Nakon što su hrvatski vaterpolisti osvojili srebro na Europskom prvenstvu, osvojeno je i zlato na Svjetskom prvenstvu u Kataru, a u prvi plan javnosti je došlo pitanje je li trebao biti organiziran svečani doček na kojem će proslaviti ostvareni uspjeh. Hrvatski izbornik Ivica Tucak, ipak dočekan u svom rodnom Šibeniku, tom je prilikom je između ostalog kazao: “Zadnja poruka, kao i uvijek, je onako prosta i iskrena, na šibenski: jebeš i zlatnu medalju ako ona ne privuče ovu predivnu djecu da dođu na bazen i oni sutra ne budu htjeli biti novi Marko Bijač, novi Loren Fatović”.

U toj je izjavi sadržan vrlo važan aspekt sportskih uspjeha: popularizacija sporta i tjelesne aktivnosti.

Hrvatska se nerijetko svrstava u sportske velesile. To se posebno naglašava onda kad se u jednadžbu uključi broj stanovnika. Na Olimpijskim igrama u Riju 2016. Hrvatska je osvojila 10 medalja i to ju je, kad se taj broj podijeli s brojem stanovnika, svrstalo na šesto mjesto najuspješnijih nacija, dok je na zadnjim Igrama u Tokiju s dvije medalje manje po istom kriteriju bila 12.

Profesor Tomislav Globan s Ekonomskog fakulteta u Zagrebu nedavno je objavio studiju u kojoj je prezentiran novi način vrednovanja uspjeha na Olimpijskim igrama. On i njegov kolega Johan Rewilak sa Sveučilišta South Carolina istraživali su koliko su pojedine zemlje raznovrsne po pitanju sportskih uspjeha, na način da su broj sportova u kojima osvoje medalje korigirali za broj stanovnika. Hrvatska po tom indeksu spada u sam svjetski vrh s tri osvojene medalje u različitim sportovima na svaki milijun stanovnika.

Čak 34,8 posto muškaraca i 28,3 posto žena u Hrvatskoj je pretilo. Prije 30 godina u tu je skupinu upadalo 13,4 posto žena i 10,7 posto muškaraca

I nisu samo olimpijske medalje adut u raspravama o sportskom talentu i uspjesima Hrvata; dvije osvojene medalje na uzastopnim svjetskim nogometnim prvenstvima nadrealan su rezultat koji će se teško ikad nadmašiti uzimajući u obzir masovnost i popularnost nogometa, a o svim pojedinačnim uspjesima naših sportaša dalo bi se pričati danima.

No, osim očite, ali i često prenaglašene promocije Hrvatske u svijetu, što ti uspjesi zapravo znače? Jesu li oni dovoljan argument u priči o “najsportskijoj” naciji ili treba promatrati i neke druge aspekte sporta? Jesu li srž sporta Vatreni i Barakude ili trebamo pričati o školskom i sveučilišnom sportu, lokalnim niželigaškim klubovima, ‘malim’ sportovima i, naposljetku. onom najbitnijem — zdravlju nacije? Koliko se Hrvati, od najmlađih do najstarijih, bave nekim oblikom sporta ili rekreacije i kako je to povezano s njihovim zdravljem?

Generalno, važnost tjelesne aktivnosti i njeni benefiti za zdravlje pojedinca vrlo su dobro istraženi i svi će se s njima barem deklarativno složiti. No, svejedno je dojam da jako malo ljudi zapravo shvaća njenu važnost. Adekvatna razina tjelesne aktivnosti predstavlja jednu od najvažnijih odrednica zdravstvenog statusa te se uslijed sustavnog vježbanja pozitivne promjene događaju na gotovo svim organskim sustavima.

Stephan Ashcroft i suradnici su u svom istraživanju objavljenom ove godine u časopisu Cell Metabolism saželi tjelesne prilagodbe izazvane vježbanjem. To uključuje poboljšanje funkcije kardiovaskularnog i respiratornog sustava, hipertrofiju i povećanje oksidacijskih kapaciteta mišića, smanjenje potkožnog masnog tkiva, kronične promjene u metabolizmu jetre, funkciji gušterače i crijevnoj mikrobioti te poboljšanje kognitivnog i mentalnog zdravlja kroz utjecaj na stvaranje živčanih stanica (neurogeneza) te pojačano lučenje neurotransmitera zaduženih za raspoloženje.

S druge strane, tjelesna neaktivnost smatra se četvrtim najznačajnijim uzročnikom prerane smrti na svijetu, s procijenjenih 3,2 milijuna umrlih godišnje diljem svijeta kao direktnom posljedicom. Nedovoljna aktivnost je faktor rizika za brojne kronične nezarazne bolesti koje uključuju tumorska oboljenja, kardiovaskularne bolesti, dijabetes i mnoge druge. Jasno je iz svega da redovita tjelovježba treba biti kamen temeljac u prevenciji nezaraznih bolesti i prije svega životni stil. Nažalost, današnja realnost je da tjelesno vježbanje propisujemo kao svojevrsni oblik liječenja, što pokazuje apsurd današnjeg društva.

Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) preporuča barem 60 minuta dnevno umjerene do jake tjelesne aktivnosti za djecu i adolescente od pet do 17 godina. Također, odrasle i starije osobe bi tjedno trebale provesti između 150 do 300 minuta u umjerenoj ili 75 do 150 minuta u žustroj tjelesnoj aktivnosti. Međutim, unatoč danas jako dostupnim informacijama i ogromnim mogućnostima u smislu upražnjavana tjelovježbe, više od 80 posto mladih diljem svijeta ne udovoljava spomenutim kriterijima, a slična je situacija i u starijoj populaciji.

A kako po tom pitanju stoje stvari među Hrvatima?

U studiji nedavno objavljenoj u časopisu Lancet analizirao se index tjelesne mase (BMI) i njegov trend u 200 zemalja diljem svijeta u razdoblju od 1990. do 2022., a rezultati su iz hrvatske perspektive poražavajući. Čak 34,8 posto muškaraca i 28,3 posto žena ima BMI iznad 30 kg/m2, što ih svrstava u kategoriju pretilih. Ta je spoznaja još gora kad se uzme u obzir da je prije 30 godina u tu skupinu upadalo 13,4 posto žena i 10,7 posto muškaraca. Brojke su zabrinjavajuće ako se gleda i samo mlađa populacija, u kojoj je pretilo 7,2 posto djevojčica i 11,3 posto dječaka.

Slični su podaci dobiveni u radu splitskih istraživača, koji su na uzorku osnovnoškolaca Splitsko-dalmatinske županije utvrdili da nešto više od 30 posto djece ima prekomjernu tjelesnu masu te da je svako drugo dijete tjelesno neaktivno. Te su spoznaje samo su potvrdile već poznati Mediteranski paradoks, odnosno pojavu visoke stope prekomjerne težine među populacijom koju tradicionalno karakterizira zdrava prehrana.

U sklopu Global Matrixa, međunarodnog okvira u sklopu kojeg se istražuje tjelesna aktivnost mladih diljem svijeta, skupina hrvatskih znanstvenika objavila je pregledni članak u kojem je analiziralo 10 standardiziranih indikatora tjelesne aktivnosti koji između ostalog uključuju organizirani sport, sjedilački način života, utjecaj okoline na razinu tjelesne aktivnosti i slično. Kao temeljni zaključak istaknuta je nužna potrebna za dodatnom promocijom i podizanjem razine tjelesne aktivnosti kod mladih i to u sljedećim aspektima: (1) generalno povećanje tjelesne aktivnosti, posebice među djevojčicama; (2) smanjenje vremena provedenog ispred ekrana u sjedećem položaju, osobito među dječacima; (3) poboljšanje roditeljske podrške tjelesnoj aktivnosti djece; i (4) daljnji razvoj nacionalne politike poticanja tjelesne aktivnosti.

Svi ovi podaci ukazuju na iznimno nezdravi životni stil čije se posljedice neće vidjeti samo u smislu sportskih rezultata, što je u suštini marginalno, već u tome da ćemo biti sve deblja i nezdravija nacija.

Odgovornost za to stanje najlakše bi bilo prebaciti na pojedince, ali probleme sustava treba rješavati sustavno — jer očito smo negdje pogriješili kada se u zadnjih 30 godina ovoliko pogoršalo stanje. Što to konkretno znači u ovom slučaju i koje mjere se mogu poduzeti da se popravi stanje?

U prvom redu, treba vratiti integritet struke jer su sportski treneri i nastavnici tjelesne i zdravstvene kulture ključne figure u poboljšanju trenutnog stanja. To će se prije svega postići poboljšanjem materijalnih uvjeta rada kroz infrastrukturu, sportsku opremu i plaće. Recentni podaci govore o tome da trenutna nastava TZK-a uopće nije povezana s tjelesnom pismenosti mladih, što implicira da se kurikulum treba mijenjati, a o samo dva sata obavezne nastave (najmanja satnica u Europi) ne treba trošiti ni riječi. Započete promjene u sklopu projekta cjelodnevne škole daju nadu da će te stvari krenuti na bolje.

Nadalje, potrebno je sustavno omogućiti dostupnost sportskih sadržaja, sufinancirajući aktivnu participaciju pri čemu osim sportskih klubova treba unaprijediti sustav školskog i sveučilišnog sporta. I u tom segmentu ključna su ulaganja u nove dvorane, igrališta i vježbališta. Konačno, očito je da tehnološki napredak koji smo prigrlili sa sobom nosi i negativne posljedice koje se ogledaju u značajnom vremenu koje prvenstveno mladi provode ispred ekrana. U tom je smislu potrebno uvesti restrikcije poput zabrane korištenja mobitela u školama te poticati socijalizaciju upravo kroz organizaciju sportskih aktivnosti i natjecanja.

Što prije shvatimo da su tjelesna aktivnost i sport stupovi zdravstvenog sustava i budućnosti nacije, imat ćemo prilike zaustaviti loše trendove i stvarati zdrave pojedince. Edukacija mladih, ali i roditelja, povećanje sati obavezne nastave tjelesnog, poboljšanje tjelesne pismenosti, unaprijeđenje sportske infrastrukture i ponude — sve su to nužni preduvjeti.

A onda će kao posljedica doći i nove medalje.