Već tradicionalno, što dublje zalazimo u jesen, to više HNL zapada u depresiju. Prorjeđuju se gledatelji na otužno zapuštenim stadionima, kao i postignuti golovi – proteklog ih je vikenda bilo tek sedam na pet utakmica – a dobrim dijelom opada i kvaliteta viđenog.
Neki su klubovi – ove sezone RNK Split i Cibalia, koji mjesecima igračima ne isplaćuju primanja – već zabetonirani u grčevitu borbu za opstanak, a ljestvica je drastično podijeljena na one s nekim ambicijama i one bez, više-manje, ikakvih osim pukog opstanka. Čak 13 bodova dubok je jaz između vodeće četiri momčadi i ostatka lige, koji je odreda debelo u negativnoj gol razlici.
Ono što je ovaj put drugačije jest Rijeka: još uvijek jedina neporažena, s najviše postignutih i najmanje primljenih golova te dojmom – zapravo ne, činjenicom – da igra najbolji nogomet u ligi.
Još smo prije nekoliko tjedana pisali o dva ključna statistička pokazatelja koji momčad Matjaža Keka izdvajaju od ostatka lige i čine je prvim favoritom za osvajanje naslova. To je InStatov Indeks brzine točnih dodavanja (broj točnih dodavanja po minuti posjeda lopte) te tzv. Indeks intenziteta duela, koji se odnosi na broj duela i presječenih dodavanja po minuti suparničkog posjeda lopte. U te dvije kategorije Rijeka je vodeća, što dokazuje da igra najbrži i najžešći nogomet u HNL-u.
Kek na prste jedne ruke može nabrojati igrače mimo startnih 11 koji mogu odgovoriti njegovim zahtjevima i odigrati na potrebnoj razini
I nije samo to u pitanju. Po InStatovim podacima, Riječani u prosjeku osvajaju loptu bliže suparničkom golu od svih drugih, a i gube je najdalje od svoga gola – što znači da imaju kraći put do postizanja pogotka jednom kad osvoje posjed, ali i da imaju najviše vremena za defenzivnu tranziciju kad ga izgube. Također su najjači u defenzivnim i zračnim duelima, postižu najviše golova i iz otvorene igre i iz prekida te imaju najdulje trajanje napada s golovima i u prosjeku najviše dodavanja u njima, što sve govori o tome da su dominantni u ligi i da njihova liderska pozicija ni po čemu nije slučajna.
Pa može li onda Rijeka napraviti ono što nikad nije i uzeti naslov? Prekinuti 11-godišnju Dinamovu dominaciju?
Po svemu viđenom, može. Drugo je pitanje – hoće li?
Rijeka ne djeluje toliko uvjerljivo koliko statistika sugerira. I dalje ima realne probleme ponajviše u posljednjoj trećini terena, gdje se oslanja na ubacivanja sa strane, Andrijaševićevu igru između linija i dubinske lopte Filipa Bradarića i Josipa Mišića. Njen prvi napadač Mario Gavranović već je neko vrijeme izvan prave forme, Alexander Gorgon ne sudjeluje pretjerano puno u igri, a s druge strane napada ima Marka Vešovića, koji je zapravo bek.
Mariborska škola
Jučerašnje gostovanje kod Slavena ukazalo je na neke stvari. Kek na raspolaganju nije imao Stefana Ristovskog, desnog braniča koji je statistički najbolji i najkonzistentniji igrač lige, kao ni dosta polivalentnog Mišića – obojica su služila suspenzije zbog žutih kartona. Nije bilo ni nedovoljno spremnih Gavranovića i Gorgona i igra je djelovala dramatično siromašnije, neuvjerljivije nego inače. Slaven je u potpunosti nadigrao Rijeku, po dojmu i po statistici, te je njegov trener Željko Kopić nakon susreta žalio za pobjedom.
„Kreirali smo šanse, držali posjed, bili opasni prema naprijed“, izjavio je. „Detaljno smo analizirali Rijeku i pripremili neke taktičke zamisli koje su se pokazale dobrima.“
Slaven je uistinu igrao dobro i zaslužio pobjedu. Njegovi su igrači bili agresivni i konkretni, nametnuvši se u kontroli lopte i blokirajući Rijekine prilike za protunapade. Promašili su i neke vrlo izgledne šanse.
