Nogomet je u svojim ranim danima bio prilično labavo strukturirana igra s minimalnim taktičkim zahtjevima i naglaskom na individualno umijeće pojedinca. Početkom prošlog stoljeća razvijaju se strukturirani stilovi igre u kojima se igrači postavljaju u precizno određene uloge s izraženim taktičkim zadacima i zahtjevima za igru bez lopte, a promjene u stilu igre neizbježno su utjecale na promjene fizičkog aspekta igre. Igrači koji su nogomet igrali 1960-tih u prosjeku su trčali četiri do pet kilometara po utakmici. Kako je sporiji stil igre s vremenom evoluirao u dinamičniji, nogomet je postao fizički zahtjevniji, a pretrčane distance su se dvostruko ili trostruko povećale u odnosu na vrijeme prvih snimljenih utakmica koje danas možemo analizirati.

Studije ukazuju na to da elitni igrači, ovisno o poziciji u igri i taktičkim zadacima, tijekom utakmice u prosjeku prijeđu između devet i 12 kilometara. Moguće je da pojedinci postave ekstreme — poput Marcela Brozovića koji je na Svjetskom prvenstvu u Kataru za 120 minuta utakmice s Japanom prešao 16,7 kilometara — ali tu se ponovo vraćamo na razlike u poziciji i taktičkim zadacima. Recimo, logično je očekivati da veći trkački angažman igrača u stilu igre u kojem se obrana bazira na igri čovjek-čovjeka znači i bolje ispunjavanje taktičkih obaveza.

Međutim, manji trkački angažman igrača ne mora uvijek značiti i lošiju nogometnu izvedbu.

Prema javno dostupnim podacima koja je objavila FIFA, Lionel Messi je na utakmici Argentine i Saudijske Arabije pretrčao samo 7,83 kilometra. Međutim, to nije bio najlošiji rezultat na turniru. Najmanju ukupnu prijeđenu udaljenost na jednoj utakmici (gledajući period od 90 minute igre + sudačka nadoknada) tijekom nedavnog odigranog svjetskog prvenstva u Kataru imao je Kylian Mbappé. On je na utakmici Francuske i Poljske napravio svega 7,76 kilometara. Mbappéov slučaj iz osmine finala Svjetskog prvenstva protiv Poljske jasan je primjer da interpretiranje ukupne prijeđene udaljenosti nije relevantno bez pravog konteksta, jer Mbappéu je 7,76 kilometara bilo dovoljno za dva gola i asistenciju te još tri dodatna udarca na gol i pet uspjelih driblinga.

Vrhunski razvijeni fizički kapaciteti zapravo omogućuju samo jednu stvar: sudjelovanje u vrhunskom nogometu

Ako interpretiranje udaljenosti nije relevantno bez konteksta, onda je pretpostavka da je manja ukupna prijeđena udaljenost rezultat slabije fizičke pripremljenosti igrača ne samo irelevantna, nego i potpuno pogrešna. Ili, sukladno tome, pogrešna je pretpostavka da je velika ukupna prijeđena udaljenost ‘rezervirana’ samo za igrače iznimnih fizičkih kapaciteta.

Nogometna utakmica traje 90 minuta, uz nekoliko minuta sudačke nadoknade. Jednostavnom računicom dolazi se do zaključka da za rezultat od 12 kilometara — koji je iznimno visok, čak i u današnjem nogometu — igrač mora svake minute prijeći oko 130 metara. U prosjeku je igraču dovoljno 90 minuta trčati brzinom od oko 8 km/h, što je malo veća brzina od normalnog ljudskog hoda. To nije veliki izazov niti prosječnom rekreativcu, a kamoli profesionalnom nogometašu, pa čak i onda kad je fizički nepripremljen.

Unatoč čestom isticanju, analiza ukupne prijeđene udaljenosti i usporedba igrača u tom segmentu ima samo trivijalnu primjenjivost. Ključne metrike su visoko intenzivno trčanje i sprint, ali njih nikad ne viđamo u televizijskim prijenosima niti su predmet rasprava nogometnih analitičara. Ovo je prilično zabrinjavajuće s obzirom na to da znanstvena istraživanja jasno ističu važnost količine visoko intenzivnog trčanja i sprinta na utakmici. Naime, gotovo svi ključni elementi nogometne utakmice izvode se na ovaj način. Napadačevo napadanje prostora, kontranapad krilnih igrača, ubacivanje veznih iz drugog plana, odlazak bočnih igrača u zadnju trećinu, defenzivna tranzicija stopera; sve se to zasniva na visoko intenzivnom trčanju i sprintu, a ne na ukupnoj prijeđenoj kilometraži.

