Aljoša s druge strane ogledala

Alfa mužjaci

O herojima, strahu i pritisku. O Damianu Lillardu i Anti Rebiću

A neka si ga promašio, rekao je predsjednik kad je nakon utakmice, po običaju, ušao u svlačionicu. “Promaši i sljedeći kad si jedini koji ima hrabrosti šutirati penal!”

Bilo je to s RNK Splitom, sezona u kojoj smo se borili za Europu i svaka nam je utakmica bila bitna, pa tako i ta na blatnjavim Stanovima. Igrali smo kilavo i na odmor otišli sa zaostatkom; u drugom dijelu bili smo nešto bolji i stigla je prilika za izjednačenje kad nam je dosuđen jedanaesterac. Ekipa puna iskusnih prvoligaških igrača, a loptu uzima 19-godišnji klinac; namješta loptu, uzima kratki zalet, šutira i… promašuje. Lopta je otišla iznad gola. Iako je u tom susretu bio autsajder, Zadar nas je potpuno zasluženo dobilo i predsjednik je, razumljivo, osjetio potrebu da nam očita bukvicu.

Svima osim njemu, mladiću po imenu Ante Rebić.

Dobro, možda taj penal i nije bio nešto posebno težak za izvesti, nije bilo ni nekog prevelikog pristika, ali on je bio jedini koji ga je htio pucati. Ma što htio, gorio je od želje… Takav je bio vjerojatno oduvijek, spreman preuzeti odgovornost i inicijativu, pa čak i onda kad ne ide — ili baš onda kad ne ide, pokušavao bi katkad i na silu, ponekad možda i na štetu ekipe, sve u silnoj želji da nešto napravi.

Ja sam taj. Heroj. Alfa mužjak. Natjerat ću i svemir da mi se pokori i potvrdi da je tako

Sjećam se jednog trenutka iz svlačionice nakon utakmice na Parku mladeži koju smo dobili, ali on je stvarno kriminalno odigrao. Sjedio je preko puta mene zureći u pod i, taman kad sam pomislio izustiti nešto s namjerom da ga podignem, on se trznuo iz tog kratkotrajnog tupila i gotovo uzviknuo: “Pa danas sam bio najgori na terenu! Al’ svejedno sam ja najjači igrač ovdje!”.

Postoje u nogometu takvi igrači, oni koji naprosto uvijek vjeruju da su najbolji i da im nitko ništa ne može. Oni su uvijek spremni povući, napraviti nešto i solo ako treba ili ako ne ide drugačije. Nikad se ne ustručavaju ući u dribling, ma tko stajao s druge strane, nikad im nije bed ni opaliti po golu. Napravit će sve što mogu — ili što misle da mogu — da bi svojoj ekipi donijeli bodove. Takvi su igrači pravi baje, nesutrašivi i ludo samouvjereni, u njihovoj glavi ne postoji ni trunka sumnje da bi neki potez ili odluka koju će donijeti mogli završiti loše. Ili možda postoji, ali oni svejedno ne jebu živu silu.

Takvog igrača treba svaka momčad. Oni su motor ekipe bez obzira na kojoj poziciji igrali i bili tek početnici — što je ipak rijetkost — ili iskusni, prekaljeni macani. Kvragu, pa velike ekipe su sastavljene gotovo isključivo od takvih, frajera koji će biti najbolji onda kad je najpotrebnije, koji žive za velike utakmice i ‘hrane’ se njihovom važnošću, a činjenica da se upravo onda od njih očekuje najviše predstavlja im motivaciju, nikad teret.

Gušt je igrati s takvima i uvijek me dodatno motiviralo vidjeti kod suigrača da je neopterećen, samouvjeren i gladan. Takav te ponekad učini i ljubomornim, a sve zato što prema van projicira nevjerojatnu dozu sportskog mačizma koji govori: Ja sam taj. Heroj. Alfa mužjak. Natjerat ću i svemir da mi se pokori i potvrdi da je tako.

Ne pričam o ovdje o sebičnosti ili nekakvoj želji za samoisticanjem. Igrao sam i s mulcima koji su bili u stanju potući se oko toga tko će pucati penal; pričam baš o onome kad je igrač do te mjere uvjeren u svoje kvalitete da mu je strah praktično nepoznat pojam. Rekao bih da su takvi predodređeni za uspjeh, što god uspjeh za nekoga značio; naravno, kvaliteta najviše određuje hoće li igrač i u kojoj mjeri utjecati na ishod utakmice, ali bez tog ‘ja sam taj’ mindseta ni kvaliteta ne može u punom sjaju izaći na vidjelo.