Matjaž Kek je tipični predstavnik ‘mariborske škole’ trenera koji igru zasniva na bazičnim stvarima, bez puno filozofije. Kvalitetan je trener najviše po tome što uspijeva igračima prenijeti svoje zamisli i natjerati ih na taktičko-pozicijsku disciplinu, po čemu je Rijeka trenutno znatno ispred Dinama ili Hajduka. Njene linije su kompaktne, obrana rijetko ‘ispada’, momčad vrlo agresivno napada loptu, disciplinirano zatvara i otvara prostor, točno se znaju i rijetko mijenjaju uloge bočnih igrača i središnjih veznjaka. Sve je to dijelom i posljedica nadogradnje kroz godine – iako su se mijenjali igrači, Kek nije puno mijenjao niti eksperimentirao s taktikom. Obično locira suparničku slabu točku i forsira igru preko nje, dok se ostatak zasniva na gotovo uvijek istoj disciplini i radu.
Međutim, s vremenom kod takve igre u kojoj se vrlo malo toga mijenja iz tjedna u tjedan neminovno dolazi do zamora materijala i gubitka fokusa među igračima. Prethodnih je sezona Kek to rješavao rotacijom – na raspolaganju je imao veći broj igrača približno slične kvalitete – osobito na kritičnim pozicijama defenzivnih i središnjih veznih, koji se u takvom sustavu ponajviše troše. Sada, međutim, nema takav luksuz.
Ključan prijelazni rok
Riječki gazde ljetos su rasprodali sve za što su mogli dobiti zadovoljavajuću ponudu. Umjesto gomilanja igrača, u posljednja dva prijelazna roka su se put odlučili na dovođenje individualaca – Gavranović, Gorgon, Andrijašević – kojima su dani bogatiji ugovori i koji bi trebali činiti razliku na razini HNL-a. Rijeka više nije ‘radnička’ momčad, što je bila ranije – sada je momčad koja kombinira ‘radnike’ s ‘umjetnicima’. Premda i umjetnici imaju niz obveznih zadaća.
Već je neko vrijeme izuzetno lako predvidjeti Kekovih početnih 11: Prskalo – Ristovski, Mitrović, Elez, Zuta – Bradarić, Mišić – Vešović, Andrijašević, Gorgon – Gavranović. I dok Dinamo, Hajduk, pa i Osijek dosta eksperimentiraju sa sastavom iz vikenda u vikend, Kek nešto mijenja samo kad ga na to prisile ozljede, bolesti ili suspenzije. Tako smo u Koprivnici gledali Ivana Martića i Harisa Handžića, kojima je to bio prvi start za Rijeku otkako su ondje. Stvar je u tome da Kek mimo startnih 11 na prste jedne ruke može nabrojati igrače koji mogu odgovoriti njegovim zahtjevima i odigrati na potrebnoj razini, a nijedan od njih – izuzevši Matu Maleša, koji je striktni defenzivac i kao takav koristan u nekim taktičkim postavkama – ne donosi ništa drugačije od onoga što već ima.
Bez obzira kako se rasplela preostala četiri jesenska kola (Rijeka dočekuje Cibaliju i Istru, gostuje kod Dinama i RNK Splita; Dinama uz domaći derbi s Rijekom i onaj incestuozni, već dobiveni s Lokomotivom čekaju gostovanja kod Osijeka i Hajduka), presudan će vjerojatno biti predstojeći prijelazni rok. Ako misli ozbiljno ostati u utrci za naslov, Rijeka ne smije prodati nikoga – treba, štoviše, dovesti dva-tri nova kvalitetna igrača za rotaciju. Inače bi je na proljeće svaka mini-kriza s ozljedama, suspenzijama ili gubitkom forme mogla jako skupo koštati.
A onda, povrh svega, tu su i neki faktori specifični za HNL. Koliko god Rijeka trenutno bila bolja od tragikomičnog Dinama, iskusni će pratitelji lige još uvijek poprilično oklijevati u prognozama koje je na kraju sezone stavljaju na pobjedničko postolje.
Razlog? Deus ex machina, odnosno Neočekivana sila koja se iznenada pojavljuje i rješava stvar. Zapravo, bolje rečeno, Očekivana sila koja se redovito pojavljuje i rješava stvar. Treba li dublje ući u analizu ove stavke?
OK, nisam ni mislio.