Dovoljno se vratiti na Mbappéa i utakmicu protiv Poljske. Prešao je relativno malu kilometražu, ali do golova, asistencija i driblinga dolazi nakon eksplozivnih kretnji u punoj brzini. U tom je kontekstu logično da veći postotak visoko intenzivnog trčanja i sprinta za vrijeme utakmice ukazuje na veću količinu ovakvih ključnih elemenata u ukupnom učinku.

Međutim, ostvariti veliku količinu visoko intenzivnog trčanja i sprinta nije nimalo lako.

U nedavnoj studiji objavljenoj u časopisu Research in Sports Medicine, grupa hrvatskih znanstvenika predvođena autorom ovoga teksta dokazala je pozitivnu povezanost između količine visokointenzivnog trčanja i sprinta te anaerobnog kapaciteta. Pojednostavljeno, ukupno prijeđena udaljenost nije uvjetovana fizičkim kapacitetima igrača. Onih 12 kilometara u 90 minuta može prijeći gotovo svaki amater u laganom ritmu. Ali studija pokazuje da količina visokog intenzivnog trčanja i sprinta koju igrač ostvaruje na utakmici direktno ovisi o njegovu trenažnom statusu.

Naime, visoko intenzivno trčanje i sprint obično podrazumijeva trčanje na brzinama preko 20km/h, odnosno 25km/h, dok profesionalni nogometaši u prosjeku anaerobni prag postižu pri brzinama od 15-17km/h. To znači da gotovo svako visoko intenzivno trčanje ili sprint može izazivati akumulaciju laktata u krvi sportaša te postupno dovesti do metaboličke acidoze. Takvo stanje organizma karakterizirano je visokom koncentracijom H+ iona koji inhibiraju enzime potrebne za mišićnu kontrakciju, što smanjuje sposobnosti igrača za izvođenje visoko intenzivnog rada.

Drugim riječima, nogometaši s bolje razvijenim anaerobnim kapacitetom u stanju su duže održavati visoko intenzivan rad te ostvariti više visokointenzivnog trčanja i sprinta.

Rezultati studije objavljene u časopisu International Journal of Sports Medicine ukazuju na porast ove metrike za 30-35 posto kod igrača engleskog najvišeg ranga tijekom perioda od sedam godina — točnije od sezone 2006./07. do 2012./13. Tendencija rasta nastavljena je u novije vrijeme. Nedavno provedena studija objavljena u časopisu International Journal of Sports Science & Coaching ukazuje na daljnji porast ove metrike kod igrača iste lige tijekom perioda od pet godina, između sezona 2014/15 i 2018/19.

Štoviše, sportski znanstvenici prognoziraju da će se trend porasta visoko intenzivnog trčanja i sprinta nastaviti te da se do 2030. može očekivati porast od 40 posto u odnosu na rezultate koje su igrači postizali 15-20 godina ranije. Iako je točna količina porasta predmet spora, eksperti iz ovog područja ujedinjeni su u mišljenju da će nogomet u budućnosti biti karakteriziran još višom količinom visokointenzivnog trčanja i sprinta u odnosu na današnji nogomet, a danas je viša nego ikad.

Ovakvi podaci jasno sugeriraju da vrhunski nogomet zahtjeva od igrača iznimne fizičke kapacitete koji će im omogućiti ponavljanje visokointenzivnog trčanja i sprinta, a samim time i ključnih elemenata nogometne igre. Unatoč čestom mišljenju da će ovo samo po sebi rezultirati uspjehom u igri, vrhunski razvijeni fizički kapaciteti zapravo omogućuju samo jednu stvar: sudjelovanje u vrhunskom nogometu. Nedavna studija ranije spomenute grupe hrvatskih autora koja je objavljena u časopisu Biology of Sport jasno ukazuje da pobjeda u elitnom nogometu ne ovisi direktno o količini trčanja, čak ni onog visoko intenzivnog.

Stoga nogomet ne treba svoditi na to tko je koliko pretrčao. Nogomet je kompleksan sport u kojem različiti tehnički, taktički, psihosocijalni i fizički faktori determiniraju rezultatski uspjeh. Sposobnost ponavljanja visokointenzivnog trčanja i sprinta — a samim time, i ključnih elemenata nogometne igre koji se redom obavljaju u visokom intenzitetu — omogućuje igraču da bude na terenu, jer bez toga teško može igrati na visokoj razini. Ali pretrčati više od suparnika ne garantira pobjedu.