Jer to kako se odnosimo prema strahu definira nas i više nego što smo spremni priznati. Možda zvuči previše pretenciozno kad ja — tek bivši nogometaš, a ne, recimo, psiholog — takvo nešto kažem, ali vjerujem da je to istina i da sam se tome osvjedočio na vlastitom primjeru.

Kroz karijeru sam s vremenom učio preuzimati inicijativu na sebe, ali prošle su godine i godine dok se — relativno kasno — nisam naučio odagnati strah od pogreške ili slabijeg nastupa; ono što nekima, koliko god rijetki bili, dolazi gotovo prirođeno. Taj je strah posve stvaran za onoga tko od njega pati i za mnoge igrače predstavlja realni problem. Strah paralizira, pretvara nas u sjene sebe samih i ne dopušta da se pokažemo u najboljem svjetlu. O njemu je jako teško pričati, jer kako samome sebi priznati da se nečega bojiš, a kamoli nekom drugom? Pogotovo u takvom mačo okruženju kao što je nogomet.

Možemo li se ‘istrenirati’ tako da taj strah pretvorimo u motivaciju i okrenemo ga u svoju korist? Smatram da ga možemo djelomično kontrolirati, racionalizirati i na neki način osvijestiti da se ništa strašno neće dogoditi zbog jedne loše utakmice, jednog skrivljenog gola ili jednog promašenog penala. Poanta je u prepoznavanju problema i proaktivnom traženju rješenja za njega.

Postoje oni koje zovemo ‘alibi-igračima’ koji se upravo panično boje pogreške, a to je još dodatno naglašeno onda kad ekipi ne ide dobro i kad su pod pritiskom. Takvi će vrlo rijetko napraviti karijeru kakvu talentom zaslužuju. Imao sam nekoliko majstora alibi-igre u ekipama u kojima sam igrao; uglavnom to nisu mogli biti napadački orijentirani igrači, ali bilo je stopera, bekova, zadnjih veznih… Koji su igrali više zato da ništa krivo ne naprave nego da nešto naprave dobro. Igrao sam s bekovima koji bi se ubacili u napad tek kad smo vodili 2:0, a dotad bi samo tjerali duge lopte uz aut liniju. Ili s veznjacima koji prvo okomito dodavanje odigraju 10 minuta prije kraja utakmice, a dotad, eto, igraju “pametno” i “bore se”.

I nije to za zamjeriti; svi mi se borimo najbolje što znamo i želimo pobijediti. U toj borbi ponekad i rastemo, pobjeđujemo svoje strahove, a ponekad s gađenjem gledamo sami sebe u retrovizoru i rezignirano zaključujemo da smo se bojali uspjeha. Zbog čega? Zbog straha samog i onoga što smo percipirali kao pritisak. I strah i pritisak su zapravo samo stvar perspektive.

“Pritisak? Ne, ovo je samo igra”, rekao je Damian Lillard kad su ga pitali osjeća li ga nakon prošle sezone i očekivanja koja su uoči ove stavljena pred njega i njegove Blazerse. “Pritisak je beskućnik koji ne zna odakle će i kako doći njegov sljedeći obrok. Pritisak je samohrana majka koja se bori da plati stanarinu. Nemojte me krivo shvatiti, izazovi postoje. Ali nazvati to pritiskom gotovo je uvreda običnim ljudima.”

Ne možemo svi biti kao Damian Lillard. Ili kao Ante Rebić, frajer koji se neće bojati preuzeti inicijativu ni kad su oko njega veličine kao što su Zlatan i Mandžo. Frajer koji će bez razmišljanja izvan svakog rezona razvaliti po lopti i staviti onu golčinu ArgentiniMessijevoj Argentini na Svjetskom jebenom prvenstvu — jer u njegovoj glavi nema ni trunke sumnje ili straha od pogreške. Kakav pritisak? Ovo je samo igra. Nek si ga i promašio, majstore, ne jebi živu silu i promaši ga i opet ako treba. Oni koji se boje pucati nikad neće zabiti na Svjetskom prvenstvu.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Ovaj članak je dostupan samo pretplatnicima.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.