doći do rezultata. U načinu kako dolazi do rezultata veliku ulogu igra epizoda kad ga je, nakon što se vratio iz druge kineske lige u Istru 1961, kao pomoćnika u svoj stožer pozvao Sven-Göran Eriksson. Zbog poznavanja stanja na tržištu i iskustva u Kini gdje je dvaput bio proglašavan najboljim trenerom druge lige, Tomić je bio važan kotačić u spremanju utakmica i snimanju suparnika, a to izvrsno prikazuje i na Lokomotivinoj klupi. Uvijek precizno secira suparnika, odlično nalazi slabe točke i pokazuje kreativne načine kako ih iskoristiti.
Međutim, Tomić nije reaktivan trener. U traženju tih slabih točaka, Lokomotiva ponovo igra prilično dobar nogomet.
Za razliku od Tokićeve formacije s trojicom natrag, Tomić svoju momčad namješta pomalo asimetrično tako kako bi iskoristio brzinu koju mu nudi Lirim Kastrati na desnoj strani i Jana Lecjaksa koji, iako je odbačen iz Dinama, ima najveću plaću u momčadi i nudi kvalitetu kakvu momčadi iz srednjeg razreda HNL-a rijetko nalaze na bočnim pozicijama. Uz iskustvo u napadu koje daju Dejan Radonjić i Ivan Krstanović, Lokomotiva u sredini ima igrače kao što su Luka Ivanušec i Myrto Uzuni koji mogu stvarati višak individualnim talentom, a kad momčad ima jasne principe igre i u obrani i u napadu to je obično dosta za dobar rezultat. S tim da je, kad radite u sredini koja ne nameće nikakav pritisak i kad imate zaista talentiranog trenera, puno lakše igrati dobar nogomet.
I zato je Tomiću Lokomotiva odlična odskočna daska za daljnju karijeru. Pobjede protiv Rijeke mu pomažu u tome, ali presudno će na kraju biti to koliko će zapravo dobar nogomet igrati Lokomotiva. Zasad mu ide sasvim dobro i zasad se pokazuje kao rješenje koje Lokomotiva treba.
